Propovijed Pape Franje u Budimpešti

Isus pita učenike u Cezareji Filipovoj: “A vi, što vi kažete tko sam ja?” (Mk 8,29). Pitanje učenike suočava s poteškoćom i usmjerava ih da se okrenu hoditi za Učiteljem. Oni su dobro poznavali Isusa, nisu bili više početnici; bili su mu bliski, svjedoci su brojnih čuda koja je on učinio, dotaknulo ih je njegovo naučavanje, slijedili su ga gdje god je išao. Ali, ipak, još nisu mislili kao on. Nedostajao im je odlučujući korak, onaj od divljenja Isusu do nasljedovanja Isusa [dall’ammirazione per Gesù all’imitazione di Gesù]. Isus također danas, upirući svoj pogled u svakoga od nas, osobno nas pita: “Tko sam ja uistinu za tebe?” Tko sam za tebe? pitanje je koje, upućeno svakome od nas, ne zahtijeva samo točan odgovor, iz katekizma, nego osobni odgovor, onaj životom.

Iz tog se odgovora rađa obnova učeništva [il rinnovamento del discepolato]. Obnova se događa kroz tri koraka koja su prešli apostoli i koja se očekuju od nas da ih prijeđemo: navještaj Isusa, razlučivanje s Isusom i hod za Isusom.

1. Navještaj Isusa. Na pitanje “A što vi kažete tko sam ja?”, Petar, kao predstavnik cijele grupe, odgovara: “Ti si Krist.” Petar je s malo riječi kazao sve. Odgovor je ispravan, ali na iznenađujući način, nakon što su ga prepoznali, Isus “oštro zapovijeda da nikome ne govore o njemu” (Mk 8, 30). Pitamo se zbog čega je zabrana tako snažna? Razlog je jasan: Reći da je Isus Krist, Mesija, je točno ali nije to potpuno. Uvijek, naime, postoji rizik da se naviješta pogrešno mesijanstvo, ono koje je od ljudi a ne od Boga. I zbog toga, polazeći od toga trenutka, Isus počinje otkrivati svoj identitet, pashalni identitet [Isusova muka smrt i uskrsnuće] koji nalazimo u euharistiji. Isus objašnjava da bi njegovo poslanje trebalo doživjeti svoj vrhunac u slavi uskrsnuća, ali nakon prolaska kroz poniženje križa. To bi se trebalo dogoditi po Božjoj mudrosti “koja – kako kaže sv. Pavao – nije od ovoga svijeta, niti od vlastodržaca ovoga svijeta” (1Kor 2,6). Isus traži da se šuti o njegovom mesijanskom identitetu, ali ne i o križu koji ga očekuje. Štoviše, bilježi evanđelist, Isus počinje poučavati “otvoreno” (Mk 8,32) da “Sin Čovječji treba mnogo trpjeti i biti odbačen od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i da nakon tri dana uskrsne” (Mk 8, 31).

Pred ovim Isusovim potresnim navještajem možemo i mi ostati zapanjeni. I mi bismo također više željeli moćnoga mesiju nego raspetoga slugu. Euharistija je stoga pred nama da nas podsjeti tko je Bog. Euharistija to ne čini riječima, nego konkretno, pokazujući nam Boga kao Kruh koji se lomi, kao Ljubav raspetu i darovanu. Možemo nadodati brojne ceremonije, ali Gospodin uvijek ostaje u jednostavnosti Kruha koji se lomi, razdjeljuje i blaguje. Da bi nas spasio, Gospodin postaje sluga; da bi nam dao život, umire. Dobro je za nas što smo potreseni Isusovim riječima. Tko se njima otvori, otvara se drugom koraku.

2. Razlučivanje s Isusom. Pred Gospodinovim riječima Petrova je reakcija bila posve ljudska: čim se pojavi križ, nagovještaj patnje, čovjek se opire. I Petar se, nakon što je ispovjedio Isusovo mesijanstvo, skandalizirao Učiteljevim riječima i pokušao ga odvratiti od njegovog puta. Križ nikada nije u modi. Draga braćo i sestre, križ nikada nije u modi, jednako danas kao i u prošlosti. Ali križ iznutra ozdravlja. Stojeći pred Raspetim, suočavamo se s blagotvornom unutarnjom borbom, s borbom između “misliti po Božju” i “misliti po ljudsku”. S jedne strane je logika Božje ponizne ljubavi. Božji put daleko je od svakog nametanja, razmetanja, trijumfalizma, uvijek je usmjeren na dobro drugih, sve do žrtvovanja samoga sebe. S druge pak strane postoji način mišljenja “po ljudsku”. To je logika svijeta, svjetovnosti koja je navezana na čast i privilegije, okrenuta prestižu i uspjehu. U toj logici važno je biti značajan i snažan, da se privuče što veća pažnja i da se dokazuje pred drugima.

Obmanut ovakvim gledištem, Petar uzima Isusa u stranu i prekorava ga (usp. Mk 8,32). Najprije je ispovjedio da je Isus Mesija, a sada ga prekorava. I nama se može dogoditi da Gospodina metnemo “u stranu”, da ga stavimo u neki kutak srca, a da pritom sami sebe smatramo pravim vjernicima i da idemo kroz život ne dopuštajući da nas dotiče Isusova logika. Postoji ipak jedna istina: On nas prati, s nama je kad smo u unutarnjoj borbi, zato što želi da, poput apostola, izaberemo njegovu stranu. Postoji strana koja pripada Bogu i strana koja pripada svijetu. Razlika nije u tome tko je religiozan a tko nije. Bitna je razlika između pravoga Boga i boga našega ja. Neizmjerno je daleko Onaj koji kraljuje u tišini križa od lažnoga boga za kojeg bismo željeli da vlada silom i skrši naše neprijatelje! Koliko je drugačiji Krist, koji se pokazuje samo s ljubavlju, od moćnih mesija kojima se svijet ulizuje. Isus nas protresa, ne želi da ostanemo samo na iskazima o vjeri, traži pak od nas da vjeru pročišćavamo pred križem, pred euharistijom. Dobro nam je provoditi vrijeme u klanjanju pred euharistijom da bismo kontemplirali o Božjoj krhkosti. Posvetimo vrijeme klanjanju. Dopustimo da nas Isus, živi Kruh, ozdravi od naših zatvorenosti i otvori nas dijeljenju, da nas izliječi od ukočenosti i obožavanja sebe samih; da nas oslobodi od paralizirajućeg ropstva da branimo sliku o sebi samima, da nas nadahne da ga slijedimo onamo gdje nas on želi povesti. Ne onamo gdje ja želim ići. Evo ovako stižemo do trećeg koraka.

3. Hod za Isusom, također i hod s Isusom. “Idi iza mene, Sotono” (Mk 8, 33). Tom odlučnom, jakom zapovijedi, Isus Petra vraća k sebi. Kada Gospodin nešto zapovijeda, on je stvarno tu prisutan, spreman je to darovati. Petar prihvaća milost da učini “korak natrag”. Kršćanski hod nije jurnjava za uspjehom, nego počinjemo korakom natrag – zapamtite ovo: kršćanski hod počinje korakom natrag –, oslobađajućim pomicanjem središta, izmještanjem sebe iz središta života. Petar je upravo tako shvatio da središte nije njegov Isus, nego pravi Isus. Opet će padati, ali će kroz oprost bolje raspoznavati Božje lice. I tako će proći put od besplodnog divljenja Kristu do konkretnog nasljedovanja Krista.

Što znači ići za Isusom? Znači ići kroz život s njegovim pouzdanjem, s pouzdanjem da smo ljubljena Božja djeca; proći isti onaj Učiteljev put, koji je došao da služi a ne da bude služen (usp. Mk 10,45). Ići za Isusom znači svakodnevno pomicati svoje korake da se susretnemo s bratom. Na to nas potiče euharistija: da osjetimo da smo jedno tijelo, da se jedni za druge lomimo. Draga braćo i sestre, dopustimo da nas susret s Isusom u euharistiji promijeni, kao što je promijenio velike i hrabre svece koje častite, mislim na sv. Stjepana [Ugarskog] i sv. Elizabetu [Ugarsku]. Poput njih, težimo za višim; ne prepuštajmo se vjeri koja živi od obreda i ponavljanja, otvorimo se nečuvenoj novosti raspetog i uskrslog Boga, Kruhu razlomljenom koji je život svijeta. Bit ćemo u radosti i raznosit ćemo radost.

Ovaj Međunarodni euharistijski kongres predstavlja kraj jednog hoda, ali je prije svega početak jednog drugog. Hod za Isusom, naime, poziva da se gleda naprijed, da se prihvati obrat milosti [la svolta della grazia] kako bi u nama svakodnevno oživljavalo pitanje koje, kao u Cezareji Filipovoj, Isus upućuje svakom svome učeniku: A vi, što vi kažete tko sam ja?

Izvor: vatican.va. Prijevod: J. Š., polis.ba