Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXVIII. nedjelja kroz godinu: Božji poziv je uporan, ali ljubav nikada ne prisiljava
Bog ne želi samo napuniti dvoranu. Ne želi statistiku. Ne želi masu ljudi koja će se samo zvati njegovom. On želi goste koji će ući u radost gozbe
Mt 22, 1-14: Isus im ponovno prozbori u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’«
»Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali.«
»Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskrižja i koga god nađete, pozovite na svadbu!’«
»Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«
Govor u prispodobama koji je započeo u Mt 21,28 svoj vrhunac i završetak pronalazi u prispodobi o svadbenoj gozbi. Isus kaže: Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu.
Zanimljivo je da kraljevstvo nebesko ovdje nije predstavljeno kao neko mjesto, prostor u koji treba nekako stići. Nije čak ni stanje koje čovjek treba postići vlastitim snagama. Kraljevstvo je ovdje povezano s osobom. S kraljem koji pripravlja gozbu. S kraljem koji želi slaviti i koji želi da u toj radosti sudjeluju drugi.
To je možda prva i najvažnija stvar koju nam ova prispodoba govori: Bog nije onaj koji zatvara vrata, nego onaj koji ih otvara. Bog je onaj koji poziva. Kralj priprema gozbu za svoga sina. Sve je spremno. Stol je pripravljen. Ostaje samo jedno: prihvatiti poziv. I tu počinje iznenađenje. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Čovjek bi očekivao da će poziv biti prihvaćen. Tko bi odbio poziv kralja? Tko bi odbio gozbu na kojoj je sve pripravljeno?
Ali upravo se to događa. I još je neobičnije što kralj ne odustaje. On ponovno šalje sluge. Ponovno poziva. Čak im govori što je pripravio: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu! Kao da Bog želi ukloniti svaki mogući razlog našega odbijanja.
Ali oni odlaze. Jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. A neki čak hvataju njegove sluge, zlostavljaju ih i ubijaju. Ovdje se u prispodobi događa snažan zaokret. Sve je spremno za svadbu, a ljudi se ponašaju kao da imaju važnijeg posla. Neki se čak okreću nasilju. Kao da Isus želi reći: čovjek može biti toliko zaokupljen svojim životom da više ne primjećuje poziv koji mu život sam po sebi upućuje.
Možemo imati svoje planove, obveze, poslove, brige, ambicije. Sve to može biti dobro i potrebno. Ali može se dogoditi da ono što je dobro postane prepreka za ono što je najvažnije. I tu ova prispodoba postaje vrlo osobna. Koliko puta Bog pozove, a mi odgovorimo: „Sada ne mogu.“ Ne moramo reći „ne“ Bogu. Dovoljno je stalno govoriti: „Kasnije.“
Ipak, prispodoba se ne završava našim odbijanjem. Ako prvi pozvani ne žele doći, gozba se ipak neće otkazati. Kralj šalje sluge na raskrižja putova i govori im da pozovu sve koje nađu. I sada dolaze oni koje nitko nije očekivao: „zli i dobri“.
Dvorana se puni. Kao da Isus želi pokazati nešto vrlo lijepo i vrlo ozbiljno: Božja milost je šira od naših očekivanja. Mi često mislimo da znamo tko pripada Bogu, a tko ne pripada. Tko je dostojan, a tko nije. Tko je dovoljno dobar da sjedne za stol, a tko bi trebao ostati vani.
Kralj poziva i one s raskrižja. One koji nisu bili dio prvoga plana. One koje možda nitko nije smatrao važnima. Bog ne odustaje od čovjeka. No upravo kada bismo pomislili da je priča završena – dvorana je puna, gozba može početi – Isus ponovno unosi nemir.
Kralj ulazi među goste i ugleda čovjeka koji nema svadbeno ruho. I tada se događa nešto teško za razumjeti. Čovjek biva izbačen u tamu gdje će biti plač i škrgut zubi. Zašto? Zar nije dovoljno što je došao? Zar nije dovoljno što je prihvatio poziv?
Ovdje Isus ruši još jednu našu jednostavnu predodžbu o Bogu. Nije dovoljno samo doći. Poziv traži odgovor. Milost traži da joj dopustimo da nas promijeni. Bog ne želi samo napuniti dvoranu. Ne želi statistiku. Ne želi masu ljudi koja će se samo zvati njegovom. On želi goste koji će ući u radost gozbe.
Svadbeno ruho zato možemo razumjeti kao znak života koji se mijenja nakon susreta s Bogom. Čovjek koji je pozvan ne ostaje isti. Ako smo doista čuli poziv, onda se nešto u nama mora početi događati. Jer Bog nas poziva da postanemo drugačiji.
I zato je možda najvažnija rečenica cijele prispodobe ona na kraju: Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih. Ne zato što bi Bog neke unaprijed odbacio. Naprotiv. Cijela je prispodoba ispunjena Božjim pozivanjem. Bog ne prestaje pozivati. Ali čovjek može prestati slušati. I možda upravo tu leži drama ove prispodobe: Božji poziv je uporan, ali ljubav nikada ne prisiljava.
Ova nam prispodoba postavlja jedno pitanje: Što činim s Božjim pozivom koji mi je danas upućen? Možda sam poput onih prvih uzvanika i jednostavno nemam vremena. Možda sam toliko zauzet svojim njivama i trgovinama da više ne čujem poziv na gozbu. Možda sam pak među onima koji su neočekivano pronašli mjesto za stolom.
Ali tada ostaje još jedno pitanje: Jesam li dopustio da me taj poziv promijeni? Jer kraljevstvo nebesko počinje onda kada čovjek dopusti Bogu da uđe u njegovu sadašnjost i da ga svojom prisutnošću iznutra preobrazi.
Gozba je pripravljena. Poziv je upućen. Vrata su otvorena. Ostaje naš odgovor.
Predrag Mijić, polis.ba