Marko Vučetić: Da je, kojim slučajem, Bog u Eden uveo Franju, a ne Adama, naš svijet bi bio lišen istočnog grijeha

Marko Vučetić je filozof, sveučilišni profesor i javni intelektualac, poznat po svojim kritičkim promišljanjima društva, politike i Crkve. U javnom prostoru često propituje odnos vjere i moći, slobode i odgovornosti te upozorava na opasnosti ideologizacije religije. U ovom razgovoru, povodom 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, govori o Franji kao čovjeku dijaloga, ljubavi i potpunih odnosa s Bogom, čovjekom i prirodom, ali i o tome koliko je njegova poruka izazovna za suvremeno kršćanstvo. Posebno se osvrće na potrebu da kršćanstvo ne ostane samo na riječima, nego da se potvrđuje konkretnim životom i blizinom čovjeku.

Sveti Franjo za mnoge je ljude fascinantna povijesna i duhovna osoba, neovisno o tome jesu li vjernici. Što je za Vas osobno sveti Franjo? Postoji li nešto u njegovu životu i duhovnosti što Vas posebno privlači?

Svetog Franju poimam kao osobu oduševljenu stvoriteljskim Božjim činom, i to bez ostatka. Zbog toga nije svetac bijega ili rigidnog diktata, nego dijaloga i zajedničkog života. Kada netko prerano i prebrzo, zapravo tendenciozno upozna, stvarno ili, po mom sudu, u umišljaju, Boga, a ne upozna čovjeka i svijet prirode, onda sebe lišava ljudskosti, institucionalizira se u tolikoj mjeri da smatra kako on određuje što je svijet i koja je uloga čovjeka u tom svijetu. Takve osobe komuniciraju dekretima, a život provode u krajnje neljudskoj aktivnosti – uspinjanju u otužnoj hijerarhiji nadmoći. Naprotiv kada netko upozna Boga i prirodu, a dijelom i čovjeka, pogotovo njegovu tamu, te se takvog čovjeka prepadne, pobjeći će od čovjeka, ne od Boga i prirode, povući će se u samoću i moliti za ljude. Takve ljude cijenim, jer nisu odustali od čovjeka, premda nisu imali snage ostati u blizini sadašnjeg čovjeka, oni žude za susretom s budućim, savršenijim čovjekom. Sveti Franjo je bio čovjek potpunih relacija – komunicirao je s Bogom, ljudima i prirodom. On je svetac žive teologije, antropologije i kozmologije odnosno on je svetac koji ljubi. Ljubav daje prednost, ali ne isključuje. Tko ljubi Boga, ne može ne ljubiti realitet koji, u duhu misli Tome Akvinskoga, participira na Božjem bitku. Kod svetog Franje cijenim inzistiranje na dijalogu, miru, nenasilju i ljubavi. Da je, kojim slučajem, Bog u Eden uveo Franju, a ne Adama, naš svijet bi bio lišen istočnog grijeha.

Vi ste aktivno uključeni u javni i politički život, često govorite o lošoj političkoj praksi. Ima li danas u politici ljudi koje bismo mogli nazvati dobrim političarima, odnosno onih koji politiku shvaćaju kao služenje općem dobru? Isus je razgovarao s Nikodemom, članom židovskog Velikog vijeća, Franjo je susretao moćne ljude, a razgovarao je i sa sultanom. Što nam ti primjeri govore o odnosu kršćanina prema političkoj moći i ljudima koji je posjeduju?

Moj angažman u društvenom životu vođen je filozofskim, a ne političkim razlozima. Struktura ličnosti mi je takva da imam ontološku averziju prema posluhu samodopadnim kreaturama, neovisno je li ta samodopadnost zaogrnuta u svećeničkoj odjeći koja prkosi sakramentu svetog reda ili je, naprotiv, okićena rektorskim žezlom i lancem ili je, pak, politički rođena iz neevoluiranog demokratskog duha nekog naroda. Ta ontološka averzija me motivira da uđem u komunikaciju dekonstrukcije onoga što narušava ostvarenje općeg dobra. Moja metoda je, kao što vidite, nimalo svetačka, ali je motivirana općim dobrom koje treba i mora biti definirano sukladno ljudskoj naravi, a ljudska narav jednako pripada vjernicima i nevjernicima. Istina je da su Isus i Franjo razgovarali s političarima svoga doba. Nikodem je Isusu došao, kako piše u Ivanovom evanđelju, „obnoć”, dakle iz tame koja je otvorena svjetlu istine. Isus mu govori o tome da se čovjek treba „nanovo roditi”. Nešto slično imamo i u susretu Franje i sultana, samo što se poziv na „novo rađanje” izriče pojmom kušnje. Isus i Franjo nisu postali političari da bi pompozno izrekli uzvišenu istinu o sebi, oni svoju vjeru nisu pretvorili u oružje kojim su nasrnuli na sugovornike – ne, oni su razgovorom izrekli istinu i pretvorili je u ponudu. Put vjere i put politike su dva različita puta. Katolike u politici doživljavam kao contradictio in adiecto. Demokratsko društvo je društvo slobode vjeroispovijesti, ono nije društvo koje slobodu definira religijskim pojmovima. Tko to radi, religijski je nasilnik, a i nije nešto zadovoljan onim što mu vjera pruža, zato žudi da se afirmira u politici, jer ga vjera nije afirmirala. Vjernici-političari su, da ne ostane neizgovoreno, prevaranti. Upravo takve sam u ovom historijatu mojih filozofskih eksperimenata u javnom životu redovito susretao. Politička moć je, kada je ogolimo, ipak dominacija, ona, doduše, može biti dominacija koja ostvaruje plemenite ciljeve, a vjera je nešto sasvim drugo, ona je ludo, u biblijskom smislu, pouzdanje u Boga i predanje Bogu, čovjeku i svijetu. Logika moći traži politiku, logika ljubavi opisana je u teologiji. Kada se teologija dovrši u politici, uprizoren je pakao.

Kako se u Vašem životu susreću vjera i filozofija? Postoje li pitanja pred kojima filozofsko promišljanje prestaje, a počinje povjerenje u Boga? Ili se ta dva područja zapravo međusobno nadopunjuju?

Privlači me kršćanska filozofija, ali me također oduševljavaju nihilizam i pesimizam usamljenog uma koji u odvojenosti od svega, misli na radikalan način te spremno ulazi u izvjesnost ništavila i mraka koji guta ovaj privremeni trzaj koji se naziva životom, a ako nihilizam ima zadnju riječ, taj život će završiti u ontološkom zaboravu. U teologiji me privlači dogmatika. Ne bježim od vlastitih proturječja, želim ih istaknuti, zadržati i trajno nositi, jer jedino tako vjeri dajem egzistencijalni smisao – želim da ona bude pravi egzistencijalni rizik u koji s radošću ulazim. Moja vjera ne komunicira s mojim filozofskim, ali ni s mojim teološkim znanjima. Takvu vjeru bih s prijezirom odbacio i usmrtio u sebi, ona mi ne treba ni kao sigurnost i znanje opisano u teološkim priručnicima. Vjera mi je isključivo rizik koji mi već sada osmišljava život. Ako Bog i ne postoji, moja vjera mi je životu dala smisao, on nije život na čekanju u smislu da ne iščekujem što će biti s Bogom. Ne držim do vjere koja ima smisla samo ako Boga ima, vjera ima smisla čak kada Boga ne bi bilo. Da sablaznim vjernike besmisla i političke vjernike: prava šteta bi bila kada ne bi postojao Bog u kojega ja vjerujem, ali to nije šteta za mene, nego za Boga jer ja postojim vjerujući u njega.

Bogatstvo, moć, karijera i ambicije su strukture preuranjenog neuspjeha namijenjenog bićima koja su odustala od slobode. Ti ljudi, dakako, mogu biti, i jesu, šutljivi biskupi koje nepravda motivira na uzmak, nevidljivost i zavjet šutnje. Iz svega toga karijernog ćemo biti otjerani i zamijenjeni s drugima, ali nas u slobodi našeg neponovljivog života nitko ne može zamijeniti. Franjo je to shvatio

Franjo je napravio radikalan zaokret u životu. Odbacio je sigurnost, bogatstvo i društveni položaj te izabrao neizvjesnost evanđeoskog života. Što nam njegov izbor govori o slobodi? Može li čovjek uistinu postati slobodan tek onda kada prestane biti zarobljen vlastitim posjedovanjem, ambicijama ili potrebom za priznanjem?

Sloboda je prihvaćanje nesigurnosti i napuštanje života koji nije baš naš život, a naš život počinje kada se rodimo kao novo odnosno kao slobodno biće. Čovjek je biće koje se rađa više puta: najprije se rađa biološki, potom se rađa kao biće slobode, gotovo odmah sa slobodom se rađa i kao moralno biće, a ako je spreman riskirati, i to na radikalan način, rodit će se i kao biće vjere itd. Tko to nije u stanju, rodit će se kao biološko i statističko biće – sve što kaže da jest, nije, ali će se njegov iskaz prikazati kao matematička odnosno statistička, a ne egzistencijalna veličina. Statistički vjernici mi izazivaju ničeanski podsmijeh. Franjo nije bio vjernik sigurnosti, biologije i statistike, njegova vjera je bila egzistencijalna. On nije ništa ostavio, samo nije htio ostati na mjestu na kojem će doživjeti egzistencijalni neuspjeh odnosno neuspjeh pred sobom, čovjekom i Bogom. Bogatstvo, moć, karijera i ambicije su strukture preuranjenog neuspjeha namijenjenog bićima koja su odustala od slobode. Ti ljudi, dakako, mogu biti, i jesu, šutljivi biskupi koje nepravda motivira na uzmak, nevidljivost i zavjet šutnje. Iz svega toga karijernog ćemo biti otjerani i zamijenjeni s drugima, ali nas u slobodi našeg neponovljivog života nitko ne može zamijeniti. Franjo je to shvatio, zato je krenuo putem prividnog odricanja, a to odricanje je, kada ga bolje sagledamo, bilo odricanje od neslobode i egzistencijalnog neuspjeha.

Franjo je želio živjeti evanđelje, nije mu bilo dovoljno, recimo, govoriti o siromašnima, nego je želio biti blizu njih. Čini mi se da je upravo tu jedna od važnih poruka njegova života. Je li suvremeno kršćanstvo izgubilo nešto od te jednostavnosti i neposrednosti evanđeoskog života, a zapetljalo se u različite ideološke, političke i crkvene borbe?

Franjo je bio čovjek dijaloga, a dijalog nije govor o nečemu nego govor s nekim, dijalog je zajednički život. To Crkvi nedostaje, ona govori o siromaštvu i o Kristovoj, kako se to u mrtvom teološkom govoru kaže, opciji za siromahe, ali kršćanstvo nije govor, kršćanstvo je život. Kršćani su danas sa siromašnima, prognanim, izbjeglim, potjeranim, marginaliziranim, odbačenima na slijepa mjesta povijesnog svijeta. Poznajem mnoge takve kršćane koji su na mjestu na kojem trebaju biti. I da kažem, s neskrivenom egzistencijalnom mukom, ja nisam na tim mjestima. O tim mjestima govorim, te ljude doživljavam kao bliske, upozoravam na to da su izloženi povijesnoj smrti, ali nisam s njima. To je moja sramota. S njima su, primjerice, Stanko Perica i Vesna Zovkić. Ja se tješim lažnom utjehom da ne šutim, moja misao unosi tu nepravdu u moj egzistencijalni horizont, ali ne vidim lica obespravljenih. Krist je prisutniji u teologiji oslobođenja nego u dogmatskim istinama. Krista se ne brani, Krista se izlaže svijetu. Ideološka, borbena, osvajačka Crkva je pala i otpala Crkva. Institucija nije mjesto života, nju treba registrirati kao groblje – groblje dobrote, blizine, dijaloga i evanđeoskog vitaliteta. Franjo je odbio biti grobar, neki franjevci također to odbijaju, ali zato imamo i franjevce-grobare koji masno i besramno naplaćuju svoju grobarsku aktivnost. Franjevci ideolozi i nacionalisti su odreda besramni grobari koji se kočopere u krvavim habitima.

Sveti Franjo danas je općeprihvaćen kao simbol mira, ekologije i ljubavi prema prirodi. Međutim, koliko ozbiljno shvaćamo njegovu poruku? Pogledajmo samo problem otpada u Lici, gdje se ugrožava priroda i zdravlje ljudi, a u svemu tome sudjeluju i ljudi koji se izjašnjavaju kao katolici. Nije li paradoksalno da se pozivamo na kršćanske vrijednosti, a istodobno trujemo vlastitu zemlju i uništavamo Božje stvorenje? Što bi nas Franjo danas naučio o odgovornosti za svijet u kojem živimo?

Otrovali smo zemlju, moral, ljude, Crkvu i povijest. Otrovali smo svetog Franju i Krista kada smo ih pretvorili u simbole mira. Oni nisu simboli mira, oni su donosili mir, oni donose mir i donijet će mir. Vjerujem da bi Franjo od nas tražio da simbole bacimo na smetlište i da životom pokažemo od kojih vrijednosti smo konstituirani. Pokažimo to, makar ponekad!

Razgovarao: Ivan Tučić