www.polis.ba

Teologija oslobođenja kao otvoreno pitanje

Gutiérrez izričito odbija pretvoriti siromaštvo u neku vrstu društvene svetosti; siromaštvo je prije svega stanje koje čovjeku oduzima mogućnost punine života. Kada se teolog opredjeljuje za siromašne, čini to zato što je riječ o ljudima čije je dostojanstvo ugroženo i zato što je biblijski Bog predstavljen kao onaj koji čuje vapaj potlačenih i djeluje protiv svega što uništava život

Čovjek iza teologije

Teška vremena stvaraju velike ljude, pa ne čudi što su prošlo stoljeće obilježili i brojni veliki teolozi. Za neke od njih mi je baš žao što ih nisam imao priliku osobno upoznati, no utjeha se donekle može naći u razgovoru s onima koji ih jesu poznavali. Tu se često otkriva ono što se ne može pronaći u njihovim knjigama i nastupima. Iz tog sam se razloga posljednjih godina u više navrata raspitivao o Gustavu Gutiérrezu, velikom peruanskom teologu i začetniku teologije oslobođenja.

Gutiérrez je rođen u Limi 8. lipnja 1928. godine. Prije nego što je postao svećenik, studirao je medicinu i književnost, a potom filozofiju, psihologiju i teologiju u Europi: u Louvainu, Lyonu, Rimu i Parizu. Za svećenika je zaređen 1959., a najveći je dio života proveo u Peruu, kao pastoralac, profesor i teolog koji je svoje promišljanje neprestano vraćao stvarnom životu siromašnih i marginaliziranih. Umro je 2024. u Limi, u dobi od 96 godina.

U prosincu se navršava 55. godišnjica njegove knjige Teologija oslobođenja. Perspektive, objavljene 1971. godine. To je, kako stoji u predgovoru jednog od njezinih novijih izdanja, do danas najprodavanija, najcitiranija i najprevođenija teološka knjiga iz Latinske Amerike. Prošlog mjeseca je pak bila druga godišnjica njegove smrti (22. listopada).

O Gutiérrezu sam se prije nekoliko godina znatiželjno raspitivao kod Timothyja Radcliffea, dominikanca, danas kardinala. Bio je generalni poglavar Reda propovjednika od 1992. do 2001., a Gutiérrez je u dominikance ušao 1999. godine. Tada je već imao 70 godina života i 40 godina svećeničkog staža. Radcliffe mi je pričao o svom prvom susretu s Gutiérrezom, kojega su još za studija snažno dojmili veliki dominikanski teolozi Marie-Dominique Chenu i Yves Congar.

Godinama prije toga Gutiérrez je bio predmet teoloških rasprava i sumnji oko teologije oslobođenja. Intervenirao je i Vatikan. Kongregacija za nauk vjere objavila je 1984. Libertatis nuntius, dokument koji je upozoravao na određene oblike teologije oslobođenja i njihovu nekritičku uporabu marksističkih pojmova, dok je 1986. uslijedio drugi dokument, Libertatis conscientia, koji je pozitivnije razradio kršćansko shvaćanje slobode i oslobođenja. Niz je pitanja i teoloških nijansi o kojima se tada raspravljalo, no važno je da niti prvi, kritičniji dokument, nije odbacio sam pojam teologije oslobođenja već izrijekom priznaje da je riječ o legitimnoj teološkoj temi ukorijenjenoj u biblijskoj poruci oslobođenja.

Premda se, za razliku od slučajeva nekih drugih teologa oslobođenja, primjerice Leonarda Boffa i Jona Sobrina, Vatikan nikada nije negativno izrazio o Gutiérrezovim spisima, pritisci su bili snažni. Zaštitu je Gutiérrez ipak imao u nabiskupima Lime, prvo franjevcu Juanu Landázuriju Rickettsu, te potom isusovcu Augustu Vargasu Alzamori. Stvari su se, međutim, promijenile s dolaskom Juana Luisa Ciprianija iz Opusa Dei na čelo nadbiskupije, što će dovesti do toga da Gutiérrez napušta dijecezanski okvir i odlazi u redovnike.

Zanimljivo je da je Karl Rahner jedan od svojih posljednjih tekstova napisao u obranu Gutiérreza. Pismo biskupima Perua datirano je 16. ožujka 1984., samo dva tjedna prije Rahnerove smrti, u trenutku kada je Kongregacija za nauk vjere pod vodstvom Josepha Ratzingera tražila od biskupa da zauzmu stav prema teologiji Gustava Gutiérreza. Rahner je smatrao da je Gutiérrezova teologija pravovjerna i da bi njezina osuda imala ozbiljne negativne posljedice za teologiju koja želi služiti evangelizaciji. Naglašavao je također da u Crkvi legitimno postoje različite teološke škole te da se taj pluralizam ne bi smio ograničavati administrativnim sredstvima.

O Gutiérrezu sam se raspitivao i kod nekoliko latinoameričkih isusovaca u Rimu i Meksiku. Opisivali su mi ga kao sitnog čovjeka krhka izgleda. Šepao je jer je u mladosti prebolio dječju paralizu. Ipak, uvijek je bio raspoložen, oštrouman u svojim tezama i s naglašenim smislom za humor. Volio se družiti s isusovcima, a kad bi tema razgovora došla na poteškoće koje je doživljavao od strane hijerarhije vješto bi promijenio temu. Naime, znao je reći da se srami govoriti o vlastitim patnjama jer one nisu nimalo usporedive s patnjama siromaha. Srećom, na YouTubeu je sačuvano nekoliko intervjua s Gutiérrezom, pa ga se može gledati i slušati. I tu fascinira odlučnost i smirenost kojom govori o siromašnima, o Bogu i Crkvi.

Teologija oslobođenja

Gutiérrez u svojoj teologiji kreće od ideje da je stvarnost polazište teološkog promišljanja. Tu intuiciju nekoliko godina prije njegove knjige snažno ističe Drugi vatikanski koncil, a potom i Konferencija latinoameričkih biskupa u Medellínu u Kolumbiji 1968. godine. Prema njima je središnji zadatak teologije razlučiti Božju prisutnost i poziv na djelovanje u znakovima vremena u kojem se nalazimo. Gutiérrez zato teologiju definira kao kritičko promišljanje povijesne prakse u svjetlu vjere. Teologija ne može biti samo objašnjavanje već poznatih istina, već mora slušati povijest i pitati što Bog govori kroz ono što se događa ljudima. Latinoameričku stvarnost toga vremena obilježavali su veliko siromaštvo, društvene nepravde i patnje milijuna ljudi. Pitanje koje si teologija u takvim uvjetima mora postaviti, tvrdi Gutiérrez, jest kako uopće govoriti o Bogu koji voli čovjeka usred stvarnosti u kojoj toliki ljudi žive u nehumanim uvjetima. Jedini Bog o kojem se tada može govoriti jest Bog donosi oslobođenje.

To oslobođenje nije tek politički program, ekonomska reforma ili društvena emancipacija. Oslobođenje prema Gutiérrezu obuhvaća tri međusobno povezane dimenzije: uključuje oslobađanje od konkretnih oblika nepravde i tlačenja, osposobljavanje čovjeka da preuzme odgovornost za vlastitu povijest i oslobođenje od grijeha, koji je posljednji uzrok svakom raskidu bratstva među ljudima. Dakle, oslobođenje na razini društva, na razini čovjeka i na razini duhovnosti. Bog želi takvo oslobođenje i valja raditi na tome da ga ostvarimo. Kroz čitavu povijest Bog se svrstava na stranu siromašnih, a s njima se i identificirao u Isusu Kristu. Zato preferencijalna opcija za siromašne na koju smo kao kršćani pozvani znači u solidarnosti prihvatiti njihove probleme i borbe kao vlastite te razotkrivati nepravdu i tlačenje kojima su podvrgnuti.

Ovo opredjeljenje za siromašne ne počiva na pretpostavci da su siromašni po sebi bolji ljudi niti da su bogati po sebi loši. Gutiérrez izričito odbija pretvoriti siromaštvo u neku vrstu društvene svetosti; siromaštvo je prije svega stanje koje čovjeku oduzima mogućnost punine života. Kada se teolog opredjeljuje za siromašne, čini to zato što je riječ o ljudima čije je dostojanstvo ugroženo i zato što je biblijski Bog predstavljen kao onaj koji čuje vapaj potlačenih i djeluje protiv svega što uništava život.

Gutiérrez teologiju definira kao kritičko promišljanje povijesne prakse u svjetlu vjere. Teologija ne može biti samo objašnjavanje već poznatih istina, već mora slušati povijest i pitati što Bog govori kroz ono što se događa ljudima. Latinoameričku stvarnost toga vremena obilježavali su veliko siromaštvo, društvene nepravde i patnje milijuna ljudi. Pitanje koje si teologija u takvim uvjetima mora postaviti, tvrdi Gutiérrez, jest kako uopće govoriti o Bogu koji voli čovjeka usred stvarnosti u kojoj toliki ljudi žive u nehumanim uvjetima

Gutiérrez ne ostaje na načelnoj kritici zlostavljanja siromašnih, već istražuje i pronalazi razloge tome u beskrupuloznosti kapitalističkoga sustava. Dio kritike kapitalizma preuzima i od Karla Marxa, što je mnogim katolicima, napose onima u Europi i SAD-u zvučalo kao svetogrđe. Gutiérrez će na te kritike kasnije odgovarati da je riječ o istoj metodologiji kojom se služe vjernici koji pružaju psihološku pomoć. I oni u svom pristupu između ostalih koriste i mnoge pojmove Sigmunda Freuda, a da pritom nužno ne prihvaćaju cjelinu njegova nauka, a kamoli da ga diviniziraju.

Ipak, uz one iz Vatikana i one lokalnih biskupa, najsnažniji su pritisci nastavili dolaziti iz konzervativnih krugova u SAD-u. Henry Kissinger je već 1969., kao tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost, prenoseći predsjedniku Nixonu procjene CIA-e upozoravao da društveno angažirana latinoamerička Crkva može potaknuti revolucionarne promjene i ojačati otpor američkom utjecaju. Rockefellerovo izvješće iste je godine izrazilo bojazan da Crkvu njezin idealizam čini podložnom subverzivnim utjecajima. Narednih godina u ofenzivu diljem Latinske Amerike kreću politička i religijska desnica. Dok prva podupire prevrate i dolazak na vlast diktatorskih režima, druga angažira misionare i razvija evangelikalne mreže. Postižu značajan uspjeh u pridobivanju pristaša, posebno među siromašnijim slojevima.

Za taj iznenađujući prevrat koji i danas ima velike reperkusije u latinoameričkim društvima analitičari su pronašli dvojako obrazloženje. Prvo, Katolička je crkva u narednim godinama uslijed imenovanja biskupa koji su naglasak stavljali na dogmatski pristup vjeri napravila odmak od siromašnih. S druge strane, progon društveno angažiranih katolika i neuspjeh u formiranju pravednijih sustava naveli su nove generacije da potraže jednostavnija rješenja u teologijama koje ne traže društveni angažman već samo osobno predanje Isusu.

Preokreti

U razgovoru s isusovcima u Panami u siječnju 2019. papa Franjo se prisjetio nekadašnjih strahova od teologije oslobođenja i ispričao kako je Gutiérrez, kojega je opisao kao osobito progonjenoga, koncelebrirao s njim i tadašnjim prefektom Kongregacije za nauk vjere kardinalom Müllerom. Našalio se da bi onoga tko bi nekoć predvidio takav prizor smatrali pijanim. Krajem 2024. Franjo je napisao predgovor Gutiérrezovoj posmrtno objavljenoj knjizi Živjeti i misliti Boga siromašnih u kojem je ovako opisao njegov doprinos: „Tijekom cijelog svog dugog života, Gustavo Gutiérrez bio je vjerni Božji sluga i prijatelj siromašnih. Njegova teologija oblikovala je život Crkve i ostaje aktualna i danas, sa svježinom koja otvara nove putove za nasljedovanje Isusa.“ Istaknuo je nadalje njegovu vjernost Crkvi, življenu ponizno, slobodno i katkada bolno, te trajnu važnost pitanja kako govoriti o Bogu polazeći od patnje nevinih. Gutiérrezovo djelo, kaže Franjo u tom predgovoru, ostaje otvorena teološka zadaća, ukorijenjena u približavanju ranjenim i napuštenim ljudima, a briga za siromašne pripada samom srcu kršćanske poruke.

Kad je riječ o papi Franji, na njegovu su teološku misao najsnažnije utjecala dvojica Argentinaca: dijecezanski svećenik Lucio Gera (1924.–2012.) i isusovac Juan Carlos Scannone (1931.–2019.), koji se smatraju utemeljiteljima argentinske teologije naroda (Teología del pueblo). Geru je Franjo toliko cijenio da je nakon njegove smrti odredio da bude pokopan u kripti katedrale u Buenos Airesu, među argentinskim biskupima, a na nadgrobni spomenik je dao staviti natpis „Maestro en teología“ (Učitelj teologije). Scannone je pak bio Bergogliov profesor grčkoga i književnosti, a kasnije i duhovnik, te je ostao s njime u bliskom intelektualnom i osobnom kontaktu i nakon njegova izbora za papu. Utjecaj teologije naroda najviše se očituje u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, u kojoj se naglašavaju vjernički narod kao subjekt evangelizacije, pučka pobožnost kao izraz autentične vjere te povlašteno mjesto siromašnih u životu Crkve. Scannone je, pozivajući se na Gutiérreza, opisao teologiju naroda kao „struju s vlastitim obilježjima unutar teologije oslobođenja“. Za razliku od drugih struja teologije oslobođenja, teologija naroda ne stavlja naglasak na klasnu borbu, nego na razlikovanje između „naroda“ i „protunaroda“ (pueblo i antipueblo), pri čemu se potonjim označavaju oligarhijske elite koje zanemaruju opće dobro naroda i nacije, dajući prednost vlastitim interesima. Naglašava povijesni, kulturni i religijski identitet naroda, a pritom zadržava temeljni princip preferencijalne opcije za siromašne.

S Franjom će izmirenje s hijerarhijom naći i Sobrino i Boff. Susret Sobrinom zbio se 2015. u Vatikanu. Dvojica isusovaca su razgovarali o biskupu-mučeniku Óscaru Romeru i o aktualnoj situaciji u Salvadoru, a na kraju je papa potaknuo Sobrina da nastavi s pisanjem. To se zbilo samo osam godina otkako je ondašnja Kongregacija za nauk vjere zabranila katoličkim učilištima da koriste Sobrinove spise. Godine 2023. pak na čelo iste vatikanske ustanove dolazi argentinski teolog Víctor Manuel Fernández, suvremeni predstavnik teologije naroda, koji naglašava upravo ono poradi čega je Sobrino prvenstveno osuđen: da iskustvo siromaštva i isključenosti može pridonijeti dubljem razumijevanju objave. Kad je riječ o Boffu, koji je napustio svećeništvo 1992. nakon što mu je franjevački generalni ministar Hermann Schalück prenio vatikansku uputu kako bi trebao otići u Južnu Koreju ili na Filipine i ondje pet godina ostati u potpunoj šutnji, Franjo ga je molio pomoć u pripremi enciklike Laudato si’. Boff se godinama bavio povezanošću siromaštva i uništavanja prirode, a Franji je, prema njegovim uputama, slao svoje tekstove preko argentinskog veleposlanika pri Svetoj Stolici. U Franjinu govoru o siromašnima, ekonomiji isključivanja i brizi za stvoreno mnogi su naglasci teologije oslobođenja dobili mjesto u svakodnevnom govoru Crkve. Ono što se dugo promatralo kao prijeporno latinoameričko pitanje pokazalo se važnim za razumijevanje njezina poslanja u čitavom svijetu.

Nasljeđe

Nakon Gutiérrezove Teologije oslobođenja čitav je niz latinoameričkih teologa objavio važna djela koja su razvijala nova pitanja i otvarala nova područja promišljanja unutar te teološke struje. Utjecaj se snažno osjetio i širom svijeta. Hans Urs von Balthasar je tako 1984. pisao: „Ondje u Latinskoj Americi izrasta nešto što je apsolutno središnje za kršćanstvo: opcija za siromašne. Ona sada pripada samoj biti kršćanstva.“ Iste godine Edward Schillebeeckx piše: „Učitelji zapadnih teologa, bilo europskih ili američkih, sada su teolozi oslobođenja. Učimo mnogo od njih. Mi smo previše akademski teolozi, a teolozi oslobođenja nas primorava ju da razmišljamo polazeći od života kršćanske zajednice.“ Spomenuta vatikanska instrukcija Libertatis conscientia iz 1986. će pak kazati da je teologija oslobođenja „nužnost našeg vremena“ (br. 98).

Po uzoru na teologiju oslobođenja razvile su se i druge kontekstualne teologije: crnačka, feministička, afrička, azijska, postkolonijalna, ekološka teologija, teologija naroda i teologija migracija. Premda se razlikuju po svojim polazištima i naglascima, zajedničko im je uvjerenje da teologija uvijek nastaje u konkretnom povijesnom, društvenom i kulturnom kontekstu. Kontekst utječe na pitanja koja postavljamo, na naše čitanje Svetoga pisma i predaje te na razumijevanje evanđeoske poruke. To ne znači da je evanđelje svedivo na pojedinu povijesnu situaciju, nego da se njegova punina otkriva u susretu s konkretnim ljudskim iskustvima.

Isusovac Víctor Codina, još jedan nedavno preminuli velikan teologije oslobođenja, kaže da je Drugi vatikanski koncil najveći utjecaj imao u Latinskoj Americi upravo zbog svog poziva na slušanje i razlučivanje znakova vremena koji je u toj regiji pao na najplodnije tlo. Nakon Koncila će papa Pavao VI. u apostolskoj pobudnici Evangelii nuntiandi (1975.) kazati da evanđelje osvjetljava svijet, ali i susret s konkretnom stvarnošću produbljuje naše razumijevanje evanđeoske poruke. Teologijom se istinski možemo baviti samo uronjeni u konkretnost. Gutiérrez nam je ostavio upravo takvu teologiju, onu koja ne dopušta da se zadovoljimo ispravnim govorom o Bogu dok ostajemo ravnodušni prema patnji čovjeka. Zato teologija oslobođenja ostaje otvoreno pitanje, ne zbog svoje zanimljive povijesti i teoloških teškaša koji su je obilježili, nego zbog odgovora koje od nas traži danas.


Stanko Perica