XXIV. nedjelja kroz godinu ꟾ Križ da – Raspeti ne

Mk 8,27-35

Evanđelja su zapisana svjedočanstva o Isusovu identitetu. I doista, evanđelistima je najviše stalo da posreduju svojim zajednicama vjernika tko je Isus iz Nazareta. Pogotovo su tri prva evanđelja (sinoptička) pisana s idejom širenja Isusove poruke, rekli bismo danas s nakanom evangelizacije. U srcu evangelizacije je navještaj Isusa iz Nazareta kao Božjeg pomazanika, hebrejski Mesije, grčki Krista. Cilj je sveg djelovanja kršćana da onaj komu se naviješta ta poruka, životna poruka, uđe u osobni odnos s Bogom, s Isusom.

Zato je danas, kada govorimo o religioznosti, pogotovo kod mladih ljudi, presudno razvidjeti što je bitno u njihovoj vjeri. Jer, najčešće je to određena prirodna religioznost, tipa u nešto se mora vjerovati, ili se vjera veže uz određenu grupu, nužnost emocionalnoga pripadanja nekoj skupini, afektivna sigurnost među ljudima istomišljenicima gdje smo dobro došli, ili se kršćanska vjera shvaća kao određeno moralno naučavanje, tipa bezuvjetnoga opredjeljenja za rađanje i život, ili kao borba protiv abortusa, ili kao bojovni tabor protiv neprijatelja Crkve…

Pritom takvi kršćanski putovi mogu biti samo nominalno kršćanski i imati posve malo veze s evanđeljem, a pogotovo se može prakticirati vjera bez osobnog odnosa s Isusom u smislu da su Isus i njegovo evanđelje puki dekor i zastava za društveno pokazivanje ili ideološki malj podivljale ili oboljele vjere, da se njima mlati po svjetonazorskim protivnicima.

Kada u ovu nedjelju čitamo u evanđeoskom odlomku razgovor Isusa i njegovih učenika, a što se nalazi kod svetrojice prvih evanđelista, zaključujemo da je razgovor o Isusovu identitetu iznimno važan. Kod svetrojice evanđelista upravo događaj u Cezareji Filipovoj sačinjava prekretnicu Isusova javnoga djelovanja. Do toga razgovara Isus se više nalazi među svijetom, govori svijetu i djeluje među svijetom, a od Cezareje, od trenutka kada naviješta svoje stradanje i kreće prema Jeruzalemu, premda i dalje ostaje usred naroda i svijeta, više mu je stalo do poučavanja svojih učenika. O razumijevanju Isusova identiteta – temeljna je poruka današnjeg evanđelja – ovisi identitet i Isusovih učenika, dakle i nas današnjih kršćana.

Slično Isusovim suvremenicima i dvama Isusovim pitanjima i danas postoje dva prevladavajuća stava o Isusu. Mogli bismo kazati jedan više sekularni, svjetovni, onaj nekršćana, a drugi stav je stav samih kršćana, vjernika. Ta dva stava svojevremeno je izrazio u dvije formule teolog-biskup fra Srećko Badurina (1989). On je smatrao da se u 20. stoljeću profiliraju dvije kristologije, dva prevladavajuća govora o Isusu Krist, koje se mogu svesti na dvije formule: prva, «Isus da – Krist ne» te druga, «Krista da – Isus ne». Kod prve kristologije radi se o mišljenju da je Isus «povijesna osoba, jedna od mnogih, jedna među tisućama, doduše kvalitetnija, istaknutija osoba, jedan prorok, čovjek koji zrači, humanist, no odatle do toga da bi ga se prepoznalo kao Mesiju, sveopćeg Mesiju, da bi ga se prepoznalo kao Spasitelja, da bi ga se prepoznalo kao Gospodina povijesti, njega koji je alfa i omega, i na kraju da bi ga se prepoznalo kao jedinorođenoga Sina koga je Otac poslao za spas svijeta, dakle utjelovljenog Boga, velika je, velika razdaljina. I stoga: Isus da – Krist ne.»

Ovaj stav o Isusu, da nastavimo na današnje evanđelje, uočljiv je u odgovorima većine Isusovih suvremenika a i današnjih ljudi koji nisu kršćani. Isus je, reći će mnogi, učitelj, rabi, čak čarobnjak i čudotvorac, jedan od proroka, netko poput Ilije, Ivana Krstitelja, jedan od silnih Božjih ljudi, velikan povijesti, za neke svjetski mirotvorac, ili religijski i socijalni revolucionar. No, tom stajalištu izmiče ono posve važno, presudno, upravo temelj vjere: tajanstveni odnos Isusa s Bogom Ocem, posljednji temelj njegova identiteta. Taj božanski Isusov element istaknut će, čak često i jednostrano prenaglasiti, drugo stajalište, koje Badurina izražava formulom: «Krista da – Isus ne». Riječ je o kerigmi neke zajednice koja «ono čemu teži zna i projicirati», pa «svoje religiozno mišljenje, iskustvo, očekivanje, projicira u neku zamišljenu osobu, a u stvari nema povijesne podloge za koju bi se mogao uhvatiti pojam Krist, Mesija, Spasitelj.»

Čini se, ako se sa svom odmjerenošću vratimo današnjem evanđelju i tajni Isusova identiteta, da učenik Petar kada kaže Isusu: «Ti si Pomazanik – Krist», iznosi redovno mišljenje Isusovih učenika, i današnjih kršćana, pogotovo klerika i crkvene hijerarhije, kojima je Isus Krist, Mesija, ali više kao objekt kulta, kao trijumfirajući Pantokrator i Sin Božji, nikada posve povijesni čovjek, a ako već čovjek, onda neka vrsta demijurga, polubožanstva koje «prometuje» između neba i zemlje, ili neki «nadčovjek» koji se pojavljuje kad hoće i kako hoće, sad na vodi, sad u hostiji; koji čini čudesa posebno nad demonima i vragom, koji je toliko blizak svemoćnome Bogu da mu je krajnje strano i mrsko sve ovozemaljsko, i ljudska bol, patnja i grijeh…

Ovaj stav Isusova mesijanstva bez križa, bez zemaljske povijesti, Isus ničim usporedivo prekorava kada Petru kaže da je sotonskoga a ne božanskoga mišljenja, jer ovaj ne može prihvatiti da će Isus kao Mesija patiti i stradati, biti odbačen i ubijen, i to od svojih, od starješina svoga naroda i vjerskih poglavara svoje vjerničke zajednice.

Isus ustvari korigira obje dominantne kristologije: prvu jer ne prihvaća Isusovo mesijanstvo, poslanje od Boga, i drugu koja to mesijanstvo tumači prema svojoj želji, u sistemu svoje teokratske moći, ne uviđajući da se Bog kojega Isus objavljuje najviše očituje u gubitku života i milosrđu, u preziru i porazu na križu. Ali ne radi patnje i križa, nego upravo da ih bude što manje, da nestane križeva sa zemlje.

Vrijedi nastaviti razmišljati o Isusovu identitetu i poslije našega zajedničkog euharistijskog slavlja. I vjerovati u njega, naravno! Nužno je odgovoriti tko je za nas, za današnje kršćane, tko je za mene osobno Isus iz Nazareta. Naročito je, čini se, važno odgovoriti kako danas prihvaćam njegov križ kao temeljnu oznaku njegova ali i moga vjerničkoga identiteta. Neprijatelji Isusova križa nisu samo oni koji niječu i mrze križ, nego i oni koji ga zloupotrebljavaju, koji s njime mašu a ustvari ga ne podnose.

Mnogima križ kao nije skandal, ali oni od križa prave skandal, oruđe neprijateljstva i mržnje. Siju ga posvuda i mašu njime protiv ljudi, što Isus ne dopušta. Zato bi vjerojatno Isusovo pitanje nama, njegovim učenicima danas, moglo glasiti: Kakav to moj križ propovijedate i postavljate? Tko je uopće na njemu raspet?

Neki, točno, neće nikakav križ, ni Isusov, ali mnogo je onih koji lukavstvom svoje politike hoće samo svoj, politički, nacionalni, lokalni križ, ideološki križ ili križ religiozne sigurnosti, profita ili križ martirološke utjehe, u konačnom neki svjetovni znak: križ bez Isusa – križ bez Raspetoga Mesije! Zato je nasljedovanje Isusa nerijetko u paradoksu, u odricanju od sebe, od svoga zamišljenoga i umišljenog križa i put za Isusom!

Fra Ivan Šarčević