XVI. nedjelja kroz godinu | Isus je pokazao da se Bog među malenima osjeća dobro

Mt 13,24-43: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«

Ako je išta bila Isusova strast, onda je to bio navještaj Božjeg kraljevstva. Evanđelja upravo taj navještaj stavljaju na početak njegova djelovanja i sadržaj tog navještaja bio je presudni razlog odbacivanja Isusa od židovskih religioznih i nacionalnih prvaka. O čemu se zapravo radi? Božje kraljevstvo je Božja vladavina, odnosno iznova shvaćeni Božji odnos prema ljudima, koji za posljedicu ima novi odnos među ljudima. U bitnome to znači: Bog je ljudima blizu, on je Bog koji ljude voli i traži ih, gleda dalje od ljudskog grijeha, ali i religijskih propisa, gleda dublje od vanjštine koja može biti licemjerna i pokazivati se pred drugima; Božja pravednost treba zaživiti među ljudima, Božja ljubav se treba ukorijeniti među ljudima; Božji život je usmjeren prema ljudima i za ljude otvoren. Ta Božja vladavina, njegovo kraljevstvo nije kao vladanja i kraljevstva među nama ljudima, nego nešto sasvim drukčije. Nas ljude zaljubljene u moć i silu, zaluđene nasiljem i osvetom, Bog poučava da se vladati i kraljevati može i na drugi način. Božje kraljevstvo je kraljevstvo malih mogućnosti koji ne odustaju od nade.

Isus o tom kraljevstvu ne govori uzvišenim niti nerazumljivim riječima. On ga ljudima približava pomoću prispodoba, priča iz života, ali priča koje otvaraju za jedan dublji smisao, dublje značenje, kojim poziva slušatelje da se uključe u njihovu dinamiku. U tim pričama Božje kraljevstvo može biti i sijanje sjemena i biser na njivi i zrno gorušice i izgubljeni novčić i kvasac u bršnu i izbugljeni i nađeni sin. I svaka ta priča nosi nešto od života što je običnim, neukim i sirotim ljudima poznato i što ih onda vodi na put s Bogom, što im onda pokazuje kakav je Bog. Jer Isusu je bilo upravo do toga stalo da navijesti, da objavi, da pokaže kakav je Bog. On ga slika i kao oca koji čezne za svojim djetetom, i kao kralja koji priprema svadbu, i kao zaručnika, kao strpljivog gospodara. U svim tim tradiconalnim slikama Isusov Bog je uvijek malo drukčiji: nije to više Bog mrtvog slova i zakona, nego Bog života i ljubav, Bog praštanja i davanja novog početka, Bog strpljenja s našim ljudskim lutanjima ali i s našom ljudskom umišljenošću i pobožnošću. Isusov Bog se ne da potkupiti molitvama koje izlaze iz ohola srca niti mari za prakticiranje svih vjerskih propisa ako je srce stvrdnuto pred ljudskom nevoljom.

Današnji evanđeoski tekst nam kroz tri slike govori o Božjem kraljevstvu i o Bogu, ali i o nama ljudima. Prva prispodoba nam je često povod da kukamo kako se i kod nas isto događa: sve dobro radimo, ali ne da đavao, ne da neprijatelj, uvijek posije nešto nevaljalo u naše dobre nakane i djela. Pri tome gubimo iz vida nešto važnije u prispodobi: Bog je strpljiv s ljudima i ostavlja sud do kraja žetve, do kraja vremena i povijesti. Ali i ovo: samo Bog zapravo zna razliku između pšenice i kukolja, samo on na koncu zna tko pripada na koju stranu. Mi ljudi smo nestrpljivi: mi bismo htjeli htjeli odmah počupati kukolj, odmah sve raščistiti, da među nama nema crnih ovaca, nema kukolja i nema onih koji nas zagađuju. Povijest je puna primjera takvog ljudskog čišćenja onih koji nisu prihvatljivi, koji nisu kao mi, koji ne mole ili ne misle kao mi. U ljudskoj nestrpljivoj nervozi pravovjernosti – jer o tome se radi ovdje – Bog ide drugim putem, poziva nas na strpljenje i kaže nam da konačna odluka pripada njemu.

Prispodobe o zrnu gorušice i malo kvasca od kojeg sve tijesto raste također govore o Bogu i o nama ljudima. Prije svega kraljevstvo Božje nije u iznosima, brojkama, u veličini i moći koje susrećemo kao određujuće u našem svijetu i u našoj religioznosti. Ono može početi u nečem sasvim neuglednom i naizgled neperspektivnom. Isusov Bog ima poseban osjećaj za maleno: od djece preko malih stvari i malenih, jednostavnih ljudi, do odbačenih ljudi koji ne vrijede ništa. Bog se upravo među malenima osjeća dobro; barem je tako Isus pokazivao. Mi pak to nikako ne možemo shvatiti: mi bismo stalno nešto veliko, moćno, nešto što zasljepljuje i obara s nogu, neke velike titule i slave, neka snažna i opojna duhovna iskustva. A Bog nam se smije iz očiju malog djeteta, pruža nam ruku u nemoćnom bolesniku i starcu, govori nam iz života jednostavnih ljudi koji su se davali za druge. Božja riječ i povjerenje u Boga je poput kvasca: ima snagu da mijenja stvari, daje rast i snagu. To nije naša snaga i moć, to je nešto što je darovano.

Isus je popovijedao Božje kraljevstvo i pozivao ljude da se odluče za njega, za jedan drugačiji odnos prema bližnjima, za jedno drukčije iskustvo Boga. I nas danas poziva da otkrivamo Božju blizinu u svojim životnim situacijama i dopustimo Bogu da nas mijenja, da dopustimo Bogu da u našem životu bude kao zrno gorušice i kvasac koji naš život čini mjestom i darom za bližnje.

Miro Jelečević, polis.ba