Sv. Franjo Asiški: Sanjam Crkvu

Noćas su zvonila zvona Asiza. Da podsjete, probude i navijeste da slavimo osamsto godina od smrti Franje iz Asiza.

A ja sam zaspao. Tvrdo. I usnio Crkvu.
I danas kao da još spavam. Namjerno. I sanjam je.

Sanjam siromašnu Crkvu za siromahe. Crkvu oduševljenu Evanđeljem, a ne sobom, svojim uspjesima, strukturama i utjecajem. Crkvu dovoljno slobodnu da joj ništa ne zaklanja siromašnog i poniznog Gospodina – Krista. Oslobođenu suvišnih ukrasa, počasti i svega što smo kroz stoljeća proglasili nužnim, a nije Evanđelje. Crkvu u kojoj će se svako drugo pravilo podrediti svetom Evanđelju.

Sanjam ožalošćenu Crkvu uz ožalošćene. Dovoljno blizu ljudskoj boli da čuje plač, osjeti rane, znoj i suze. Crkvu koja ne nudi jeftine odgovore, nego zna plakati s onima koji plaču.

Sanjam krotku Crkvu. Razoružanu, a snažnu. Crkvu koja ne želi zagospodariti čovjekovom savješću, nego čovjeka susresti u slobodi. Koja svoju snagu ne pokazuje moći, nego blizinom. Koja se ne boji priznati da je i sama ranila tolike malene — upravo zato što je prečesto htjela biti velika.

Sanjam Crkvu gladnu i žednu pravednosti za sve ljude. Koja nije polovična, ravnodušna i prosječna. Koja se ne miri s nepravdom. Koja se ne da upregnuti ni u jednu naciju, ideologiju ili politiku, nego Evanđeljem raskrinkava svaku moć koja dijeli ljude i Boga pretvara u vlastitu zastavu.

Sanjam milosrdnu Crkvu. Crkvu otvorenih vrata, koja ne mjeri koliko milosrđa smije darovati i ne troši najbolje snage na presuđivanje ranjenima i isključenima. Crkvu koja sve obogaćuje milosrđem. Koja zna da je Božja dobrota uvijek veća od čovjekova pada.

Sanjam Crkvu čistoga srca. Kad smo već upoznali Boga s ljudskim licem, sanjam i Crkvu takvoga lica. Crkvu koja zna gledati čovjeka bez računice, slušati ga bez predrasude, dotaknuti njegove rane i radovati se njegovoj radosti. Crkvu koja voli svijet poput Isusa i raduje se svemu što je uistinu ljudsko: ljubavi, prijateljstvu, radu, pjesmi, traženju, dijalogu, svačijem iskrenom koraku prema dobru. Crkvu koja u svakom stvorenju prepoznaje brata, sestru i dar.

Sanjam Crkvu mirotvoraca. Slobodnu da priđe vuku bez oružja, ode sultanu bez mržnje, zagrli gubavca bez gađenja. Crkvu koja ne proizvodi nove neprijatelje, nego prelazi granice. Koja ne pita najprije tko je naš, a tko njihov, nego gdje treba posijati mir.

Sanjam Crkvu spremnu biti progonjena zbog pravednosti. Koja neće prodati Evanđelje da bi sačuvala ugled, povlastice ili naklonost moćnih. Koja je spremna izgubiti mnogo, samo da ne izgubi Krista iz središta. Crkvu koja ne mora skrivati svoje rane da bi bila sveta. Uostalom, i Uskrsli je ostao ranjen.

Sanjam Crkvu koja bratstvom, liturgijom, sakramentima i pobožnošću svjedoči da je Krist spasio ovaj svijet i da je Evanđelje moguće živjeti. Da je moguće biti malen i slobodan. Siromašan i radostan. Ranjen i obnovljen. Razoružan i snažan.

I sanjam Crkvu koja bi, poput Franje na kraju života, mogla leći gola i radosna na zemlju, bez ičega što mora braniti – osim vjernosti Evanđelju.

Kad gola legne i zaspi, neka sanja mjesto gdje je započela.

Svijet će joj možda baš tada ponovno pročitati Evanđelje koje počinje: „Bijaše pred blagdan Pashe…“

I ako je ponovno udare oni kojima je noge oprala, a ona ne prestane ljubiti, znat će — to je oduvijek bilo savršeno veselje.

Molim vas, danas, barem danas, ne budite me.

Pustite me da sanjam.

Franjo, kad otvorim oči, daj da i ja budem barem malo više takva Crkva.

Franjo, ostani s nama.

Pa ćemo, poput tebe, i budni sanjati…

Asiz, 4. listopada 2026. — na blagdan siromašnoga Brata svih, o 800. obljetnici njegove smrti

Giovanni Sognatore

---