Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXV. nedjelja kroz godinu | O čemu raspravljamo?
Isus kori učenike što nisu našli kriterij po kojem bi izabrali „prvoga“ među sobom: kriterij služenja svima, a ne kriterij vladanja nad ljudima i svoju korist
Mk 9,30-37: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«
Nahrupe u nekim vremenima mnoge nevolje i patnje na ljude. I one nevolje za koje nisu krivi. Začudimo se kako neki ljudi uopće mogu nositi tolike križeve. Neki čitava života, kao da i nemaju vedrih dana. I čine to s nepojmljivom stabilnošću i sigurnošću vjere, uz male radosti kao da im pričinjaju ocean zadovoljstva.
Dogodi se, međutim, puno nenadanoga nerazumijevanja i među najbližima. I puno patnje gotovo ni zbog čega. Čovjek je nekada tako hirovito i promjenjivo biće, ne poznaje sama sebe niti može kontrolirati svoje postupke, zaplete se, ne popušta u opravdavanju svoje ispravnosti, niti oprašta niti traži oproštenje. Nerijetko sve krene od sitnica, od nesmotrene riječi ili od preosjetljivosti, a onda se tvrdokorno ustrajava na povredi kao na nečemu nezaobilaznom. Nerazumijevanja i sukobi događaju se i dobrim ljudima. A potrebno je malo da se odnosi poprave. No to malo djeluje nepremostivo, jer čovjek je i samome sebi velika gora.
Ima i opakih i zlih ljudi. Malo ih je, ali čine velika zla. Čovjek je biće mogućnosti i dobra i zla. Opakost kao kušnja čuči u svakom od nas, i ako se ne bdije nad sobom, izbit će iz nas kao nezaustavljiva bujica zloće. O opakosti nam govori današnje prvo čitanje iz knjige Mudrosti. Bezbožnici – tako Biblija naziva ljude koji kažu da su vjernici a ne ponašaju se po vjeri – čine zlo pravednome, nevinome. I čine to posve mirno. Toliko je danas ljudi u Crkvi, i na važnim položajima i službama, i pokrivaju se vjerom ali čine silne nepravde. I uopće se ne pitaju što to rade. Uopće ne vide, kako Jakov govori u svojoj poslanici, da ih izjeda zavist i svadljivost.
Izopačenost je tvrdokorno ustrajavanje na zlu i nepravdama kao nečem normalnom, ispravnom, čak boguugodnom. Mafijaši svih vrsta, od onih svjetovnih do crkvenih su izopačeni, jer lažu, kradu, krivotvore mir i takvi onda dolaze pred oltar, mole se, slave misu i sve zlo svaljuju na druge.
Skloni smo opakostima, zavistima, svadljivosti. I onda kada se na vani pokazujemo mirotvorcima. Jedna od najgorih vrsta ljudi su oni bezbožni u maski pobožnosti i duhovnosti, oni umišljeno pravovjerni i lažno moralni, oni koji svoje zle postupke prema pravednima, koji svoj lažni mir, a zapravo svoje pohote za dominacijom i vlašću, oblače u vjeru, u pravednost, u dobro zajednice, Crkve i naroda.
Čovjek je grešan, nema sumnje, ali čovjekova izopačenost nije u samoj grešnosti, nego u nepriznanju konkretne grešnosti, u sljepilu da se počinio grijeh nedužnima, u ustrajavanju u žudnjama, u onom kontinuiranom opravdavanju kako se sve radilo dobro. Današnji papa često ponavlja: grešan – da, korumpiran, izopačen – ne! Izopačenost je tvrdokorno ustrajavanje na zlu i nepravdama kao nečem normalnom, ispravnom, čak boguugodnom. Mafijaši svih vrsta, od onih svjetovnih do crkvenih su izopačeni, jer lažu, kradu, krivotvore mir i takvi onda dolaze pred oltar, mole se, slave misu i sve zlo svaljuju na druge.
Izopačeni kojima je ovladala pohota za novcem, čašću i vlašću uklonili su Isusa Pravednika. A on je to predvidio i unaprijed o tome govorio svojim učenicima. O tom nagovještaju svoje smrti, kao i o uskrsnuću kao Božjoj potvrdi takva ponižena i poražena života govori današnji odlomak iz Markova evanđelja. Isusov nagovještaj vlastitoga smaknuća i uskrsnuća nije tek neko božansko proročanstvo, nego zaključak koji dolazi iz vjere, apsolutnoga pouzdanja u Boga, iz čistoće njegova srca koje zna da ljudi ne mogu podnijeti pravedna i da se ne bave pravednima nego svojim ambicijama i spletkama. I tako je prije Isusa i poslije Isusa.
Naime, dok Isus govori o svojoj sudbini, o sudbini dobrote i milosrđa, njegovi učenici mu ne smiju postaviti nikakvo pitanje. Nisu oni u strahu, nego imaju pretpostavljeno nerazumijevanje, slično kako i mi ljudi kada nam drugi govore o nepravdi koju su doživjeli, pa se rijetko unosimo u njihov život, slabo slušamo, a oni opaki čak izokreću tu nepravednu patnju u krivnju, ili ako im odgovara lažu i dalje makar čak znali da to nije istina što govore o pravednom, ili od svojih malih nevolja ne mogu čuti za nevolju dugoga.
Učenici, vjernici, ne unose se dakle u Isusovu sudbinu, u udes Pravednoga, nego putem – u životu – raspravljaju tko je među njima „najveći“. Dok Isus govori o sebi, oni misle na sebe. I nisu imali što odgovoriti na Isusovo pitanje o čemu su putem raspravljali, jer se nisu uspjeli dogovoriti. Isus im ne zamjera raspravu i razgovor, jer su oni neophodni. Zamjera im što putem makar malo nisu raspravljali o njegovoj sudbini, o nasljedovanju njega jer su to uzeli sebi za životni smisao.
Isus dakle ne zamjera učenicama to što raspravljaju, nego o čemu raspravljaju, jer sadržaj njihove rasprave nije primjeren njihovu pozivu te što se izjedaju u borbi za poziciju „najvećega“.
I tako se to učeničko zakazivanje stalno ponavlja u povijesti. Učenici – biskupi, svećenici, vjernici – ne raspravljaju o nasljedovanju Isusa nego o sebi i svojim zemaljskim pozicijama, o svjetovnoj moći. I to raspravljaju do zapaljenja, svađaju se da se izjedaju, a vjeru, svoj poziv i službu, religiju i religijsku haljinu pa i samog Krista koriste kao masku i nedodirljivu zaštitu svoje izopačenosti. Kako je samo promašen život biskupa i svećenika koji se više bavi novcem, svjetovnim stvarima, svojom i moću Crkve u društvu, koji više brani naciju i nacionalnost nego pravedna čovjeka, kojemu je svećenički poziv pokrivalo prizemnih interesa i bezočnosti prema pravednima, koji svoj zli mir natura drugima i stvara teške podjele među Božjom djecom.
Isus dakle ne zamjera učenicama to što raspravljaju, nego o čemu raspravljaju, jer sadržaj njihove rasprave nije primjeren njihovu pozivu te što se izjedaju u borbi za poziciju „najvećega“. Kori ih što nisu našli kriterij po kojem bi izabrali „prvoga“ među sobom: kriterij služenja svima, a ne kriterij vladanja nad ljudima i svoju korist. Zato usred učenika postavlja dijete koje nije izopačeno, koje nije izjedeno pohotama za novcem, prvim mjestima i vlašću. Izjednačava dijete sa sobom, a sebe s Bogom. Tko prima dijete, tko prima nedužna pravednika, tko prima one malene i njima služi, prima njega, služi samome Bogu.
Današnja nas čitanja pozivaju da preispitamo sebe koliko smo okorjeli da i ne uviđamo da ne podnosimo ili progonimo pravednika, koliko ne popuštamo svojoj tvrdokornosti da smo ispravni, koliko nas izjedaju pohota, zavist i svadljivost; koliko se uživljavamo u sudbinu pravednika i o čemu to životno raspravljamo – mi svećenici i vjernici.
Fra Ivan Šarčević