Sv. Martin Tourski: Aktualnost Martinove svetosti

Životopis sv. Martina je djelomično tipska priča o izvanrednom životu jednog sveca, koja je trebala poslužiti kao primjer i poticaj za druge kršćane. Ona je po mnogo čemu za zapadni kulturni i crkveni krug postala ideal koji se poput refrena pojavljuje u brojnim kasnijim svetačkim životopisima. U njoj se prikazuju neobični i čudesni događaji, odnosno priča se razvija na neočekivan način: Martin ima sve što ga treba voditi u uspješnu vojnu karijeru, ali se – još vrlo mlad – odlučuje za drukčiji život i postaje kršćanin. Ukrašena je također detaljima koji pripadaju izražavanju i razumijevanju drevnog, mitskog vremena i svijeta: prokazuju ga guske kad se skriva od onih koji ga žele zarediti za biskupa ili ukazuje mu se đavao u liku Isusa. Pa ipak priča o sv. Martinu Tourskom uključuje iznenađujuće suvremene elemente koji su i za nas danas poticajni i još više provokativni. Ona dakle nije samo tipska nego snažno osobna i u tom smislu izazovna i privlačna.

Martin se rodio početkom četvrtog stoljeća, vjerojatno između 315. i 317., u današnjoj Mađarskoj, a u ondašnjoj rimskoj provinciji Panoniji. Rođen je u obitelji vojnog časnika i od malena je bio blizak svijetu vojske i oružja. I njegovo ime, povezano s rimski bogom rata i osvajanja Marsom, kao da je naprosto bilo znak kamo će njegov životni put ići. U tom smislu Martin je trebao nastaviti stoljetnu tradiciju Rimskog Carstva i svijeta s njegovom vojnom dominacijom. S druge strane, nakon vladavine cara Dioklecijana stvari se u Rimskom Carstvu stubokom mijenjaju i počinje jedna nova era. Tek nekoliko godina prije Martinova rođenja kršćani su s Milanskim ediktom dobili pravo slobodnog i legalnog ispovijedanja svoje vjere. Car Konstantin se na Koncilu u Niceji aktivno uključio u crkvene stvari i teološke probleme i već tada postavio novi i određujući model odnosa Carstva i crkve. Kršćanski biskupi su od voditelja gotovo tajnih i nepriznatih kršćanskih zajednica postali priznati i uvaženi članovi društva, rado viđani na dvorovima. Dapače vrlo brzo dobivaju različite carske povlastice, a kršćanska liturgija biva od jednostavnog slavlja zajednice postupno preoblikovana u svojevrsni dvorski ceremonijal.

Ovo su samo neki vrlo osnovni podaci o kontekstu i životu sv. Martina. Za nas danas bi iz njegova života moglo biti aktualno i korisno nekoliko poticaja. Prije svega Martinova osobna odluka za Krista, koja nije tek uljepšana legenda nego jedan proces u kojem mlad čovjek ne odustaje od onoga što je doživio kao smisao svog života. Protiv očeve volje, protiv drevne ratničke tradicije, protiv društvene konvencije on se bori za svoj izbor i odluku da postane kršćanin i napusti vojsku. To je istodobno pokazatelj da Martin kao prvi svetac koji nije bio mučenik, nije to postao uz „popust“, nego je bio spreman platiti cijenu za svoj izbor i zbog njega prihvatiti različite razine raskida: s obitelji, tradicijom, očekivanjima drugih. No, to ustrajavanje na vlastitoj odluci ne čini Martina – kako se to danas nerijetko pokazuje – neosjetljivim čovjekom, zaljubljenim samo u svoju duhovnost.

U poznatom i ikonografski uvelike korištenom susretu Martina i siromaha pred vratima grada Amiensa nalazimo se pred svevremenim vjerničkim pitanjem. Budući da nema uza se novca da dadne promrzlom i siromašnom čovjeku, Martin svojim mačem rasijeca na dvoje vojnički plašt i polovicom zaogrće siromaha. Prema predaji sljedeće noći se Martinu u snu ukazuje Isus zagrnut tom polovicom plašta. Ova zgoda je zapravo varijacija temeljnog evanđeoskog teksta o posljednjem sudu: kad odijevamo čovjeka kao čovjeka, kao brata i sestru koji trebaju našu pomoć, tada odijevamo Krista. Kada hranimo, pojimo, prihvaćamo, obilazimo, oblačimo sasvim refleksno ljude čija lica nevolja nanese na naš životni put, ta lica se preobražavaju, pretvaraju u lice onoga koji nam govori: Sve što ste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili!

Još jedan važan i provokativan poticaj iz Martinova života jest njegovo shvaćanje i vršenje crkvene službe. Martin je bio sklon samoći i rado se povlačio u osamu te osnovao nekoliko monaških samostana u Galiji. Nije se ni svjetski a ni pobožno gurao niti čeznuo za crkvenom službom. Ali jest je – makar i nevoljko – na koncu prihvatio. I vršio drukčije od onoga što se već tada bilo ustalilo u crkvi: ne kao poziciju moći koja je sa sobom nosila privilegije i ugodan život u biskupskom „dvoru“. Martin odbacuje takve ponude i u svom biskupskom djelovanju ustrajava na osobnom siromašnom življenju i brizi za siromahe. Umjesto sve ceremonijalnijih liturgija i oblikovanja same službe, bira put jednostavnosti i blizine. Neumorno obilazi svoju biskupiju i povjereni mu puk i svećenstvo. Iz zauzetog pastorala vraćao se u tišinu monaškog života, u skromnost i siromaštvo koje ga je učinilo bogatim za nebo.

Martin je dugo vremena bio među najpopularnijim svecima u crkvi. Možda je to u mnogim stvarima promijenjeno, ali svakako nije u važnosti slobodnog izbora vjere, zauzete osjetljivosti za bližnje te jednostavnog i evanđeoskog vršenja crkvene službe kao služenja drugima.

Miro Jelečević