Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXXIII. nedjelja kroz godinu | Zakopani talenti: grijeh šutnje
Zakopao ga je zato što je povjerene mogućnosti promatrao kao nešto što treba sačuvati, a ne kao poziv na djelovanje. Možda je zato ova prispodoba posebno neugodna upravo nama koji se smatramo vjernicima. Ne pita samo jesmo li učinili nešto loše. Pita i što smo učinili s dobrom koje smo mogli učiniti, a nismo
(Mt 25,14-30) Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«
Zakopani talenti: grijeh hrvatske šutnje
Isusova prispodoba o talentima može biti zrcalo i za Hrvatsku. Ne zato što bi se cijela zemlja mogla svesti na trećeg slugu koji je svoj talent zakopao, nego zato što nas ta prispodoba poziva da se zapitamo što činimo s onim što nam je Bog povjerio. Talenti u njoj nisu samo novac ni osobne sposobnosti: mogu označavati darove i odgovornosti koje primamo, a koje smo pozvani staviti u službu općeg dobra. Zakopati talent ne znači nužno učiniti nešto loše. Znači ne učiniti ništa, iz straha, komocije ili uvjerenja da je dovoljno sačuvati ono što imamo. Strah je, uostalom, jedini razlog koji sluga u samom evanđelju navodi: bojao se pa je talent sakrio u zemlju.
Treći sluga nije počinio nikakvo očito zlo i nije se otvoreno protivio gospodarovim zapovijedima. Smatrao je da je dovoljno živjeti mirno, čuvati ono što ima i ne stvarati probleme. Vidio je da se u društvu ne napreduje uvijek zahvaljujući znanju, radu i poštenju. Primjećivao je da su veze ponekad važnije od sposobnosti, da se odgovornost za pogreške izbjegava i da se nepravda lakše podnosi kada pogađa nekoga drugoga. Znao je da se javni interes može podrediti privatnim koristima, ali nije vjerovao da bi se tome itko mogao ozbiljno suprotstaviti. Kad bi čuo za korupciju, govorio bi da je toga oduvijek bilo. Nije poricao da problemi postoje. Samo je uvijek nalazio razlog zbog kojega bi se njima trebao baviti netko drugi.
S vremenom je otkrio da mu je najlakše šutjeti kada nepravdu čine ljudi s kojima dijeli politička uvjerenja, svjetonazor ili nacionalni identitet. Njihove je pogreške opravdavao složenim okolnostima, pogreškama drugih i navodnim višim ciljevima. Tako je malo-pomalo naučio da se savjest može prilagoditi vlastitoj pripadnosti. A kada bi ga netko upitao zašto ne reagira, odgovarao bi: „Što ja tu mogu? Nisam ja taj koji donosi odluke. Ne želim se nikome zamjerati. Imam svoju obitelj i svoje brige. Neka to rješavaju oni koji su za to plaćeni.“
Svoj je talent zakopao duboko u zemlju. Učinio je to oprezno, bez buke i bez osjećaja da čini nešto pogrešno. Nije želio biti heroj, ali nije želio ni riskirati da postane nepoželjan. Nije se odrekao svojih uvjerenja; samo je prestao dopuštati da ona utječu na njegove odluke. Nedjeljom je odlazio na misu. Molio se za obitelj, zdravlje, domovinu i Crkvu. Poštovao je vjerske blagdane i rado isticao da je katolik. Smatrao je da je već sama njegova vjera dokaz njegove moralnosti. Međutim, nije uočavao proturječje između onoga što je ispovijedao i načina na koji je živio. Molio se za domovinu, ali ga nije previše zanimalo kako se njome upravlja. Govorio je o poštenju, ali nije želio propitivati nepoštenje vlastitih političkih saveznika. Zauzimao se za kršćanske vrijednosti, ali se rijetko pitao što one zahtijevaju od njega kada su ugroženi dostojanstvo, prava ili egzistencija drugih ljudi.
Vjera je ostala zatvorena u njegovu privatnom životu, ondje gdje ga nije previše uznemiravala. Nije joj dopuštao da ozbiljnije utječe na njegov odnos prema novcu, moći, političkoj pripadnosti i javnoj odgovornosti. Godine su prolazile. Talent je ostao zakopan. A onda se jednoga dana gospodar vratio i pozvao sluge da polože račun. Treći je sluga mirno stupio pred njega. „Gospodaru, znam da si mi povjerio talent. Evo, vraćam ti ga. Nisam ga izgubio, nisam ga potrošio i nitko mi ga nije oduzeo. Sačuvao sam ono što je tvoje.“
Očekivao je pohvalu. Nije učinio ništa što bi se moglo smatrati velikim prijestupom. Nije se obogatio na tuđoj nesreći niti je izravno sudjelovao u nepravdi. Jednostavno se nije miješao. Ali gospodar ga je upitao: „Što si učinio kada si vidio da se nekome čini nepravda?“ „Nisam imao dovoljno moći da to promijenim“, odgovorio je sluga. „A jesi li mogao odbiti sudjelovati u nepravdi? Jesi li mogao stati uz onoga kojemu je učinjena nepravda? Jesi li mogao upozoriti na laž, odbiti pogodovanje i prestati opravdavati one koji su zloupotrebljavali povjerenje?“ Sluga je šutio. Tada mu je gospodar rekao: „Nisam od tebe tražio da promijeniš cijeli svijet. Tražio sam da ne zakopaš ono što sam ti povjerio. Tvoj talent nije bio samo ono što si imao, nego i mogućnost da učiniš dobro. Sačuvao si ga za sebe, a propustio si učiniti ono što si mogao za druge.“ Tek je tada sluga razumio da nije dovoljno samo ne činiti zlo ako je istodobno mogao učiniti dobro, ali je svjesno odustao od toga.
Treći sluga nije zakopao talent zato što nije imao sposobnosti. Zakopao ga je zato što je svoju sigurnost stavio ispred odgovornosti. Hrvatsko društvo ne oskudijeva talentima. Ima sposobne ljude, vrijedne radnike, stručnjake, poduzetnike, znanstvenike, učitelje, zdravstvene djelatnike, volontere i vjernike koji svakodnevno čine dobro. Problem nije u tome što nema dovoljno darova, nego u tome što ih se ne stavlja dovoljno u službu općeg dobra.
Najveća opasnost nije samo u tome što postoje ljudi koji zloupotrebljavaju moć. Opasnost je i u tome što se oko njih stvara prostor šutnje, opravdavanja i ravnodušnosti. Korupcija ne ovisi samo o onima koji je provode nego i o okruženju koje je spremno tolerirati je, umanjivati njezinu težinu ili je opravdavati kada donosi korist vlastitoj skupini. U takvom društvu čovjek može ostati osobno pristojan, a ipak pridonositi nepravdi. Dovoljno je da uvijek šuti kada bi trebao progovoriti, da uvijek pronađe izgovor kada bi trebao postaviti pitanje i da uvijek zaštiti svoje kada bi trebao zaštititi istinu. To je logika trećega sluge.
Katolički socijalni nauk ne dopušta da se vjera zatvori u privatnu pobožnost. Ljudsko dostojanstvo, opće dobro, solidarnost, supsidijarnost i odgovornost za siromašne nisu politički dodaci kršćanstvu, nego važni izrazi njegove društvene dimenzije. Kršćanin ne mora pripadati određenoj stranci niti zastupati jedan politički program, ali ne može biti ravnodušan prema tome služe li društvene strukture čovjeku ili ga podređuju interesima moćnih. Zato vjera nije samo pitanje onoga što čovjek ispovijeda u crkvi. Ona je i pitanje načina na koji glasa, radi, troši novac, postupa prema slabijima, reagira na nepravdu i prosuđuje ljude koji pripadaju njegovoj vlastitoj skupini.
Vjera koja se ne želi suočiti s društvenom odgovornošću izlaže se opasnosti da postane identitet bez obraćenja. To ne znači da je osobna molitva nevažna. Naprotiv, ona bi trebala produbljivati čovjekovu osjetljivost za druge i osposobljavati ga da u svakodnevnom životu prepoznaje što od njega zahtijeva ljubav prema bližnjemu. Ali ako molitva nikada ne dovodi u pitanje naš odnos prema nepravdi, moći i vlastitim povlasticama, valja se zapitati jesmo li dopustili da nas Božja riječ doista promijeni.
Ni činjenica da je primio samo jedan talent nije opravdanje za trećega slugu. Treći sluga nije zakopao talent zato što je imao samo jedan. Zakopao ga je zato što je povjerene mogućnosti promatrao kao nešto što treba sačuvati, a ne kao poziv na djelovanje. Možda je zato ova prispodoba posebno neugodna upravo nama koji se smatramo vjernicima. Ne pita samo jesmo li učinili nešto loše. Pita i što smo učinili s dobrom koje smo mogli učiniti, a nismo.
Najopasniji oblik zakapanja talenta nije uvijek otvoreno odbacivanje Boga. Ponekad je to mnogo tiše: sačuvati vjeru za sebe, savjest prilagoditi vlastitoj skupini i mirno promatrati kako se oko nas događa ono čemu smo se, kao kršćani, pozvani suprotstaviti. Možda ćemo pred Boga doći bez velikih uspjeha. Ali hoćemo li moći reći da smo, unatoč svojim ograničenjima, učinili ono što smo mogli za dostojanstvo drugoga čovjeka? Jer talent nije zakopan samo onda kada ga ne upotrijebimo. Zakopan je i onda kada ga upotrijebimo isključivo za sebe, a zanemarimo dobro za koje smo bili odgovorni.
Društvo u kojemu se mnogi pozivaju na vjeru, a premalo njih želi preuzeti odgovornost za opće dobro, mora se zapitati ne nedostaje li mu upravo onih talenata koje je najpažljivije čuvalo za sebe. Hrvatska neće biti bolja samo zato što ćemo isticati ono na što smo ponosni, niti će se promijeniti pukim nabrajanjem problema. Potrebni su ljudi koji će svoje darove stavljati u službu zajednice: pošteno raditi, brinuti se za ranjive, odgovorno sudjelovati u javnom životu i graditi povjerenje ondje gdje ga nedostaje. Svaki takav čin možda se čini malenim, ali talent se ne umnaža govorom o njemu, nego vjernom uporabom.
Gospodine, pomozi nam da ne zakopavamo ono što si nam povjerio. Daj nam hrabrosti da svoje darove upotrijebimo za dobro drugih i za izgradnju pravednije, solidarnije i čovječnije Hrvatske.
Krešimir Cerovac, polis.ba