Sveti Leopold Bogdan Mandić – čovjek po Božjoj mjeri

Postoje sveci koji su mijenjali svijet velikim riječima. I postoje oni koji su ga mijenjali šutnjom. Leopold Bogdan Mandić pripada ovim drugima. Njegov je život postao milosrdni i diskretni prostor u koji drugi mogu položiti svoju bol.

U Herceg-Novom, na obroncima Boke, 12. svibnja 1866. rodio se Leopold, petnaesto i pretposljednje dijete u skromnoj i pobožnoj obitelji Petra Mandića i Dragice Carević. Na krštenju je primio ime Bogdan (Bogom dan) Ivan.

Herceg-Novi tada je pripadao Dalmaciji, nekoć dijelu Austrijskoga Carstva, a u njegovim su zidinama od 1688. još iz vremena Mletačke Republike, djelovala manja braća kapucini venetske provincije. U kapucinskom ozračju molitve i jednostavnosti rasle su prve čežnje maloga Bogdana.

Posjećujući kapucinski samostan s debelim kamenim zidovima i skromnim ćelijama, mali Bogdan poželio je živjeti poput jednostavnih i narodu bliskih redovnika. Primljen je 1882. u kapucinsko sjemenište u Udinama, koje je imalo mali vrt i dvorište. Dana 2. svibnja 1884., s 18 godina, stupio je u novicijat u Bassanu del Grappa, koji se nalazio izvan gradskih zidina. Ondje je obukao habit i uzeo ime fra Leopold, želeći živjeti po uzoru na Franju Asiškog.

Od 1885. do 1890. studirao je filozofiju i teologiju u Padovi i Veneciji te produbio poznavanje Svetoga pisma i franjevačke duhovnosti. Znanje ga je učinilo odgovornijim, a ne umišljenijim. Naučio je slušati svakoga čovjeka i u svakom čovjeku otkrivao je neponovljivu posebnost. Za svećenika je zaređen 20. rujna 1890. u venecijanskoj bazilici Santa Maria della Salute po rukama kardinala Dominika Agostinija, koji je pripadao krugu sudionika Prvoga vatikanskog sabora.

Leopold je htio postati most između Istoka i Zapada, podijeljenih kršćana i udaljenih srdaca. Sanjao je povratak u domovinu i rad na pomirenju slavenskih naroda, koje je obilježavalo nacionalno buđenje, borba za autonomiju i utjecaj velikih carstava. Bog mu je odgovorio drukčije: umjesto velikih planova dao mu je malu sobu i ispovjedaonicu.

U Italiji je proveo oko 60 godina, praktički cijeli svoj redovnički i svećenički život. U jednostavnom kapucinskom samostanu uz crkvu Santa Croce u Padovi proveo je desetljeća, gotovo neprimjetan. Leopold Bogdan Mandić bio je krhak tijelom, slab zdravljem, jednostavan i samozatajan. No upravo se u skučenom prostoru ispovjedaonice ostvarilo njegovo istinsko poslanje: postao je most pomirenja čovjeka s Bogom i sa samim sobom.

Njegova blagost nije bila urođena. Po naravi bio je nagao, kao i mnogi Mediteranci: impulzivan i emotivan. Znao je planuti i nakratko se naljutiti. No nije pristao ostati takav. Ustrajnom borbom, molitvom i poniznošću dopustio je Bogu da preobrazi njegov mediteranski temperament. Izabrao je franjevačku blagost kao oblik asketske borbe protiv vlastite impulzivnosti.

Sate i sate provodio je slušajući ljudske slabosti, padove i rane. Nije osuđivao, nije požurivao, nije zatvarao vrata. U svakom je čovjeku prepoznavao ranjeno dijete koje traži milosrdnoga Oca. Govorio je da nema pravo biti strog jer je Bog bio beskrajno milosrdan prema njemu. U tome se očituje radikalnost evanđelja: onaj koji priznaje vlastitu grešnost postaje sposoban za obraćenje i opraštanje. Samo onaj koji je iskusio vlastito spasenje može drugomu otvoriti put spasenja.

Njegova se veličina očitovala u postojanosti, u svakodnevnom sjedenju, u strpljivom slušanju, u vjernosti malom prostoru i malim gestama, u samozatajnosti koju vidi samo Bog. Današnje doba slavi spektakle na stadionima i trgovima, mahanje zastavama i vjerskim simbolima te se bukom nastoji nametnuti. Sveti Bogdan Leopold Mandić ostaje znak da Bog djeluje kroz nenametljivu ljubav prema bližnjemu, kroz poštenje u poslu i odnosima, kroz vjernost, predanje i svakodnevno darivanje sebe. Njegov nas život uči da čovjek ne postaje velik osvajanjem prostora, nego prihvaćanjem vlastite mjere, one Bogom dane.

Kad je 30. srpnja 1942. preminuo, narod je već znao da je među njima živio svetac. Njegov je grob postao mjesto nade, s širila su se svjedočanstva o milostima i ozdravljenjima. Crkva je prepoznala ono što je narod već osjećao: čovjeka milosrđa i opraštanja.

Dana 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim. Kanonizacija je tek institucionalna potvrda onoga što je već bilo upisano u iskustvo naroda: da je živio za Boga i bližnjega.

Predrag Mijić, polis.ba