XVIII. nedjelja kroz godinu | Ako otvorimo prostor za strah, zatvorili smo ga za ljubav

Prop 1,2; 2,21-23; Ps 90,3-6.12-14.17; Kol 3,1-5.9-11; Lk 12,13-21

Sjećam se dok sam bila jako mala dobila sam lutku Nikolinu. Ime je dobila po drugoj djevojčici koju je moja tetka čuvala zajedno sa mnom. Nisam voljela s njom dijeliti svoju tetku, a kasnije nisam voljela s drugima dijeliti Nikolinu. Imala sam mnogo drugih lutki kroz svoje djetinjstvo, ali Nikolina je meni pripadala, i na neki čudan način ja sam pripadala njoj. Uvijek bi varala u raspodjeli igračaka da Nikolina dođe u moje ruke. Kad to nisam uspijevala i kad sam morala popustiti i svoju Nikolinu predati drugoj djeci, igra više ne bi bila zanimljiva, i ja bi samo čekala da završi. Kasnije kad sam postala veća, kad je Nikolina bila samo lutka na ormaru koju su željela neka nova djeca, nisam je bila spremna pustiti. Kad sam je darovala, imala sam potrebu objasniti koju robicu joj je najbolje obući, upozoriti ih da paze na lijevo oko i desnu nogu, posvijestiti im da nije više čvrsta i da lako padne, ali stisnula sam zube i ostala šutjeti.

Mnoge su me “Nikoline” poslije kroz život lako zarobljavale, uvjeravale su me da bez njih ne mogu, ucjenjivale me poklonjenim vremenom i životom. Skupo sam plaćala svoje oslobođenje, i to nikome drugome nego sebi samoj.

Čovjekova potraga za smislom stara je koliko i on sam. Poput kamenčića tražimo savršeni mozaik u koji ćemo se uklopiti, tražimo svoju priču, svoj zaplet, vrhunac i rasplet. Ali često u toj potrazi pristajemo na loše verzije već potrošenih romana. Život se ponekad sastoji od zadovoljenja tuđih potreba i izmišljenih standarda, i lako zaboravimo letjeti. A mozaik nas čeka sve to vrijeme, kao i njegov tvorac koji ne odustaje od nas i ne da nas zamijeniti.

Gdje se i kada dogodi kratak spoj, kada trebamo poletjeti da ostanemo stajati? Kada i kako nastaje ispraznost, baš poput redaka iz knjige Propovjednikove, za stvorenje natopljeno smislom? Svijet u koji dolazimo nije savršen, i možda je to najteže razumjeti, ranili smo ga i ranjavamo. Naša kultura međuljudskih odnosa, koja se vrlo lako aplicira i na ostalo stvoreno i samog Stvoritelja je umjetna, egocentrična. I kad se sve oko tebe vrti, stvori se prostor za strah da će jednog dana jednostavno sve prestati i nestati. Tu mjesta ljubavi nema. Ako otvorimo prostor za strah, zatvorili smo ga za ljubav. I tako se pišu nesretne priče, tragedije.

Kao sto nijedan mozaik nije načinjen od jednoga kamena, tako ni nijedna povijest nije satkana od jedne priče. Umijeće življenja nalazi se u prihvaćanju drugoga. Najveći izazov mojega života je egzistencijalno prihvatiti da je drugi jednako vrijedan, i da sam ga pozvan ljubiti kao samog sebe. Jednostavna a opet tako tvrda istina, koja jednom prihvaćena u potpunosti mijenja sve. Mijenja glavni pokretač strah, i stvara prostor ljubavi, piše potpuno nove neizvjesne priče. Jesmo li spremni se prepustiti? Neka nam i ova nedjelja bude poticaj da se tim vratima približimo bar korak više.

Ana Marčinko