Treća korizmena nedjelja: Doći na izvor žive vode

Iv 4,5-42: Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.
Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?”
Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?”
Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji
u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala,
a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu
u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik.
Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka
koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.”
Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’
Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”

Ivanovo evanđelje donosi nam danas, na Treću korizmenu nedjelju, izvještaj o Isusovom susretu sa Samarijankom na Jakovljevom zdencu. Isus se vraća iz Judeje i prolazi kroz Samariju. Stiže u grad Sihar, blizu zemljišta koje je Jakov dao sinu Josipu. Učenici su otišli u grad kupiti hranu, a on je ostao kraj zdenca da se odmori od puta.

Dolazi neka žena Samarijanka da natoči vode. To je bilo oko šestog sata. Isus ulazi s njom u otvoren razgovor i traži joj vode da se napije. Samarijanka je iznenađena njegovim postupanjem prema njoj i pita ga kako on kao Židov može tražiti vode od jedne Samarijanke, jer se, naime, Židovi ne druže sa Samarijancima. Začudila se što Isus s njom razgovara, jer u to vrijeme muškarci nisu razgovarali sa ženama u javnosti, pogotovo ne sa ženama koje nisu bile Židovke, poput nje. Isus se nije na to obazirao, kršio je židovske zabrane po tim pitanjima i uspostavljao nove načine ponašanja prema ženama i prema onima koji su na rubu društva, jer je njegovo poslanje otkrivanje Božjeg plana koji želi svakog čovjeka uzeti u svoje okrilje i spasiti, bez iznimke. Židovi i Samarijanci bili su u neprijateljskom odnosu u to vrijeme. Za Židove bila je najveća sramota ako bi ih netko nazvao Samarijancima, a Samarijanci su odbijali svaku pomisao na ženidbu sa Židovkama. Isus poništava, ruši sve vrste isključivosti među ljudima: rasnu, religijsku, društvenu i spolnu.

Govorio je Samarijanki o svom nauku: „Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikada ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u vječni život“ (Iv, 4, 14).

Kao što čovjek ima potrebu utažiti svoju tjelesnu žeđ, tako svatko ima i duhovnu žeđ koju hoće i želi na primjeren način utažiti i svoju nutrinu napuniti Božjim duhom. Čovjek trajno traga za Bogom kao svojim krajnjim ciljem. A iz Isusovih riječi i djela spoznaje se Božji nauk o njegovom kraljevstvu kojem su zaglavni kamen ljubav i milosrđe prema svakom čovjeku, posebno prema nemoćnima, siromašnima, isključenima, zanemarenima.

Scena Isusova susreta sa Samarijankom kršćanima postaje imperativ da njihova djela ljubavi, razumijevanja i milosrđa ne smiju i ne mogu završavati na granicama vjerske ili neke druge identitetske pripadnosti. Imati stav ljubavi i milosrđa prema drugom jest čin i odgovornog odnosa prema samome sebi, jer oslobađa od zatvorenosti u skučena identitetska ograničenja i otvara čovjeka za ljudski susret.

Događaj susreta Isusa i Samarijanke donosi nam i detalj o ženinom čuđenju da je Isus već poznavao njezin život nakon čega ona zaključuje da je on Mesija, odnosno onaj koji donosi potpuno spasenje i konačno oslobođenje čovjeka, i od smrti. Dakle, Samarijanka, žena koja nije pripadala „vjernom narodu“, posvjedočila ja Isusa kao Mesiju.

Ubrzo su stigli Isusovi učenici i čudili se što Isus razgovara sa ženom i k tomu još sa Samarijankom. Još uvijek su razmišljali u granicama svojih identitetskih predodžbi, od kojih će se kasnije i sami osloboditi. Žena se je vratila sa zdenca i razglasila po mjestu da je susrela Isusa Mesiju. Samarijanci su potom molili Isusa da ostane s njima, i ostao je dva dana. Mnogi su povjerovali da je on Spasitelj svijeta.

Isus je izvor žive duhovne vode. Oni koji piju od te vode, njome bi trebali krijepiti i druge, jer se Božje djelo spasenja u svijetu nastavlja preko nas. I ta je voda, poučava nas odlomak iz današnjeg evanđelja, namijenjena svim ljudima, jer Bog ne želi da itko ostane izvan dosega njegove ljubavi i milosrđa.

Isus poučava ženu da je Bog duh „i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju“. Dakle, na prvom mjestu je unutarnji, osobni odnos s Bogom, svijest da Bog čovjeka proniče i poznaje (usp. Ps 139, 1) te oslobađa za odgovornost prema sebi i drugome. U srcu nastaje uvjerenje i spoznaja koja postaje životnim uporištem.

Nama današnjim ljudima naviklima na površnosti i isprazne rasprave oko identitetskih pripadnosti doista je potrebno da se zaputimo na zdenac, da potražimo živu vodu nakon koje više nećemo žednjeti.

Čovjek je biće novog početka. Isusova nam Duh daje spoznaju da je novi početak moguć u svakom životnom razdoblju, u svakom trenutku i u svakoj životnoj situaciji. Božja ljubav ne poznaje zakašnjele. Ona je uvijek otvorena i čeka. Ona zove čovjeka na izvor žive vode koji nikada neće presušiti.

Josip Andrić