Svjedok pa mučenik, katolički pa hrvatski

Katolicima našega podneblja gotovo su posve nepoznati sveti Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji, sveti Petar iz Narbonne u Francuskoj i sveti Stjepan iz Cunea u Italiji. Samo bolji poznavatelji povijesti Katoličke crkve, napose franjevačkog reda, znat će da se radi o franjevcima koji su u 14. stoljeću podnijeli mučeničku smrt zajedno sa svetim Nikolom Tavelićem i da je, na primjer i Deodat iz Ruticinija, a ne samo Nikola Tavelić, kao misionar djelovao u Bosni (po prilici od 1372. do 1383.). Budući da je Nikola Tavelić prvi Hrvat kojega je Katolička crkva službeno proglasila svetim, njegovi sunarodnjaci, Hrvati, u pravilu pamte da je Nikola Tavelić ubijen 14. studenoga 1391. u Jeruzalemu zajedno s još nekoliko (trojicom) svoje subraće, odnosno franjevaca i za njih ne pokazuju osobito zanimanje.

To je donekle i razumljivo, budući da svatko pamti prvenstveno svoje, a pamćenje, odnosno štovanje Hrvata je, kada je u pitanju Nikola Tavelić, na gotovo zavidnoj razini – barem što se tiče vanjske tj. vidljive razine. Od proglašenja svetim (1970.) pa sve do novijeg vremena, kada se sve više govori i piše o Stepincu, štovanje svetog Nikole Tavelića je – bez ikakvih negativnih konotacija – bilo toliko zastupljeno da bi se čak moglo govoriti o svojevrsnoj religioznoj modi, odnosno trendu. Posve je razložno oduševljenje koje je u hrvatskom narodu nastupilo nakon Tavelićevog proglašenja svetim: Hrvati konačno imaju službeno proglašenog sveca. Razumljivo je nadalje i da se pamti i prepričava i samo proglašenje: 21. lipnja 1970. papa Pavao VI. proglasio je Nikolu Tavelića i trojcu spomenutih franjevaca svecima (blaženima su proglašeni 6. lipnja 1889., od strane pape Leona XIII.) u prisustvu, stalno se navodi, preko dvadeset tisuća Hrvata, osamnaest kardinala, dvadeset i pet naših biskupa itd. Shvatljivo je, također, da od trenutka proglašenja kod nas naglo raste broj crkava i kapela posvećenih svetom Nikoli Taveliću, broj kipova i slika, da se množe pobožnosti njemu na čast i da je Tavelić sve prisutniji u vjerskom, odnosno crkvenom narativu.

Ono što je, pak, manje razumljivo jest preuveličavanje važnosti proglašenja Nikole Tavelića svecem za hrvatski narod tj. za katolike naših prostora: kao da se povijest naše lokalne Crkve dijeli na vrijeme prije i poslije Nikolinog proglašenja svetim. Točno je da je dan proglašenja svetim Nikole Tavelića za Hrvate velik i poseban dan, ispravno je pamtiti ga i osjećati ponos, jer pripadamo istom narodu kao i Nikola Tavelić, no nije točno da je – uz svu opravdanu religioznu ushićenost i poetiziranje – „toga dana more naše Jadransko snažnim odbljeskom sunca nebu poslalo brzojav zahvalnosti“, odnosno da su se „vode pretakale i žurile Dravom, Savom i Dunavom, da cijelom svijetu priopće da svoj narod Hrvat ljubi“ (fra Ivan Bradarić). Nikola Tavelić jest, ukratko, naš, hrvatski svetac, ali je on prije svega i nadasve katolički, doslovno sveopći svetac. S druge strane, a s ovim bitno povezano, osim opravdanog ponosa ne samo opravdano nego i nužno je upitati se: Čemu Hrvatima-katolicima zapravo služi Nikola Tavelić? Isticanje toga da je naš, hrvatski, značilo bi da je nama Hrvatima, više nego drugima, on primjer, odnosno uzor u nasljedovanju Krista; da ga nastojimo što više i bolje upoznati kako bismo, poput njega, išli za onim za kojim je on išao i za kojeg je podnio mučeništvo; da se trsimo razumjeti povijesno-društvene okolnosti Nikolinog vremena u kojem je, zacijelo, mučeništvo za Krista imalo svoje specifičnosti od kojih su neke danas teško shvatljive; da je Nikolina duhovnost franjevačkog tipa i da ga je žar za naviještanjem radosne vijesti odveo najprije u Bosnu, a onda u Svetu Zemlju; da je Nikola Tavelić istina naše gore list, ali i dalje „samo“ svetac, nikako Krist; da se, u konačnici, Nikolu Tavelića ne štuje tako da se njegovim primjerom propagira vojujuće kršćanstvo i (in)direktno vrlo suptilno dodatno narušavaju ionako krhki odnosi između kršćana i muslimana…

Nikolina mučenička smrt – da se zaustavimo samo na zadnjem – nikada ne bi smjela biti ni povod, a kamoli razlog, da se vraćamo u kršćanstvu nadiđenom, odnosno zabranjenom zakonu osvete (ius talionis), da se oglušimo na Isusovu zapovijed ljubavi prema neprijateljima (usp. Mt 5,44; Lk 6,27-28) ili da previdimo da se kršćanstvo, riječima Željka Mardešića, „razlikuje od drugih svjetonazora po tome što njegovi mučenici ne mrze svoje mučitelje nego im pokušavaju oprostiti“. Biti mučenik u kršćanskom smislu jednostavno znači prvenstveno biti svjedok, odnosno, riječima Drugog vatikanskog koncila mučeništvo je „najveće svjedočenje ljubavi“, odnosno da je „oznaka istinskog učenika Kristova ljubav i prema Bogu i prema bližnjemu“ (LG 42). U mučeništvo se, stoga, ide iz ljubavi, a ne iz mržnje; iz želje da se svi ljudi spase, a ne da propadnu. Kršćansko mučeništvo, ukratko, ima kristovski karakter, a Krist nije otišao na križ da bi na zemlji bilo više nego manje križeva. Štovati Nikolu Tavelića, dakle, značilo bi u njemu gledati prvenstveno Isusovog svjedoka pa onda mučenika za kršćanstvo, prvo katoličkog (sveopćeg) pa onda našeg, hrvatskog sveca.

Stipo Kljajić