Sveti Matej | Iz periferije u periferiju

Mt 9,9 -13: U ono vrijeme: Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.
Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«
A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«

Rimski kolaboracionist i izdajica vlastitog naroda. Izrabljivač koji se bogati na tuđoj nesreći. Bezbožni i nečisti licemjer, javni grešnik vrijedan prezira. Ovakvi su se atributi zacijelo pridavali cariniku Mateju. Bio je to čovjek kojeg je valjalo izbjegavati, čija prisutnost nije mogla donijeti ništa dobra, koji je širio materijalnu neimaštinu i duhovnu propast. Nije ga trebalo žaliti, jer se u to stanje doveo sam. Nije bio bolestan ili siromašan, naprotiv, bio je mentalno i fizički nadprosječno nadaren, pismen i okretan, ali u srcu zao i pokvaren. Stoga je lakše razumjeti Isusa kada prilazi onima koji su u potrebi, nego kada prilazi Mateju koji, poput svakog ondašnjeg carinika, ima sve, a želi još.

Ipak, postoji nešto zajedničko carinicima, gubavcima, prostitutkama i Samarijancima. Slično je i sa ženama, siromasima, Rimljanima i poganima, opsjednutima i kljastima. Nitko od njih nije mogao postati punopravnim članom društva, već su im pripadali rubni prostori, mjesta za polu-ljude. S njima nije bilo zajedništva, spram njih nije postojala empatija, štoviše, smatralo se da ih je i Bog odbacio. Temelj Isusove misije je bio odlazak na socijalne periferije, na margine gdje se ti ljudi nalaze, kako bi ih vratio u zajednicu, kako bi imali život u potpunosti, kakav Bog želi svakom svome djetetu.

No, to vraćanje iz periferije u centar je tek početni korak. Novi život koji Isus donosi ne znači pasivno uživanje u Božjoj naklonjenosti, samodostatnu duhovnost okrenutu vlastitim potrebama. Idući korak je ključan, a on podrazumijeva ponovni odlazak na periferiju, ovoga puta sa snagom Duha, s moći evanđelja. U tom dijalektičkom pokretu, periferija od mjesta patnje i propasti za Isusovog učenika postaje mjesto ostvarenja i spasenja. Kada je Matej izišao iz carinarnice, odmah je bio pozvan za stol s drugim carinicima i grešnicima. Papa Franjo tumači kako je taj dinamizam izlaska prisutan u čitavoj Bibliji. Od Abrahama preko Mojsija i Jeremije, pa do Isusa, uvijek smo iznova pozvani napustiti vlastite udobnosti i imati hrabrosti poći na periferije (usp. Evangelii gaudium, 20).

Hrabrost je potrebna jer periferije nisu romantična mjesta iz putopisa, ali niti divlji predjeli koje se lako može civilizirati kroz tehnički napredak. Izopćenici kojima se Isus obraća pokazuju kako su periferije zapravo u srcu civilizacije, i svakodnevno ih pohodimo, ali su ta mjesta zamračena grijesima isključivosti, zanemarivanja i podozrivosti onih izvana, ali često i grijesima egoizma, indolentnosti i samosažaljenja onih unutar periferije. Kao na poznatom Caravaggiovom  Pozivu sv. Mateja, u tu tamu grijeha valja unijeti Kristovo svjetlo, koja će nam pokazati da smo fokusirani na pogrešne vrijednosti, da je život veći od naših malih svjetova u kojima se sukobljavamo, osuđujemo i grabimo samo za sebe.

Tama grijeha nas ne treba plašiti jer, veli Isus u današnjem evanđelju, nije došao zvati pravednike, nego grešnike, nije došao radi zdravih, nego radi bolesnih. Matejev slučaj pokazuje da Bog poziva nenametljivo, ali odlučno. Isus mu prije poziva nije očitao bukvicu, nije tražio od njega moralno savršenstvo prije nego bi se mogao s Isusom družiti. Nije proveo nad njime nikakav egzorcizam, duhovno krštenje, niti oslobođenje od grijeha predaka. No, Isus ga odmah uvodi u novu logiku, iz carinarnice u kojoj se otima i tlači, dovodi ga k stolu za kojim se dijeli i druguje. Mateju nije bilo potrebno mnogo toga objašnjavati, evangeliziran je primjerom i iskazanim milosrđem. ”Milosrđe je najbolji oblik evangelizacije koju Crkva ima na raspolaganju“, kaže talijanski nadbiskup, franjevac Francesco Neri.

Kada ustvrđuje da je Bogu milo milosrđe, a ne žrtva, Isus nam osvješćuje Boga koji je već na strani čovjeka, čiju naklonost ne treba kupiti žrtvama i prinosima. Svjedoči za Boga koji želi da i ljudi budu na strani drugih ljudi, da im budu spremni iskazati milosrđe. Od nemilosrdnog kolaboracionista Matej je učas postao milosrdni brat. Svjedoči nam kako nikoga ne treba isključiti, kako svjetlo evanđelja valja strpljivo širiti, kako logiku zajedništva i dijaloga za stolom valja promicati i onda kad se zajedništvo i dijalog osuđuju iz vjerskih razloga, kao što su to činili farizeji, a njihovi baštinici čine i danas. Matej je stoga apostol Božjeg bezgraničnoga milosrđa, koje nam je u svim vremenima nasušno potrebno.

Stanko Perica