Zašto Bog dopušta postojanje mnogih religija?

Nakon nedavnog govora u Singapuru, upućenog mladima, papa Franjo ponovo se suočio sa žestokim kritikama, sličnim onima nakon potpisivanja „Dokumenta o ljudskom bratstvu i zajedničkom životu“, kojeg je 4. veljače 2019. potpisao s velikim imamom el-Tayebom u Abu Dhabiju. U tom dokumentu, između ostalog, navedeno je:

„Pluralizam i raznolikost religija, boja, spol, rase i jezik Božja su volja u Njegovoj mudrosti, kojom je stvorio ljudska bića. Ta božanska mudrost je izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti različit.“

A u Singapuru je papa Franjo rekao:

„Jedna od stvari koja me najviše impresionirala kod mladih ovdje je vaša sposobnost za međuvjerski dijalog. To je izuzetno važno jer, kada započnete raspravu poput: „Moja religija je važnija od tvoje…” ili „Moja je istina ispravna, a tvoja nije …”, to ne vodi nikuda? Religije se mogu promatrati kao putevi koji nastoje dosegnuti Boga. Upotrijebit ću analogiju, one su poput različitih jezika koji izražavaju božansko. No, Bog je za sve, i stoga smo svi Božja djeca. »Ali moj Bog je važniji od tvog!« Je li to istina? Postoji samo jedan Bog, a religije su kao jezici, koji pokušavaju opisati različite načine približavanja Bogu.“

Papin govor u Singapuru je predmet brojnih analiza, rasprava, ocrnjivanja, kritika, obrana, pa čak i parodija, pohvala i osuda. Kada je papa Franjo upotrijebio sličan jezik tijekom međureligijskog sastanka u Kazahstanu 2022. godine, pomoćni biskup Athanasius Schneider iz Astane, jedan od njegovih čestih kritičara, tendenciozno je upozorio da bi takav pristup mogao dovesti do stvaranja „supermarketa religija, prelazeći pritom granice kulturnog ophođenja aludirajući čak na herezu.

Proučavanjem spisa različitih papa i službenih dokumenata Crkve, postaje jasno da u onome što je papa Franjo poručio mladima u Singapuru nema ničeg iznenađujućeg. Jezik „putova” nije stran crkvenoj tradiciji; štoviše, pojavljuje se u proglasu pape svetog Pavla VI. iz 1965. godine, na početku „Nostra Aetate“, Deklaracije o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama:

„Religije diljem svijeta nastoje suzbiti nemir ljudskog srca, svaka na svoj način, predlažući ‘putove‘, koji obuhvaćaju učenja, životna pravila i svete obrede. Katolička Crkva ne odbacuje ništa što je istinito i sveto u tim religijama. S iskrenim poštovanjem promatra te putove ponašanja i života, kao i zapovijedi i učenja koja, iako se u mnogim aspektima razlikuju od onih koje ona prihvaća i iznosi, često odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude.”

Nije ni Papino spominjanje „međuvjerskog dijaloga“ nikakva novost. U prethodno spomenutoj Deklaraciji, papa Pavao VI. kaže:

„Crkva, dakle, potiče svoje sinove da, kroz dijalog i suradnju s pripadnicima drugih religija, vođeni razboritošću i ljubavlju te svjedočenjem kršćanske vjere i života, prepoznaju, čuvaju i promiču dobre stvari, duhovne i moralne, kao i društveno-kulturne vrijednosti prisutne među tim ljudima.”

U enciklici „Fides et Ratio“, papa sveti Ivan Pavao II. spominje egzistencijalnu potragu kroz različita vremena i kulture u vezi s prirodom, podrijetlom i sudbinom čovjeka:

„Ovi se upiti nalaze u svetim spisima Izraela, ali i u Vedama i Avesti; otkrivamo ih u djelima Konfucija i Lao-cea, kao i u propovijedanju Tirtankare i Bude; slična pitanja pojavljaju se u Homerovim epovima te Euripidovimh i Sofoklovim tragedijama, kao i u filozofskim raspravama Platona i Aristotela.“

Papa Ivan Pavao II. spomenuo je Vede i Avestu kao dio šireg nastojanja da naglasi univerzalnost ljudske potrage za smislom, istinom i Bogom. Referirajući se na ove drevne religijske tekstove iz različitih tradicija (Vede iz hinduizma i Avesta iz zoroastrizma), Papa je priznao da su egzistencijalna pitanja o životu, prirodi čovječanstva i potrazi za Bogom zajednička svim kulturama i religijama. Sveti Ivan Pavao II. prepoznao je „neku vrst duhovne baštine čovječanstva“, koja počiva na komplementarnosti kultura širom svijeta: „Svaki narod posjeduje vlastitu originalna mudrost… kao pravo blago kultura.” Upućujući na ove nekršćanske izvore, Papa je poticao kršćane da cijene širi opseg ljudske misli i univerzalnu prirodu potrage za istinom.

Na Konvenciji Rimske dijeceze 2012. godine, papa Benedikt XVI. je rekao:

„Ne ulazi samo osnovni element kozmosa, temeljna materija koju je stvorio Bog, već i cijela simbolika religija, jer u svim religijama voda ima svoje značenje. Putovanje religija, ta potraga za Bogom na različite načine – čak i ako su u zabludi, ali uvijek traže Boga – uključena je u sakrament. Druge religije, sa svojim putovanjem prema Bogu, prisutne su i uključene, te se tako sažima cijeli svijet; cjelokupna potraga za Bogom, koja se izražava u simbolima religija, a posebno – naravno – u simbolici Starog zavjeta, koja na taj način postaje prisutna, sa svim svojim iskustvima spasenja i Božje dobrote.

Papa Benedikt XVI., opisujući perzijske ili babilonske svećenike, astronome i/ili filozofe, poznate kao Mudraci iz Lukina Evanđelja, piše:

„Mogli bismo reći da oni predstavljaju religije koje se kreću prema Kristu, kao i samonadilaženje znanosti prema njemu. Na neki način, oni su nasljednici Abrahama, koji je krenuo na put kao odgovor na Božji poziv. Na drugi način, oni su nasljednici Sokrata i njegove sklonosti postavljanja pitanja iznad i izvan konvencionalne religije, usmjeravajući se prema višoj istini.“

U uvodu knjige „Sol zemlje“, novinar Peter Seewald opisuje kako je, tijekom jednog od njihovih prvih susreta, upitao tadašnjeg kardinala Ratzingera: „Koliko postoji putova do Boga?“ Seewald piše: „Zaista nisam znao što će odgovoriti. Mogao je reći: „samo jedan“ ili „nekoliko“. Kardinal Ratzinger nije dugo razmišljao, kaže Seewald, prije nego je odgovorio:

 „Onoliko, rekao je, koliko ima ljudi. … Jer čak i unutar iste vjere svaki je put potpuno osoban. Imamo Kristovu riječ: »Ja sam put.« U tom smislu postoji u konačnici samo jedan put, i svi koji su na putu prema Bogu su stoga u nekome smislu također na putu Isusa Krista. No, to ne znači da su svi putovi identični u pogledu svijesti i volje, već, naprotiv, jedan put je toliko velik da postaje osoban put za svakoga.”

Na Općoj audijenciji održanoj održanoj 14. studenoga 2012. papa Benedikt XVI. je kazao:

„Ipak, postoje putovi koji mogu otvoriti ljudsko srce za spoznaju Boga, postoje znakovi koji vode prema Bogu. Naravno, često riskiramo da nas zaslijepi bljesak svjetovnosti, što i nas čini manje sposobnima pratiti te putove i čitati te znakove. Ipak, Bog se nikada ne umara tražiti nas; vjeran je ljudskom biću koje je stvorio i otkupio, i ostaje u našem životu jer nas voli.“

Zanimljivo je jedno mišljenje pape Ivana Pavla II. izrečeno 9. svibnja 1985. u obraćanju udjelnicima skupa kolokvija o „Svetosti u islamu i kršćanstvu“:

„Kao što sam često govorio na drugim susretima s muslimanima, vaš Bog i naš je isti (!), a mi smo braća i sestre u Abrahamovoj vjeri. … Bezbroj dobrih ljudi širom svijeta – kršćana, muslimana i drugih – koji tiho vode živote istinske poslušnosti, hvale i zahvaljivanja Bogu te nesebično služe bližnjemu, nude čovječanstvu istinsku alternativu, »Božji put«, svijet koji bi u protivnom bio uništen u samopregledanju, mržnji i sukobima.“

Papa Franjo u svojoj izjavi raspravlja o raznolikosti religija kao o dokazivanju ljudske prirodne želje za upoznavanjem Boga. Na neki se način sugerira se da Bog dopušta „u svojoj mudrosti„ postojanje različitih religija. Prepoznavanjem uobičajenog ljudskog iskustva, Papa želi istaknuti da potraga za istinom i razumijevanjem nije ograničena samo na katoličanstvo. Sva su ljudska bića, u različitim vremenima i kulturama, tražila odgovore na temeljna pitanja o postojanju, moralu i božanskom.

Može li Bog stvarno „htjeti” raznolikost religija? Zašto Bog dopušta postojanje mnogih religija? Skolastički teolozi govore o Božjoj tzv. „voluntas permissiva” (dozvoljavajuća volja). Prema ovom konceptu, Bog je želio dopustiti stvarnost mnogih religija. Neke od njih proizlaze iz kulture, ali uvijek upućuju na nebo; gledaju prema Bogu. No, ono što Bog zaista želi je bratstvo među ljudima, posebno s Abrahamovom djecom, tj. muslimanima. Ne smije se bojati različitosti. Bog je to dopustio. A „Katekizam Katoličke Crkve“ navodi:

„Oni koji, bez svoje krivnje, ne poznaju Kristovo evanđelje ili njegovu Crkvu, ali koji unatoč tome traže Boga iskrenim srcem i, potaknuti milošću, pokušavaju u svojim djelima vršiti njegovu volju onako kako je znaju kroz diktate svoje savjesti – i oni mogu postići vječno spasenje” (847).

U jednom „postu“, govoreći o „prijepornoj“ Deklaraciji iz Abu Dhabija, američki svećenik John Zuhlsdorf, bloger poznat kao Otac Z, pokušao je objasniti stvari tvrdeći da Bog ima „aktivnu ili pozitivnu volju” za ono što želi i ostvaruje, te „»dozvoljavajuću volju« kojom dopušta da se događaju stvari, koje nisu u skladu s redom koji je uspostavio.“ U tom slučaju, Bog tolerira postojanje drugih religija. Neki teolozi pristupaju ovom pitanju tako da tvrde da je Božja stvaralačka volja ugradila prirodnu religioznost u sve ljude, što ne znači da On pozitivno želi raznolikost religija, već samo to dopušta kako bi postigao neko veće dobro, potičući kršćane da rastu u svojoj vjeri i misijskoj ljubavi. Otvorenije tumačenje sugerira da su sve religije manifestacije prirodne religioznosti, te da ih Božja Providnost aktivno želi kao pripravu za spasenje čovjeka, kroz ono što je u istinito, dobro i lijepo, kako bi se susreli s Kristom.

Međutim, moguće je otići korak dalje u objašnjenju, ako se problematika promotri kroz prizmu kateheze koju je 9. rujna 1998. imao papa Ivan Pavao II. U toj katehezi je papa naglasio da svako otvaranje ljudskog duha prema istini i dobru, a na koncu prema Bogu, budi djelovanje Duha Svetoga. Upravo to djelovanje Duha, prema njegovim riječima, može biti izvor različitih nebiblijskih religija:

„Prvo treba imati na umu da je svaka potraga ljudskog duha za istinom i dobrom, a u konačnici i za Bogom, nadahnuta Duhom Svetim. Različite religije nastale su upravo iz te prvotne ljudske otvorenosti prema Bogu. Na njihovim počecima često se nalaze osnivači koji su, uz pomoć Božjeg Duha, doživjeli dublje vjersko iskustvo. To iskustvo, preneseno na druge, postupno je poprimilo oblik doktrina, obreda i zapovijedi za pojedine religije.“

U enciklici „Redemptor Missio“ sveti Ivan Pavao kaže:

„Prisutnost i djelovanje Duha ne utječu samo na pojedince, već i na društvo, povijest, narode, kulture i religije.”

U spomenutoj katehezi dodatno naglašava:

„Upravo zbog prisutnosti i djelovanja Duha, dobri elementi prisutni u različitim religijama na misteriozan način pripremaju srca da prime potpunu objavu Boga u Kristu.“

Enzo Bianchi u knjizi „Kršćani u društvu“ piše:

„Pa ipak, u čemu se god sastojala razilaženja [misli se na kršćanstvo, islam i židovstvo], pa čak i radikalni otkloni među trima monoteizmima, upravo je jedan Bog onaj koji je njih troje htio kao takve, u njihovoj različitosti, i koji preuzima na sebe zadaću da objasni razloge njihova postojanja na Sudnjem danu.“

A brat Emmanuel iz Taizéa u knjizi „Neshvaćena ljubav“ kaže:

„U stvarnosti nešto »dopustiti« može samo onaj koji se može nekom naumu suprotstaviti ili mu spriječiti da se ostvari: dopuštenje ne bi bilo dopuštenje ako onaj koji ga daje nije u stanju po volji zabraniti njegov sadržaj. Dakle, ako se razmotri sa svom ozbiljnošću sveza između misterija ljubavi i poštivanja slobode ljubljenoga bića, tada je jasno da Bog čija je bit ljubav uopće nije bio pred izborom između poštivanja ljudske slobode ili zabrane njezina korištenja …“

Bog je stvorio svijet „da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli” (Dj, 17:27), i „onima koji postojanošću u dobrim djelima ištu slavu, čast i neraspadljivost, život vječni” (Rim, 2:7). Ovo traženje, kao manifestacija prirodne religioznosti, razlog je postojanja različitih povijesnih oblika religija, koje, u onome što je autentično u njima, potiče Duh Božji. Taj Duh vodi vjernike prema susretu s Isusom Kristom u Njegovoj Crkvi, odnosno u konačnom prostoru spasenja, nebeskom Jeruzalemu. Prema Božjoj Providnosti, to je pedagogija koja vodi prema istinitom Bogu i priprema za evanđelje.

Bog je dopustio stvarnost postojanja mnogih religija. Neke proizlaze iz kulture, ali uvijek gledaju prema nebu; gledaju prema Bogu. No, ono što Bog želi je bratstvo među ljudima i na poseban način s Abrahamovom djecom, s muslimanima. Ne smije se bojati različitosti. Bog je to dopustio.

Papini kritičari, ustvari kibernetički doktrinalni policajci, tvrde da su izjava iz Abu Dabija, odnosno govor mladima u Singapuru, heterodoksni (heretički), jer iz njih proizlazi da je Bog, osim kršćanske odnosno katoličke vjere, želio i postojanje drugih religija („lažnih religija”). Time se, među ostalim, podgrijavaju duboko ukorijenjene teorije zavjere po kojima je Papa mason usredotočen na stvaranje jedne sinkretičke religije cijelog svijeta. Papa Franjo ne kaže „Bog želi sve religije“, niti kaže „sve religije imaju istu vrijednost.“

A tko je i kada spašen, pokazuje vrlo razvidno papa Ivan Pavao II.:

„Međutim, kao što sam istaknuo u enciklici „Redemptoris Missio” (RM), dar spasenja ne može biti ograničen samo na one koji eksplicitno vjeruju u Krista i pridružuju se Crkvi. S obzirom da je spasenje ponuđeno svima, ono mora konkretno biti dostupno svakom pojedincu. Prepoznavajući da mnogi ljudi nemaju priliku upoznati ili prihvatiti evanđeosko otkrivenje ili pridružiti se Crkvi zbog društvenih i kulturnih uvjeta u kojima žive dodao sam: „Mnogi su odgojeni u drugim vjerskim tradicijama, a okolnosti im ne dopuštaju istraživanje evanđeoske poruke. … Taj odnos je, doista, tajanstven. Tajanstven je za one koji primaju milost, jer možda ne poznaju Crkvu i ponekad čak i otvoreno odbacuju njezinu ulogu. Ovaj odnos također nosi tajanstvo samo po sebi, budući je duboko povezan s misterijem spasenja kroz milost, uključujući bitnu povezanost s Crkvom koju je Spasitelj utemeljio.“

Singapur ima samo mali postotak katolika. Papa Franjo nije tamo nastojao dati katolicima konačnu riječ o nauku Crkve; umjesto toga, nekatolicima je dao prvu riječ o crkvenom učenju. Njegov pristup pokazuje otvorenost i želju za dijalogom s različitim zajednicama, ističući da razumijevanje i zajedništvo nisu ograničeni samo na katoličku zajednicu, već obuhvaćaju sve ljude, bez obzira na vjeru.

Mnogi papini kritičari su, većinom pripadnici određene kulture, instinktivno su odlučila štititi one, koji su seksualno zlostavljali mlade, pritom ignorirajući osjećaje žrtava tih zločina. Takve su se situacije rasplamsavale tijekom 1960.-ih- 1970.-ih godina, kada su mnogi današnji kritičari pape Franje trebali, i imali priliku, reagirati na jedini ispravan način u skladu s Evanđeljem. No, nisu. A sada, slikovito rečeno, „cijepaju dlaku na pola“, stvarajući pritom kaos u glavama vjernika. Pošten i istinoljubiv vjernik otkrit će, da je sve što je papa Franjo rekao ili napisao, već bilo izrečeno od strane pape Benedikta XVI. i pape Ivana Pavla II. Papa Franjo nije dodao ništa novo, jedino što to čini izravno i bez oklijevanja.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---