Jadranka s. Rebeka Anić: Sv. Franju rado slavimo, ali ga slabo razumijemo i još slabije slijedimo

U povodu 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga razgovarali smo s Jadrankom s. Rebekom Anić, teologinjom i znanstvenicom koja se bavi teološkim i društvenim pitanjima, osobito položajem žena u Crkvi i društvu. U razgovoru smo pokušali promisliti što nam Franjo Asiški govori danas, osam stoljeća nakon svoje smrti, te koliko su njegovi evanđeoski ideali siromaštva, bratstva, mira i ljubavi prema svakom stvorenju važni za Crkvu i svijet obilježen podjelama, nejednakošću i nasiljem. Posebno smo se dotaknuli pitanja obnove Crkve i mjesta žena u njoj, kao i Franjine sposobnosti da Evanđelje živi dosljedno, jednostavno i blisko ljudima.

---

Sveti Franjo često se prikazuje kao svetac koji je volio prirodu, životinje i sve stvoreno. Ipak, iza te slike krije se čovjek koji je radikalno promijenio vlastiti život zbog evanđelja. Što je, po Vašem mišljenju, u Franjinu životu danas najzahtjevnije razumjeti i prihvatiti?

Možda je najzahtijevnije to što kod Franje duhovnost nije dodatak postojećem, uređenom životu već je izvor radikalne promjene svih vidova njegovog života. Ona nastaje iz duboke uronjenosti u Boga iz koje se rađa sasvim novi pogled na sebe, svijet oko sebe i sve stvoreno. Franjo svijet i sebe promatra Božjim očima, shvaća darovanost koja ga oslobađa od potrebe za posjedom, moći i svim onim što je s tim povezano. On je mistik koji uranja u Boga da bi svijet vidio Božjim očima. Zato njegovo bratstvo sa svim stvorenim nije sentimentalno, ono je njegov način življenja. Mi se trudimo razumjeti sv. Franju i pokušavamo shvatiti kako njegovu karizmu možemo i trebamo živjeti danas. Racionaliziramo. A zapravo bismo trebali poput njega gledati svijet Božjim očima i vjerovati da je Evanđelje moguće živjeti. Koliko se, primjerice, mučimo s Isusovim Govorom na Gori? Čini nam se pretežak, prezahtjevan pa ga pokušavamo ili prilagoditi tako da nas ne uznemirava ili ga jednostavno u duhovnosti zaobilazimo. Više nam odgovaraju čuda, govor u jezicima i sl. Lakše je Franju prihvatiti kao raspjevanog „svetca prirode“, teže ga je prihvatiti kao čovjeka radikalnog evanđeoskog obrata. Jacques Dalarun, francuski medievist i jedan od najistaknutijih suvremenih poznavatelja franjevačkih izvora i ranoga franjevačkog pokreta, upozorava da slika nježnoga, poetskog Franje može prikriti njegovu zahtjevnost. Franjo je iz temelja promijenio vlastiti odnos prema moći, novcu, sigurnosti, časti i društvenom priznanju. Spoznaja da je Bog Otac svega stvorenoga vodi ga do čvrstog uvjerenja da nijedno biće ne može biti predmet posjedovanja, iskorištavanja ili dominacije. Promotrimo li probleme suvremenoga društva iz te perspektive, postaje jasno da je Franjo svetac čija nas evanđeoska zahtjevnost i danas duboko uznemiruje: rado ga slavimo, ali ga slabo razumijemo, a još slabije slijedimo.

Franjo je želio obnoviti Crkvu, ali ne tako što će se udaljiti od nje, nego tako što će živjeti evanđelje. Što nam njegov odnos prema Crkvi govori danas, kada se Crkva suočava s brojnim krizama, gubitkom povjerenja i potrebom za vlastitom obnovom?

Franjo nije imao razrađen projekt obnove Crkve u današnjem smislu riječi. Nije počeo od strategije, programa ni institucionalne reforme, nego od Evanđelja. Crkvu nije napustio niti ju je pokušao obnoviti izvana, nego ju je iznutra suočio s vlastitim evanđeoskim temeljem. Čitao je Evanđelje i živio u uvjerenju da ga je moguće konkretno živjeti. Time je pokazao da se Crkva obnavlja onda kada se u njoj ponovno pojavi vjerodostojan evanđeoski život: kada postane moguće drukčije živjeti, drukčije biti kršćanin i očitovati drukčije lice Crkve od onoga koje je u njegovo vrijeme bilo povezano s moći, bogatstvom i društvenim prestižem.

Pape često govore da je suvremena kriza Crkve kriza vjere. S time se možemo složiti, ali je presudno pitanje što pod vjerom razumijemo. Slikovito bih rekla da se u Crkvi mogu prepoznati dva obrasca vjere: „sjedilački“ i „nomadski“. „Sjedilačka“ vjera funkcionira kao dodatak stvarnom životu: pruža osjećaj sigurnosti i utjehe, preferira posjed i granice prema drugima, jasan identitet, ne zahtijeva rizik promjene života, prilagođava se postojećim hijerarhijama i raspodjeli moći jer to pruža dojam stabilnosti. U ekleziologiji se takav mentalitet oslanja na pretpostavke o nužnosti i nepromjenjivosti koje katolički teolog Kenan B. Osborne povezuje s aristotelovsko-skolastičkim načinom mišljenja: ako je nešto nužno, onda je nepromjenjivo; ako je nepromjenjivo, onda je nužno. Posljedica takva poimanja jest da se povijesno razvijena crkvena struktura, upravo zato što postoji, može početi tumačiti kao nužna, a time i kao nepromjenjiva. No biblijska, patristička i povijesna istraživanja dvadesetoga stoljeća takvo poimanje crkvenih struktura ozbiljno dovode u pitanje.

„Nomadsku“ vjeru, naprotiv, obilježava spremnost na hod s Bogom prema Kraljevstvu Božjem. U toj vjeri odzvanja Božji poziv (Abrahamu, Franji…): „Idi…“ Ona počiva na uvjerenju da nijedna stvorena zbilja, pa ni povijesno oblikovana crkvena struktura, ne može svojom navodnom nužnošću ograničiti Božju slobodu. Bog uvijek može stvarati i stvara nešto novo. Takva vjera spremna je podnijeti rizik i težinu reformi u traženju boljih i pravednijih načina života, kako u Crkvi tako i u društvu. Čini se da u Crkvi često prevladava prvi obrazac vjere, dok se drugi pojavljuje povremeno, kao u Franjinu životu, ali ga se potom na različite načine ponovno vraća u granice sigurnosti. Možda se upravo u napetosti između tih dvaju obrazaca vjere nalazi jedan od ključnih izvora današnje krize Crkve. Prema mojem mišljenju, Crkvi koja se suočava s gubitkom povjerenja potrebna je vjera koja se vraća Evanđelju i dopušta Duhu Svetomu da pokaže što u njezinim strukturama treba mijenjati. Te strukture ne bi smjele gušiti život, inicijativu i karizme vjernika, nego im otvarati prostor da u Crkvi mogu živjeti Evanđelje i sudjelovati u njezinu poslanju.

U Franjinu životu posebno mjesto ima Klara Asiška, ali i druge žene koje su prihvatile njegov evanđeoski put. Koliko su žene doista imale prostora u Franjinu duhovnom pokretu i što nam njihov odnos govori o mogućnostima i ograničenjima žena u Crkvi danas?

Kad govorimo o ženama u Franjinu duhovnom pokretu, treba imati na umu da Franjo nije započeo s namjerom da osnuje red u institucionalnom smislu. Ni muškarci ni žene nisu bili dio unaprijed razrađenoga plana. Želio je živjeti Evanđelje. Oko njegova načina života počeli su se okupljati drugi: najprije braća, a zatim vrlo rano i žene koje su u Franjinu evanđeoskom izboru prepoznale vlastiti put. Pitanje o ženama u franjevačkom pokretu nije prije svega pitanje o tome koliko im je prostora Franjo namijenio, nego koliko se prostora za njih otvorilo kada je njegova karizma počela poprimati oblik zajednice, a zatim i institucije. Isti evanđeoski ideal nije imao iste posljedice za muškarce i žene. Braća su siromaštvo mogla živjeti kroz pokretljivost, propovijedanje, rad i prisutnost u javnom prostoru. Za Klaru i njezine sestre isti je ideal, pod pritiskom crkvenih normi i očekivanja, poprimio oblik klauzure, stabilnosti i crkvenog nadzora. Za žene se franjevačka radikalnost nije pretočila u istu slobodu kretanja i javnog djelovanja.

Kad je riječ o sv. Franji, možemo razlikovati ženski obilježene metafore i alegorijske slike od njegova odnosa prema konkretnim ženama. U njegovu jeziku važno mjesto zauzimaju Gospođa Siromaština, sestra voda, majka zemlja, sveta majka Crkva, pa i majčinske metafore za duhovnu skrb. Žensko se pritom povezuje sa siromaštvom, poniznošću, služenjem i blizinom stvorenju. Za razliku od snažne prisutnosti ženskoga na simboličkoj razini, konkretne su žene u vlastitim Franjinim spisima gotovo nevidljive. On, primjerice, u svojim sačuvanim spisima ne spominje sv. Klaru imenom, dok ona Franju u svojim spisima spominje višekratno, osobito u Pravilu i Oporuci. To ne znači da ona za njega nije bila važna, nego da se njezina uloga ne može jednostavno izvesti iz Franjinih tekstova niti prikazati kao odnos potpune simetrije. Njihov odnos, kao i mjesto žena u franjevačkom pokretu, ne mogu se razumjeti ako se polazi od romantične slike Franje i Klare kao skladnog “mističnog para”.

Biti Franjin učenik značilo bi ne pristajati na nacionalizam, rasizam, vjersku mržnju i logiku neprijateljstva. Značilo bi stupiti u dijalog s drugim i drukčijim, kao što je Franjo učinio u susretu sa sultanom Malikom al-Kamilom. Značilo bi pokušati razumjeti i potrebe onih koji nas ugrožavaju, kao što franjevačka predaja o vuku iz Gubbija simbolično pokazuje: Franjo ne rješava sukob tako da jednostavno ukloni prijetnju, nego pokušava razumjeti i strah seljana i glad vuka

Sveta Klara ne smije ostati u sjeni sv. Franje jer nije bila njegova pasivna sljedbenica, nego kreativna čuvarica i tumačiteljica njegove karizme, koju je pretočila u konkretan oblik života svojih sestara. Franjin ideal siromaštva prevela je u ženski redovnički kontekst i ustrajala na njemu unatoč crkvenim pritiscima da ženske zajednice prihvate sigurniji, posjednički i klauzurni model. Njezina borba za Privilegium paupertatis, pravo da zajednica živi bez vlasništva, pokazuje iznimnu duhovnu i institucionalnu snagu. Ne zaboravimo da je ušla u povijest kao prva žena koja je napisala pravilo za vlastitu redovničku zajednicu, potvrđeno papinskim odobrenjem.

Možemo reći da je prostor koji su žene imale u Franjinu pokretu bio dvoznačan: mogle su prepoznati, prihvatiti i kreativno oblikovati evanđeosku radikalnost siromaštva, ali samo u dopuštenim granicama. Tu možemo povući paralelu i sa suvremenom Crkvom u kojoj žene često imaju snažnu duhovnu, karizmatsku i teološku ulogu, ali ta uloga ne dobiva uvijek odgovarajući institucionalni prostor. Crkva zna prepoznati žensku svetost, požrtvovnost i služenje, ali teže priznaje sposobnost žena za vodstvo, tumačenje karizme i sudjelovanje u odlučivanju. Primjerice, prema važećem kanonskom poretku, žene i muškarci imaju jednako krsno dostojanstvo, ali nemaju jednak pristup svim službama i oblicima crkvene vlasti. Tu razliku između dostojanstva i prava ne dokida ni Završni dokument XVI. redovite opće skupštine Sinode biskupa iz 2024. godine. Dokument traži šire sudjelovanje žena u procesima odlučivanja i odgovornim službama, ali ne predviđa promjene koje bi ženama otvorile pristup sakramentalnoj vlasti. Mogućnosti služenja žena tako ostaju ponajprije unutar karizmatske dimenzije, laičke ministerijalnosti i postojećih pravnih mogućnosti. Pitanje za Crkvu danas jest hoće li vjeru i karizme žena i dalje ograničavati unaprijed određenim oblicima služenja ili će im dopustiti da se razviju te ravnopravnije sudjeluju u oblikovanju života, struktura i odluka Crkve.

Franjo se odrekao bogatstva i društvenog položaja kako bi živio među siromašnima i s njima. Je li njegovo siromaštvo danas još uvijek radikalan izazov Crkvi i franjevcima ili smo ga s vremenom pretvorili u lijepu duhovnu priču koja nas više ne uznemiruje?

Franjino siromaštvo je upravo danas radikalan izazov i to ne samo Crkvi i franjevcima/franjevkama već svim ljudima ali samo ako ga ne pretvorimo u estetiku jednostavnosti. Njegovo siromaštvo nije bilo romantično siromaštvo ni duhovna metafora bez društvenih posljedica. Ono je bilo i ostalo kritika ekonomije posjedovanja, crkvene moći i društvenog prestiža. Ono je kritika i našeg pristajanja na iscrpljivanje i zagađivanje prirodnih resursa. I jedno i drugo je povezano sa siromaštvom jer je ishod pohlepe i korupcije. Trajna je opasnost da Franjino siromaštvo pretvorimo u lijepu priču o skromnosti, dok stvarne strukture bogatstva, nejednakosti i institucionaliziranog uništenja zemlje i svega stvorenja ostaju netaknute. Primjer nelegalnog odlaganja opasnog otpada u Gospiću i drugim mjestima pokazuje koliko su ekologija i siromaštvo povezani: na otpadu se pojedinci bogate, dok se drugima osiromašuju, pa i ugrožavaju, temeljni uvjeti života. Nije mi poznato da su franjevci, franjevke ili Franjevački svjetovni red u Hrvatskoj javno reagirali na taj slučaj. A to su pojave na koju ne bismo smjeli šutjeti. Netko će reći da je to pitanje ekologije. Da, ali je i pitanje siromaštva jer se na tom otpadu pojedinci bogate a životne mogućnosti ljudi se osiromašuju i dovode u pitanje.

Kao franjevačke zajednice često pomažemo siromašnima, ali rjeđe živimo sa siromašnima i među njima. To vrijedi i za mene: ni sama to nisam pokušala, premda sam to željela. Takav bi nas život mogao evanđeoski razotkriti jer bi nam pokazao koliko nepotrebnih resursa trošimo i koliko, unatoč vlastitoj kritici konzumerizma, u njemu sudjelujemo.

Kada danas govorimo o svetom Franji, često, također, ističemo mir, bratstvo i ljubav prema svemu stvorenom. No kako te Franjine vrijednosti živjeti u svijetu obilježenom ratovima, nacionalnim i vjerskim podjelama te sve većim društvenim nejednakostima? Što bi značilo biti istinski Franjin učenik u takvom svijetu?

I Franjo je živio u svijetu obilježenom ratovima, vjerskim podjelama i velikim društvenim nejednakostima. U nekim aspektima njegov je kontekst bio još teži jer su križarski ratovi imali i papinsku potporu. Pape našega vremena, naprotiv, zagovaraju mir, međureligijski dijalog i brigu za sve stvoreno. To nam olakšava osobno zauzimanje za te vrijednosti jer bar donekle ublažava mogući otpor u okviru same Crkve. Pitanje je, međutim, koliko o njima doista učimo kroz odgoj, obrazovanje i vjeronauk. Učimo o ratovima, ali premalo učimo o nenasilnom djelovanju, diplomaciji kojom se ratovi mogu spriječiti ili zaustaviti, te o ekonomskim interesima koji do ratova dovode.

Zašto pristajemo na narativ o povećanju BDP-a zbog izvoza vojne opreme? Pitamo li se tko zarađuje na trgovini oružjem? Masovna proizvodnja i izvoz oružja stvaraju ekonomske interese kojima mir ne odgovara. Podjele koje se u društvu stvaraju na temelju nacionalnih, vjerskih i drugih razlika često pripremaju teren za buduće sukobe. Nasjedamo li na narative koji te podjele produbljuju i podržavamo li ih? Dovodimo li u vezu klimatske promjene i ratove? Pomislimo li da svaka bomba i svaka raketa ranjavaju i majku zemlju: truju zrak i vodu, uništavaju tlo, biljke i životinje, a ne samo ljudske živote? Klimatska kriza povećava ranjivost, oskudicu, migracije i društvenu nestabilnost, a ratovi dodatno produbljuju ekološku i klimatsku krizu.

Biti Franjin učenik u takvom svijetu značilo bi ne pristajati na nacionalizam, rasizam, vjersku mržnju i logiku neprijateljstva. Značilo bi stupiti u dijalog s drugim i drukčijim, kao što je Franjo učinio u susretu sa sultanom Malikom al-Kamilom. Značilo bi pokušati razumjeti i potrebe onih koji nas ugrožavaju, kao što franjevačka predaja o vuku iz Gubbija simbolično pokazuje: Franjo ne rješava sukob tako da jednostavno ukloni prijetnju, nego pokušava razumjeti i strah seljana i glad vuka.

Sve religije imaju mirotvorne poruke, ali i mrlje nasilja u svojoj povijesti. Pitanje je o čemu više govorimo i koje tradicije danas jačamo. Zato je važno povezivati se na temelju mirotvornih tradicija, makar najprije u malim grupama, a zatim taj krug širiti. U tom me smislu raduju inicijative poput Mediteranskog saveza za mir. O njima bi trebalo više govoriti i jasnije informirati ljude kako im se mogu pridružiti.

---

Razgovarao: Ivan Tučić

---