Ilija prorok | Znak koji je već dan

20. srpnja, spomendan Sv. Ilije, proroka

Mt 12,38-42: Neki pismoznanci i farizeji zapodjenuše razgovor s Isusom: »Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak.« A on im odgovori: »Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone! Kraljica će Juga ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona!«

Kada pismoznanci i farizeji traže od Isusa znak, on im ne odgovora na način koji očekuju – uskraćuje im upravo ono što hoće. Traže spektakl, a dobiju znak Jone: tri dana u utrobi velike ribe kao proročka slika Kristove smrti i uskrsnuća, propovijed koja je dovela do obraćenja Ninivljana i mudrost kojoj se divila kraljica Juga. Isus ne osuđuje svoj naraštaj zato što im nedostaju znakovi, nego zato što znakovi već jesu pred njima, a on ih ne žele prepoznati.

Prije nego što Jona provede tri dana u utrobi velike ribe, kao proročku sliku Kristove smrti i uskrsnuća, prorok Ilija već čini nešto što ide još dalje – ne kroz sliku, nego kroz stvaran čin. U Sarfati Sidonskoj polaže svoje tijelo na mrtvoga sina udovice i zaziva Gospodina da mu vrati život (1 Kr 17,17-24). Time Ilija ne najavljuje samo uskrsnuće koje će doći. nego ga, premda privremeno i kao znak, već čini prisutnim u povijesti. Taj čin postaje proročki nagovještaj onoga što će Krist jednom zauvijek ostvariti u svom tijelu: pobjedu nad smrću.

Udovica iz Sarfate nije bila Izraelka. Bila je poganka, kao i Ninivljani te kraljica Juga. Nije slučajno što Isus baš nju spominje u propovijedi u nazaretskoj sinagogi: „Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine … i ni k jednoj od njih ne bi poslan Ilija, doli k ženi udovici u Sarfati Sidonskoj“ (Lk 4,25-26). Tu leži bolna ironija povijesti spasenja: oni izvan izabranog naroda često lakše vide Božje djelovanje nego oni kojima su obećanja najprije dana. Stranci prihvaćaju proroka i shvaćaju njegov znak, dok „ovaj naraštaj“ traži nove dokaze, iako su znakovi već pred njihovim očima. U tom smislu Ilija postaje treći svjedok, uz Jonu i Salomona, čije pojavljivanje razotkriva nevjeru vlastitog naroda.

Jednako snažna poruka dolazi iz Ilijina susreta s Bogom na Horebu. Prorok traži Gospodina u vihoru, potresu i ognju, ali Bog nije ni u vihoru, ni u potresu, ni u ognju – nego u šapatu blagog povjetarca (1 Kr 19,11–12). Taj prizor gotovo predvidljivo komentira Isusove riječi o naraštaju koji traži znak s neba. Ljudi očekuju jak, izvanredan i neosporan dokaz Božje prisutnosti, dok se Bog otkriva u tišini, u riječi i u srcu koje zna slušati. Ilija pokazuje da pravi znak nije spektakl radi samoga spektakla, nego poziv na vjeru koji traži otvoreno srce. Znak nije samo nešto što treba vidjeti; prije svega je stvarnost koju treba prepoznati.

Nevjera ne proizlazi iz manjka znakova, nego iz otvrdnuća srca pred znakovima koji su već dani. Zato nije slučajno što se Ilija pojavljuje uz Mojsija na gori Preobraženja (Mt 17,3). Njihova prisutnost nije novo čudo koje treba nadmašiti prethodna, nego konačna potvrda svega što su Zakon i Proroci naviještali. Vrhunac tog događaja nije ni Mojsije ni Ilija, nego Očev glas: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ (Mt 17,5). Posljednji i najveći znak nije vanjski prizor, nego objava Sina koga treba poslušati.

Sveti prorok Ilija nije izvan Isusove rasprave o znaku Joninu, nego je s njome duboko prožet. On joj prethodi, tumači je i dovršava. U Sarfati ostvaruje znak koji prethodi Joninu; na Horebu otkriva da se Božji znak ne nalazi u sili nego u tišini; na Preobraženju potvrđuje da svi znakovi Staroga zavjeta ispunjavaju u Kristu. Naraštaj koji traži znak uvijek će ga i dobiti. Pravo pitanje, međutim, nije hoće li Bog dati znak, nego hoće li čovjekovo srce biti dovoljno budno, ponizno i otvoreno da ga prepozna kada se pojavi.

Možda Isusove riječi o naraštaju koji traži znak nikad nisu bile toliko važne kao danas. Živimo u vremenu stalnih kriza, ratova, političkih napetosti, gospodarskih neizvjesnosti i brzih tehnoloških promjena koje nas svakodnevno zasipaju informacijama. Mnogi očekuju da će se Bog očitovati u izvanrednim događajima koji će jednom zauvijek ukloniti svaku sumnju i razriješiti neizvjesnost. Evanđelje nas ipak podsjeća da Božje djelovanje rijetko dolazi kao spektakl. Očituje se u ljudima koji usred sukoba grade mir, u onima koji čuvaju dostojanstvo najslabijih, u zajednicama koje ostaju vjerne dobru unatoč razočaranjima i u tihom svjedočanstvu vjere koje ne privlači naslovnice. Kao nekad na Horebu, Bog nije nužno u buci događaja koji potresaju svijet, nego u glasu koji poziva na obraćenje, nadu i ustrajnost. Pitanje našeg doba nije hoće li Bog dati novi znak, nego hoćemo li među mnoštvom glasova i slika koje nas okružuju, prepoznati znakove njegove prisutnosti koji su već pred nama.

U tom se svjetlu može čitati i nedavni dokument Magnifica humanitas. U vremenu u kojemu tehnološki napredak, osobito razvoj umjetne inteligencije, lako stvara privid da će svako ljudsko pitanje pronaći tehničko rješenje, Crkva podsjeća da najveći znak Božje prisutnosti nije moć tehnologije, nego neotuđivo dostojanstvo ljudske osobe stvorene na Božju sliku. Nije presudno koliko možemo proizvesti spektakularnih dostignuća, nego hoćemo li sačuvati sposobnost slušanja Božje riječi, razlučivanja istine i prepoznavanja njegova tihoga djelovanja u ljudskoj povijesti.

I Hrvatska nije izuzeta od Isusova upozorenja. Iako se često ponosimo svojom kršćanskom tradicijom, bogatom sakralnom baštinom i mnogim vanjskim znakovima vjere, Evanđelje nas poziva da se iskreno zapitamo: prepoznajemo li doista Kristovu prisutnost u svakodnevici, ili i tražimo izvanredne znakove dok zanemarujemo one koje nam Bog već daje? Njegova prisutnost vidljiva je u obiteljima koje ostaju vjerne unatoč teškoćama, u mladima koji ozbiljno traže smisao života, u svećenicima, redovnicima i laicima koji tiho i nesebično služe drugima, u brojnim karitativnim djelima te u ljudima koji se, unatoč ozračju nepovjerenja i podjela, odlučuju za istinu, poštenje i pomirenje. Budućnost vjere u Hrvatskoj neće ovisiti o izvanrednim događajima, nego o sposobnosti da u tim naizgled običnim znakovima prepoznamo Gospodina koji i danas djeluje među svojim narodom.

Krešimir Cerovac, polis.ba