Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXIX. nedjelja kroz godinu: Logika igre prijestolja i mreža uzajamnog služenja
Služenje i ljubav nisu put do veličine i moći, oni jesu prava veličina i moć. Ljudi koji su spremni na služenje i predanje za druge u procesu predanja i gubljenja vlastitog života zapravo pronalaze sami sebe, puninu i smisao svog života
Mk 10, 35-45: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: »Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.«
Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im:
»Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«
Današnji odlomak iz Markovog evanđelja (Mk 10, 35-45) otvaraju dvojica braće, Isusovi učenici Jakov i Ivan, pristupivši Isusu i zatraživši od njega da ih po dolasku njegova Kraljevstva Isus posjedne uza se, jednoga s desne, drugoga s lijeve strane (u verziji iz Matejevog evanđelja majka dvojice apostola pada ničice pred Isusom i moli ga da njezini sinovi budu zdesna i slijeva Isusu kad se ovaj nađe na prijestolju). Odakle dvojici braće uopće ideja da pitaju Isusa takvo nešto?
Ovaj nastup dvojice braće je proizašao iz prepirke među apostolima o tome tko je među njima alfa, prvi i najveći, tko će preuzeti čelne pozicije po dolasku kraljevstva Božjeg, prepirke koja se ponavlja na nekoliko mjesta u evanđeljima. Dvojica braće Ivan i Jakov su vjerojatno iz više razloga sebe smatrali važnijima i dostojnijima vodećih mjesta od ostalih apostola: bili su među prvima koje je Isus pozvao da ga nasljeduju, bili su najduže uz njega, uz Petra su činili izabranu trojicu u Isusovim posebnim događajima i čudima poput preobraženja na gori Tabor ili uskrsavanja Jairove kćeri. Njihov pokušaj da se domognu boljeg položaja odvijao se konspirativno iza leđa drugih učenika, „preko štele“ i u četiri oka s Isusom, onako netransparentno kako se i danas u vladajućim krugovima donose mnoge važne odluke i dijele fotelje i ministarska mjesta. Jakov i Ivan podsjećaju na one koji u verbalnom pristajanju uz Isusa vide sredstvo moći i ostvarenja svjetovnih ciljeva, odskočnu dasku do višeg društvenoga položaja, vlasti i časti, osobnog probitka i promidžbe, bez da uopće išta shvaćaju ili prakticiraju od Isusovog nauka.
Njihov postupak je razljutio ostale apostole, ali ne zbog toga što su bili skromniji ili imuni na volju za moć i pozicije, nego jer su i sami imali iste ambicije kao i dvojica Zebedejevih sinova. Možda su kalkulirali o pravim riječima i pravom trenutku u kojem bi se obratili Isusu sa sličnom molbom ili su čekali da Isus prepozna i nagradi njihove ambicije ili su bili ljuti i zavidni jer su Jakov i Ivan reagirali brže od njih. Ostali apostoli u svojoj reakciji podsjećaju na mnoge naše suvremenike koji se stalno žale na one koji se bave politikom i vladaju, bez imalo samokritičke svijesti o tome da upravo oni svojim (ne)glasanjem pomažu uvijek istim ljudima da vladaju i da su zapravo ti političari na koje se žale zapravo odraz unutarnjih želja koje vladaju i njima samima. Mali ljudi iz naroda koji se žale na moćnike i političare su kroz cijelu povijest bili stabilna biračka mašinerija za razne diktature i režime i dovodili su na vlast ljude na koje su se kasnije žalili, a svi moćnici i diktatori su nekoć bili mali ljudi iz naroda s velikim fantazijama o moći i vlasti.
U služenju i ljubavi prema bližnjemu se otkrivaju dubine, bogatstva i radosti života koje se ne mogu pronaći u moći i vladanju drugima.
Ponašanje Isusovih učenika je začuđujuće i razočaravajuće: Isus im već po treći put govori kako će uskoro biti osuđen, ubijen, te nakon tri dana uskrsnuti, a oni se svađaju oko reda sjedenja u kraljevstvu Božjem! Učenici kao da ne slušaju Isusa, fiksirani su na sebe, zaokupljeni fantazijama o moći i dosljedni u nepoučljivosti i nerazumijevanju Isusovog poslanja. Njima je i dalje pred očima slika obnovljenog Davidovog kraljevstva u kojem Isus kao kralj-mesija protjeruje okupatore Rimljane i zavodi red uz pomoć apostola kao njegovih pobočnika. Ta slika kralja-mesije je bila toliko snažno ukorijenjena u njima da su Isusove najave o predstojećoj smrti u Jeruzalemu ili odbijali čuti ili shvaćali kao neki čudan govor koji Isus valjda ne misli doslovno. Veći dio evanđelja dvanaestoricu od Isusa razdvaja magla neshvaćanja.
Naša reakcija na ponašanje učenika ne bi trebala biti čuđenje ili pokuda učenika, nego ponajprije samokritička identifikacija s njihovim ponašanjem: kroz čitavu povijest se mnogi kršćani ponašaju kao da nisu ništa čuli ni razumjeli od onoga što je Isus propovijedao. I mi koji se danas nazivamo kršćanima svakodnevno olako prelazimo preko njegovih zahtjevnih riječi o ljubavi prema neprijatelju ili odricanju od svega što posjedujemo, ponajprije jer se ne uklapaju u našu životnu filozofiju ili ih smatramo pretjeranim ili nerealnim i naivnim. Unatoč jasnim Isusovim riječima i primjerima, mnogi od njegovih sljedbenika su se više uzdali u svjetovna načela i metode, pa su kao križari pljačkali Bliski istok, kao teokrati udruživali snage s moćnicima i strahom vladali dušama podanika, kao konkvistadori mačem obraćali Novi svijet, kao inkvizitori spaljivali neistomišljenike i tako nanijeli trajne štete vjerodostojnosti Isusovog nauka. Nerazumijevanje i neprakticiranje Isusovog nauka od strane samih kršćana je kudikamo veći problem od toga što drugi ljudi ne razumiju ili ne prihvaćaju Isusa, kao što je svaka zloupotreba moći u ime Božje načinila više štete kršćanstvu nego njegovi progonitelji. Kršćanstvo je oduvijek odumiralo kad je svjetovnim metodama postizalo svjetovne uspjehe, a poput Isusa ustajalo iz mrtvih u trenucima svjetovnih poraza i obnova u duhu evanđelja koje su uslijedile.
Isus ne reagira razočarano i ljutito na ponašanje učenika, nego ulazi s njima u razgovor. Najprije ih spušta na zemlju iz maštarija o nebeskim foteljama u stvarni život pojašnjavajući im govorom o čaši muke i stradanja svu težinu onoga što ištu (zdesna i slijeva Isusu se kasnije u evanđeljima neće naći njegovi suvladajući ministri i pobočnici, nego dva razbojnika koji su zajedno s njim raspeti na križ), a onda im po tko zna koji put pokušava objasniti svoju viziju o tome kako trebaju izgledati odnosi u njegovoj zajednici, među apostolima, među kršćanima, u kraljevstvu Božjem kao svijetu novih, preobraženih odnosa među ljudima.
Isus suprotstavlja dvije logike. Prva je logika igre prijestolja, izgradnje piramide moći u kojoj na vrhu ima mjesta samo za šačicu najmoćnijih, a svi ispod njih su podređeni sluge. Većina povijesti čovječanstva je tragična kronika pokušaja pojedinaca i grupa da izgrade savršene piramide moći, pokušaja koji su dolazili i od onih koji žele sjediti zdesna i od onih koji žele sjediti slijeva od trona, pokušaja koji su rezultirali ratovima, porobljavanjem i uništavanjem čitavih naroda i grupa ljudi. Nema zlodjela koje ljudi nisu bili spremni počiniti kako bi se dokopali moći i vlasti. Moć i vlast korumpiraju one najbolje i privlače one najgore, njih uzimaju oni koji su spremni spustiti se dovoljno nisko kako bi ih pokupili s dna (R. Lothbrok, „Vikinzi“). Jedna od najboljih literarnih slika o tome kako moć korumpira čovjeka je lik Golluma iz Tolkienovog „Gospodara prstenova“, bića koje je izmučila i izopačila opsjednutost prstenom moći. Veliki broj ljudskih biografija je snažno obilježen voljom za moći koja ima tisuću lica i maski: ona se izražava u težnji da se sve nadzire i kontrolira, u ambiciji i penjanju ljestvama uspjeha do pozicija moći i privilegija, u stalnom natjecanju i uspoređivanju s drugima koje nas čini čas zavidnima prema boljima čas prezirljivima prema slabijima, u izgradnji struktura, zidova i utvrda koje isključuju nemoćne i drugačije (misleće), u grabežljivosti za prestižem i materijalnim dobrima, u potrebi da se stalno bude u centru pažnje; volja za moć se ponekad zna skrivati i iza dobrih namjera, idealizma mijenjanja svijeta, društvenog angažmana i aktivizma, čak i iza najboljih ljudskih djela i osobina često čuči želja za samopromocijom.
Veliki broj ljudskih biografija je snažno obilježen voljom za moći koja ima tisuću lica i maski: ona se izražava u težnji da se sve nadzire i kontrolira, u ambiciji i penjanju ljestvama uspjeha do pozicija moći i privilegija, u stalnom natjecanju i uspoređivanju s drugima koje nas čini čas zavidnima prema boljima čas prezirljivima prema slabijima, u izgradnji struktura, zidova i utvrda koje isključuju nemoćne i drugačije (misleće)…
Štovanje svjetovnog uspjeha i opsjednutost voljom za moći su možda i dva najgora oblika idolopoklonstva kod ljudi, oni nisu izraz snage, nego slabosti ljudskog duha (E. Fromm), i nikad ne vode pravom ostvarenju čovjeka. Posljedice idolopoklonstva moći i svjetovnog uspjeha odgovaraju samoj definiciji dijaboličnog (grč. διαβάλλω – razbacati, razdijeliti) djelovanja: stalne podjele, zavist, mržnja, sukobi među ljudima, naznake čega vidimo i u prepirci učenika iz današnjeg evanđelja. Nažalost je i velik dio povijesti Kristove crkve obilježen izgradnjom piramidalnih i hijerarhijski uređenih struktura koje su se više vodile povjerenjem u čvrstu ruku i moć negoli u Isusove riječi. I danas ima mnogo crkvenih poglavara koji se predstavljaju služiteljima, ali se u unutarcrkvenom postupanju s ljudima radije oslanjaju na slijepu poslušnost i neslobodu, služe intrigama i smicalicama, guše ili ignoriraju bilo kakvo kritičko ili drugačije mišljenje, a sebe vide kao bogomdane i neupitne vođe, koji sve rade i odlučuju bolje od drugih.

„Tako neka ne bude među vama“, kaže Isus učenicima i nudi im alternativu logici igre prijestolja kao vladajućeg modela odnosa među ljudima. Isusov princip izgradnje zdrave zajednice i zdravih međuljudskih odnosa je mreža uzajamnog služenja i suradnje među ljudima. Najvažniji „mrežni čvorovi“, prvi i najveći su oni koji najviše služe drugima, koji osiguravaju da svi, a naročito najslabiji imaju dovoljno, i koji održavaju zajedništvo mreže. „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga“, kaže Isus učenicima i odmah zatim navodi sebe za primjer ovakvog postupanja: „Ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“. Isus nije netko tko traži velike stvari od drugih ljudi, a da je istodobno sam izuzet od ispunjavanja svojih zahtjeva, nego netko tko vlastitim životom daje primjer onoga što bi trebalo činiti kako bi se preobrazili svijet i ljudski odnosi.
Kod služenja o kojem Isus govori se ne radi o ropstvu drugima, nego o slobodnom predanju u ljubavi za druge, niti se radi samo o angažmanu u socijalno-karitativnim organizacijama, nego o životnom stavu da u svakodnevici ne gledamo samo na sebe, nego i da smo odgovorni za drugoga, empatični za patnju za drugoga, da aktivno gledamo što drugi trebaju i da u suradnji i dijalogu nadopunjujemo jedni druge. Crkva kao zajednica Isusovih sljedbenika je samo onda crkva i samo onda ima smisla kad živi kao „Crkva za druge“ (D. Bonhoeffer), koja pomaže i služi dobrobiti čovjeka, s posebnim fokusom na one koji su po svjetovnim mjerilima moći obespravljeni, prezreni i poniženi. Crkva koja ne služi ljudima ničemu i ne služi, piše francuski biskup Jacques Gaillot. Isus dijaboličnom djelovanju, koje ljude dijeli i razdire borbom za moću, suprotstavlja dijakonično (grč. διακονέω – služiti, posluživati, podržavati) djelovanje, koje spaja i povezuje ljude uzajamnim služenjem i međusobnim dopunjavanjem u suradnji i dijalogu.
Isus ne govori da je pogrešno htjeti biti „prvi“ i „najveći“, nego govori o tome što stvarno znači biti „prvi“ i „najveći“: to se ne postiže putem svjetovne borbe za moć i igre prijestolja društvenih, političkih i religijskih moćnika, nego logikom služenja i ljubavi prema bližnjemu. Isus nije bio fanatični buntovnik, revolucionar ili anarhist koji je htio etablirati novi politički ili društveno-gospodarski program, niti apolitični preziratelj i bjegunac od svijeta koji bi stalno gunđao protiv najvećih i prvih i tvrdio kako su vlast i veličina same po sebi uvijek loše, nego je htio preobraziti ljudsko razmišljanje o naravi i smislu moći i vlasti, htio je pokazati kako se prava vlast i veličina ostvaruju u uzajamnom služenju i ljubavi prema bližnjemu. U služenju i ljubavi prema bližnjemu se otkrivaju dubine, bogatstva i radosti života koje se ne mogu pronaći u moći i vladanju drugima.
Služenje i ljubav nisu put do veličine i moći, oni jesu prava veličina i moć. Ljudi koji su spremni na služenje i predanje za druge u procesu predanja i gubljenja vlastitog života zapravo pronalaze sami sebe, puninu i smisao svog života.
Marijan Oršolić, polis.ba