Mijazam

Bioe u Ramnom jedan čoek, bilomue ime Nikola. Takomue pisalo ukrštenijem knjigam. Većinom mue pisalo Niko, ama suga svi zvali Brȁja. Bezime mue bilo Brajić, pa otok. Velju „jedan čoek“. Ama kakav čoek, štaš pričat. Imoe damar, ništamu nie bilo lijeno, anije puno nidao predase. Niega bila briga šta ko misli jazbori onjem.

Onje rano osto brešćaće, ubiliga izarata, pae trebo ko mánjak zaradit ljeba za famelju. Borati tolika čeljad, sestre, matera, bojse još stariije žena ukući, aon sam muška glava. Nijeon sâm tako prošo, biloe takije kotnas više. Ali nie samo to. Ćaća Miško mue ubjen četeresedme, pae cijeli život nosijo breme krivice. Pamu jamili zemju. Onje nju radio, ama kasu „radili“ rijeku pa jamjali tuđu zemju, Brajićima ništa nijesu platili, jerbo imje oduzeta ko ratnim neprijateljima.

Imoe pet šćeri. Najstarijae bila vrsnica samnom, a sdrugom samse još bolje pazijo, alisam sasvakom prijatelj. Svesu bile vrijedne, šesne i znȁne – samoe jedna ostala doma, nie dobra zdravja – i imale birat momaka kolikosu šćele. Moglesu radit koliko su sćele, sijevat ukolu –  cijelu noć. Takesu.

***

Nijasam ja nikat bio njegov akram. Onje bijo, borati ko neki knez sela. Nije bijo napapiru, nije dae bijo preśednik mjesne zajednice, nije bijo ni najpametniji starac. Nieon vele nipričo. I kabi zborijo, zbrzo bino. Nije niimo velikije škola. Nije on usocijalizmu nimogo ništa bit, kae bijo ustaško dijete. Ama, kae trebalo nešto prelomit, nieto išlo breznjek.

Biva, tat, kae osto brešćaće, imoe dvojenes godina. Najprvotie služio u Konavli kotnekok naimanju, neznam čijem. Pae radijo u Ramnom u Zadrugi, bio šofer, neznam jeli odman ilie što drugo prije radijo. Kašnjee gonjo trakotrinu. Ondae prešo vozit itnu pomoć, najprvo u Ramnom paondar u Trebinju. Nema… vazdae nekom nešto vuko, doćerajmi Niko ovo, doćerajmi ono: mekina, onok praha zalozu, oni feder za frezu, otiđi zanj u unutrašnji po kakav papir, podigni mu spiríne isapateke… vazda nekom nešto, eto ti.

Katbi kome u Ramnom prispjelo tele, svibi čekali Braju daga smakne. Tobiti bilo neđeljom isjutra. Ondabi ljudi dolazili i jamjali po kilo, dva, pet štaja znam, Braja bito kombatijo iprodavo, zamotobiti uonu hartiju otvreća otbrašna i nosi. Nijesi nimoro donijet odman pare, svak svakog zna, daćeš kabudeš imo.

Onda, onbiti vodijo loptaše kabino igrala sela međuse. Pa, znaš, kabino Ramnjani gubili, onbi sve džomboso, vasbise izijo. A niega bilo teško upalit. Jednom ovi baksuzi, Ivo Ljevakušin i Ico, došli blizu Braje kase igrala utakmica, pa ko zase svake jadi naigrače. Samo daga upale. Tȅ vidi ovok Bože, koda sumu obje lijeve, kodae pušto žile, jabi njega us Košćelice. A Košćelice su dijo puta kuse vraća s utakmice uselo. A Brajić baš bijo nezadovoljan kako igraju. U jedna doba prokuho:
– Božo! Us Košćelice! Odman! Us Košćelice!

A mi pukli osmijeha. Jato neumijem ipričat baš dobro. Pitosam Icu kakoeno bilo, amase on, veli, toga nikako neśeća. Śećase samo kasu on i Ivo Ljevakušin izvodili dase Ico ko zagrijava, a dae Ivo omjerio rukam Braji, kojie tat sudio pod Veljom Međom, da hoće napravit izmjenu. Braja pozvao na izmjenu, pakae vidio daga oni zajebavaju, samo je odbrusio: Idi ukurac, iti ion.

***

Braja je živijo u dvjekuće, jedna dodruge. Nijesu kotnas velike kuće, pasu ljudi često imali podvije. U Braje su jednu zvali Kula. Vele dae bila kula nekok kneza Ivića. A baš vele dae bio taj knez Ivić zavrijeme Turaka, pae imo kulu. Unase ništa nepamti kako Bog zapovijeda, isto namje prije sto ili prije pesto godina. Pamtese samo hajduci, bitke, nasilje i akoe ko koga prevarijo. Amae zapisano ponešto i onami u Dubrovačkom arkivu. Priča Marijan Sivrić, štoeno radio u Arkivu, dae Ivić stari rod iz Ramnoga idaie dosta ižnjek došlo u Dubromnik.

Spominjese 1710. neki Nikola Ivić iz Popova. Biloe puno zanačija. Sivrić meće nekok postolara Petra Ivića iz Popova 1764. godine i zajedno šnjim nekok Boška Lučića iz Ramnok. A tok kneza Ivića iz Ramnok, on veli „dobro poznatog i uglednog kneza Ivića“, spominje uvezi jednok upitnika koekje trebo odnijet u Banjaluku. Biva, Vijeće umoljenije Dubrovačke Republike – toe bio senat i stvarna vlada Dubrovačke Republike, kojae vodila svu državnu politiku, a zvaliga tako (Consilium rogatorum) jerbosu njegove članove posebno molili da dođu na śednicu kae trebalo donijeti neke važne i itne odluke – jȁ, to Vijeće uosmom mjesecu 1737. šalje pismo don Vicencu Mrši, dumi u Čepikućama u Primorju, koie tat bijo i dumo za Ramno, nie bilo drugok. U ovom dijelu Otomanskog carstva dume nebi smjele bit po nekoliko, dokse nebi smirilo. E, pae Ivić stijem upitnikom uvezi vojske i privrede trebo „otputovat u Banjaluku u vrijeme glasovite bitke za taj grad, s namjerom da izvidi sve ono što upitnik sadrži i da u tom duhu i odgovori“. Sivrić meće dase nezna jeli Ivić otputovo, ama namie važno daznamo sigurno dae taj čojek živijo u Ramnom. Sivrić ovi slučaj koristi dabi pokazo kakoe radila Republika, biva, štobi danas rekli, kakoe organizirala špijunažu zakojue koristila ljude iz Hercegovine i „ne samo Dubrovačka Republika već i druge strane sile u vrijeme priprema ili samog rata s Otomanskom Carevinom“. Dokvo pišem, čitam dae kleti Marijan Sivrić umro u devedesetprvoj u rodnom Međugorju, pokoj mu duši. Daga nije bilo, nebivo imo okle znat.

Biva, to samti pripovidijo za Ivića zbok kule. Unjoe Brajićeva famelja. Onje vazda opravljo te kuće i kule ieto taman presmrt uredijo i prekrijo tu kulu.

***

Kaseno promijeni vlas, Braja posto tajnik Adezea za ofćinu Trebinje. Zove mene, mali Lučiću bili ti pomogo da održimo tu osnivačku skupštinu. Jati nijesam, veli, otije poslova. Nijesam Niko nija nikat tako nešto radio, zborim. Pogotovo nijesam begeniso radit zaneku stranku. Ali, kae Brajić zvao, nije red odbit, toe, računam, kodame zvao kasmo kopali kanale za vodovod, oni samodoprinos štose zborilo, ili na kakvu umobu. Bijobi on iprecjednik dae stijo, ali kaže daneumije snovinarima, daće radit sve drugo.

Nije prošlo puno, počelo zatezat nasve strane. Izvalise đogat naleđa, borati ljubim. Prvi nastrada Braja. Čimje došo u Trebinje, prvi desetok devedeseprve, napala vojska Dubromnik, Slano i Čepikuće. Mrtvije i ranjenije svukud. Niko i vozi u bolnicu u Trebinje. Došo malo nastan, viđet ženu, zabrinut jersumu u Dubromniku sestra, đeca i toliko rodbine. Otolee u Boku odvezo ranjene. Nije tigase više vratio doma. Ufatilaga vojska, nekiga zlikovac Šćepanović odman u bolnici svezo i prebijo pred svijem. Pričali sumi doktur Zvonko i doktur Ibro, damue Braja uzvratijo tako s lisicam na rukam:
– Udri junače! – Doktur Zvonko Čarapina, skoijem se Brajić dobro znao, misli dasu ga isbolnice prokazali. Šta zna tuđ čoek koe i štae Brajić? Zborili mudae špijun. Špijun i izdajica je prvo štotise privrnča utakijem situlacijama. Štae bilo šnjim dalje? Čarapina ima informacije dae bio u trebinjskom garnizonu do petog, dasu ga mnatili i prebacili u Bileću, paga vratili da umre u Trebinju. Otom kako mue bilo govore samo dvije izjave. Doktur Suad Fazlagić, kogasu isto zatvorili koji dan kašnje, bijo jednu noć s Brajićem uzatvoru. Veli dae bio šnjim još jedan iz Ramnog, a onto nie dosat zborio. Fazlagić nije pozno Braju, tolikoe on bio nagrđen. Prišomu Braja, kaže Fazlagić, pamu zbori: Dokture, zarme ne poznaš, jasam Niko. Fazlagića su brzo puštili i odmatie za Sarajevo, fiju. Onje bio član Embeoa, jedne stranke kojue vodijo Adil Zulfikarpašić. Onisu odman skočili i izbavili Fazlagića. Kae Suad stigo u Sarajevo, naišo na neku kuću đe piše Adeze. Tue ušo i rekoim dae njiov tajnik ofćine Trebinje uzatvoru u Bileći. I Čarapina zbori dasu jednoj osobi isbolnice koae bila na edukaciji u Sarajevu javili za Brajića idae ona rekla nekom u Glamnom odboru Adezea.

Drugae izjava nekok, neznam kok, koe Braju vidijo u mrtvačnici. Rekoe damue glava bila šira otramena. Etoti.

Prvo štoe Gena doznala jes kae obnoć petnestog došla vojska njoj nastan da vele dae Niko, koeto, umro osrca. Śutridan ga sahranili u Trebinju. Šćeli ga metnut na ateističko grebje. Gena nije dala vet nakatuličko grebje. Nijesu smjeli imat sprovod, vecu Gena i kućni prijatelj Ovčina, jedini štoe osto uzanje, išli za kamijonom komunalnog poduzeća ot mrtvačnice do grebja.

Moreš mislit kakoe Geni bilo. Ubilioj muža a nastavijose pravi linč. Većinaie okretala glavu otnje kabi došla sređivat papire, a neki kojibi šnjom pričali, rekli bi: Štaevo Niki trebalo?! Biva, dae on kriv. Nieto palo sneba, tue kugu stvorila vlas Esdeesesa. Kolovođa u Trebinju je bio Vučurević. Neki dan javljaju dae napunio devedeset. Čestitajumu, falese njegoviem zaslugama, kakoe vazda bio dobar Srbin. Toe oni slakorječivi ublehaš, kamiondžija, koie navijes o rušenju Dubromnika izjavioe daće oni napraviti „još ljepši i stariji Dubrovnik.“ Hrvatska policija ga traži zbok ratnog zločina protiv civilnog pučanstva, a Bošnjaci ga smatraju odgovornim za progone, ubojstva i urbicid. Ima jedno petnes godina ufatili suga na granici između Srbije i BiH, alie brzo pušten.

***

Kasam jato sazno, šesnestok, svee već bilo gotovo. Braja je prošo Kalvariju, odahno i izdahno. Jamiliga živa drugi desetog, vratiliga nagrđena mrtva šesnesti desetog devedeseprve. Braniteljska udruga meće dase otijela rasto dvojenestog. Zvaosam tat sve u Adezeu u Zagrebu dokoije sam mogo doć i molio kolege da pitaju u Sarajevu. Danije umro ot mučenja, umrobi kabi vidio kolikoi nije briga zanj.

Napiso sam vijes za Hinu. Urednik na desku bio neki Gavran, tomue bezime. Kae „obradijo“ i objavio vijes, ispaloe dani Hina sama vele nevjeruje unju. Ocvije novina, štosam ja vidio, prenijelaee samo Slobodna Dalmacija. E, akae sve prošlo, e ondae su svi zanj dae bijo heroj i žrtva, kakoe trebalo. Nieto dato samo rade Hrvati i Adeze. U svakom narodue to tako, odovije ođe našije jāda štoiima. Ito se takmiče čiae žrtva bila prva, kodae to nekakva utakmica.

Jedni vele dasu prve žrtve bile Suada Dilberović i Olga Sučić. Suada bila studentica medecine iz Dubromnika u Sarajevu, a Olga, meću dae bila službenica. Ubilii snajperisti peti četvrtog devedesedruge na tadašnjem Vrbanja mostu, kasunose ljudi bunili protiv rata. Eto danas ga zovu Most Suade i Olge (koda oni štomue davo ime nije ništa znao ojeziku).

Drugi, ila dae prva žrtva Nikola Gardović u Sarajevu. Dae ubjen odman početkom trećeg devedesedruge precrkvom na Baščaršiji, nadan kamuse sin ženijo.

Bezbeli da svaka žrtva mirita ljusku sućut, iznad svakok drukok argumenta. Paioni štoe učunio grdna zla prije negoe obršijo tako, injegae majka rodila, iona zanjim vazda žali. Alise plač nat žrtvama nažalos često svodi napolitiku. Daznate, nemaju oni čijem žalit. Nacionalizam nema srce da žali, on samo turka usmrt.

Aito – svodit žrtve nato koe prije obršio, nieto nikakvo njiovo poštovanje. Metanje na žrtvu pečota „šampiona“, samo pokazuje kolikoi zanju nije briga.

***

Nikine su kosti prenijeli u Ramno u sedmom mjesecu devedeset išeste godine, tusumu napravili novu grobnicu. Naš Andrija je potico i zaofćinu vodio izgradnju njegova greba. Golem sprovod bio. Jure i ofćina su kašnje organizirali śećanje na Braju, turnire u Brajićevo ime, pasumu postavili bistu đeno bio Borojev Kotobanj, ograda odman krajcrkve. Kolikosam čuo, ženamue Gena sovom jednom šćeri štonije udata, dobila stan u Dubromniku. Tako, moglo bise rijet dase drži donjek.

Braja je brzo otišo, alise nekako usvem oko Ramnok štoe učinjeno vjerovalo akonto Brajine žrtve. Pomisliš nanj i vjeruješ da niko neće iźes gomno sebet njega. Amase to polako otimalo. Danas borati vidiš, oni štosu ostali živi, fino suse okoristili, neki manje neki nebi dasu koljenima sticali. Kakobi bilo dae Braja osto, neumijem rijet. Bili politika bila manje peksina i bilioj više vjerovali? Idanas užaju rijet da Brajina smrt nie bila uzaluda. Pačuješ: oni što tako zbori, trebo bise udrit pogubici. Koto more znat šta to iznači, a kamoli štae uzaludno. Žačepljat rupe s Brajićem, a?! Ako ništa zbokone molitve: ne izusti imena … uzalud. Kadgoć stimajem njegove šćeri a moje drugarice, posebno Agustu i Mariju, mislim se: njidvjesu ostale brešćaće i jedine muške glave u famelji. Aistosu nekako ostale rano brez muževa. Pa njima kaži da njegova smrt nije uzaludna.

Pito me profesor Banac jednom, šta mislim kolikoe Dubrovačka Republika ili njezina crkva kriva, odnosno, jeli više pomogla ili odnemogla katulicima Trebinjske biskupije. Zateko me, znaš, pasam samo nešto natuco. Amasam otat više puta promislijo štae stijo rijet. Volijo bito znat, volijo bi.  Bojimse da naši svati nacionalne povijesti to previše romantiziraju i nikat tome nijesu pogledali uoči. Ali, tobi bila dobra tema: koliko nasje koštalo to štosmo nosili zvono dasmo špijuni. Brajić je platijo glavom jerbo suga optužili dae špijun. Nepravdam ja nimalo zlikovce, samo velim kakose to podrazumijeva. Kakono Jeremija veli: naši ocisu jeli kiselo grožđe, a nami trnu zubi… tako nekako. Toti danas zovu taj… mijazam. Prvoe ta riječ bila za prenosnu boles, pae otoga došla i krivnja kojase pronosi naone koji nijesu krivi, nadruge generacije. Takoe mi ođe jamjamo.

Nijedno dosat iskustvo ne zbori daćese tome stanut ukraj. Nije samo do prenošenja na nevine. Nesrećae iutome što većina koae bacila kamen na Braju nikat neće zato platit. Jerbo, onie navrhu upalio svjetinu i puštioe da ona učini zanj prljave stvari. A svjetina nema lice ni granicu doklee čoek aoklee živina. Štae natoj skali bio kamiondžija? Tobi trebao sud reći, a ne ja.

Neznam dae ikat iko reko dae nekom zbok Braje zafalila dlaka zglave. A tomue vraćeno snajgoriem mukam. Platioe svoje ljusko poštenje. Pase onda misliš, moreli bit pravedno društvo koee izgradila svjetina mučeći i ubijajući naše najbolje ljude? Zlikovcise izmigolje. Dok imaju zaštitu, busajuse uprsa, a kae nemaju, manjisu otmakova zrna. Za takok se veli dae pizda, i nije ništa drugo! I punoi baš takije danas hoda na svijem stranam i zanji vele dasu zaslužni Srbi, Bošnjaci i Hrvati. A bir opet pukne šina, prvi ćese napit krvi nekom Braji.

---

Ivo Lučić, polis.ba

---