XII. nedjelja kroz godinu | Kristov put predanja – odgovor na zablude političkog mesijanizma

 Lk 9,18–24: Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!«
A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«
A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«

Današnji odlomak iz evanđelja započinje s dva Isusova pitanja upućena učenicima. Isus ih najprije pita: „Što govori svijet, tko sam ja?“ Ovo Isusovo pitanje nije puki izraz znatiželje ili narcisoidne potrebe za odobravanjem drugih, ono ne nastaje u trenutku čuda usred mnoštva s ciljem jačanja Isusovog ugleda i utjecaja u narodu. Isusovo pitanje učenicima dolazi u trenutku molitve, povjerenja i dubokog zajedništva, u trenutku promišljanja o vlastitom identitetu i poslanju. Odgovori učenika – Ivan Krstitelj, Ilija, prorok – odražavaju širok spektar tadašnjih mesijanskog očekivanja u Izraelu, koja, baš kao i današnja nagađanja svijeta o raznim temama, redovno ne idu dalje od površnosti i ostaju na razini pretpostavki, projekcija i fantazija.

Isus nastavlja s drugim, puno osobnijim pitanjem: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Petar preuzima riječ i u ime učenika odgovara: „Ti si Krist – Pomazanik Božji!“. I nekako bismo na ovom mjestu očekivali da Isus pohvali Petra ili da zajedno s učenicima slavi trenutak u kojem ga oni prepoznaju kao Krista, Mesiju. No umjesto očekivane pohvale ili potvrde, Isus učenicima najprije „zaprijeti da toga nikomu ne kazuju“, a onda najavljuje vlastitu patnju, odbačenost, smrt i uskrsnuće. Time ispravlja pogrešne mesijanske predodžbe, koje su bile ukorijenjene u židovstvu njegova vremena: Mesija kao moćni politički osloboditelj, koji će srušiti rimsku vlast, obnoviti Davidovo kraljevstvo i vratiti Izraelu slavu iz prošlosti. U toj slici Mesije nema mjesta za patnju, slabost ili križ. U dvije tisuće godina nakon Isusovog vremena ovakve krive mesijanske predodžbe nisu nikada nestale, samo su se uvijek iznova prilagođavale vremenu i kontekstu.

Najkonkretniji izraz i najtragičnije posljedice ove krive mesijanske predodžbe imale su u konceptima političkog mesijanizma. Politički mesijanizam označava vjerovanje da spasenje čovjeka i čovječanstva dolazi kroz politički projekt, ideologiju, vođu ili sustav vlasti. To nije više samo politička ideja, nego kvazi-religiozni sustav koji pobožanstvenjuje čovjeka, narod, klasu ili državu, i onda pod krinkom spasenja donosi nadzor, prisilu i kult moći. To se osobito jasno vidi u ekstremnim inačicama nacionalizma i komunizma, koje su u 20. stoljeću obećanje Božjeg spasenja zamijenile političkim projektima koji su obećavali „novog čovjeka“, „pravedno društvo“ ili „povijesnu sudbinu naroda“, a na kraju ostavili duboke rane u Europi i svijetu.

Nacionalizam vidi naciju kao vrhovnu vrijednost, kao nadnaravnu, svetu stvarnost. Biti pripadnik određenog naroda u nacionalizmu znači biti „izabrani“, Božji miljenik, a svi drugi narodi se na temelju identitetske bliskosti ili rivaliteta dijele ili u saveznike ili u Božje neprijatelje. U nacionalizmu vođa brzo postaje mesijanska figura: netko tko će „uzdignuti“ narod, obnoviti njegovu slavu i ponovno ga učiniti velikim, „očistiti“ ga od neprijatelja, tko će „našima dati, a drugima uzeti“. Državni simboli i rituali (marševi, zastave, parole) poprimaju liturgijsku funkciju. Takav mesijanski nacionalizam rado i redovno koristi religiju kao ideološki alat, ali ne kako bi uspostavio pravedan i čovječan društveni poredak, nego kako bi instrumentalizirao religiju za učvršćenje identiteta i jedinstva nacije, te u slučaju sukoba za legitimiranje i opravdanje zločina, progona, etničkih čišćenja i humanih preseljenja čitavih naroda i društvenih skupina.

S druge strane, komunizam kao oblik političkog mesijanizma otvoreno odbacuje Boga i religiju, ali zauzvrat stvara vlastiti pseudoreligijski narativ spasenja u kojem radnička klasa postaje narod Saveza, narativ u kojem će proletarijat predvođen proročko-mesijanskom figurom Partije i njenog Vođe kroz nasilnu revoluciju „donijeti novo nebo i novu zemlju“, savršeno besklasno društvo i konačno oslobođenje čovjeka od svih oblika izrabljivanja i otuđenja. U tom narativu komunistička ideologija postaje (surogat)religija: s dogmama (nedodirljive i neupitne temeljne tvrdnje komunističke ideologije), herezama (stavovi, ideje ili postupci koji su kritički dovodili u pitanje temeljna uvjerenja komunizma), liturgijom (parade i parole) i svetima (kultovi ličnosti, vođa i revolucionara). No unatoč velikim obećanjima o oslobođenju, komunizam se u svim svojim povijesnim ostvarenjima pokazao represivnim i neslobodnim, revanšističkim i isključivim.

Svaki politički mesijanizam, bilo u nacionalističkom, bilo u komunističkom ruhu, nudi čovjeku lažno spasenje. Isus svojim životom i navještajem nudi protusliku političkom mesijanizmu. On ne dolazi preuzeti vlast i vladati narodima, nego oprati noge učenicima i položiti život za druge. Ne dolazi proglasiti revoluciju i novi politički poredak, nego Kraljevstvo Božje kao svijet novih međuljudskih odnosa i oslobođenje čovjeka od grijeha, smrti i laži. Za razliku od političkih mesijanizama koji obećavaju spas kroz silu, Krist nudi slobodu kroz ljubav, za razliku od političkih mesijanizama koji traže žrtve, Krist sam postaje žrtva i predaje se za druge, za razliku od političkih mesijanizama koji dijele ljude kako bi njima vladali, Krist stvara univerzalno bratstvo i sestrinstvo, ono koje opisuje apostol Pavao u današnjem odlomku iz Poslanice Galaćanima, bratstvo i sestrinstvo u kojem nema više podjele na „naše“ i „tuđe“, u kojem nema etničke nadmoći (nema podjele na Židove i Grke), društvene hijerarhije (robovi i slobodni su jedno u Kristu), ni biološke ili rodne dominacije (muško i žensko više nisu osnova za vrednovanje), bratstvo i sestrinstvo u kojem se Isus kao Pomazanik Božji predaje jednako za sve ljude, za razliku od lažnog jedinstva političkih mesijanizama, isključivog i temeljenog na ideologiji, klasi ili naciji. Isusov križ stoji nasuprot svim političkim mesijanizmima i svim ljudskim očekivanjima o uspjehu, moći, slavi, to je teološki skandal za sve one koji – kako u Isusovo vrijeme, tako i danas – od Mesije očekuju isključivo snagu, pobjedu i čudesno oslobođenje. Oni koji Isusa na kraju izdaju, odbacuju i pribijaju na križ su upravo protagonisti isključivih političkih mesijanizama.

Kao da prethodne Isusove najave učenicima nisu bile dovoljno šokantne, u zadnjem odlomku današnjeg evanđelja Isus poručuje učenicima, a i nama danas: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“ Ove Isusove riječi se protive vladajućoj logici današnjeg svijeta i one se danas redovno izbjegavaju i zaobilaze i među onima koji se nazivaju Isusovim učenicima. Danas se Krista radije predstavlja kao lidera i terapeutskog mesiju koji rješava probleme, ispunjava želje, osigurava uspjeh i sreću. Govor o odricanju, nasljedovanju i svakodnevnom nošenju križa je stran i nepoželjan u današnjoj kulturi prožetoj samoodređenjem, individualizmom i transhumanističkim idealima očuvanja zdravlja, tijela i što dužeg i lagodnijeg života. U pokušaju da se evanđelje učini lakše probavljivim i prihvatljivim, Isusa se predstavlja kao uskrslog pobjednika bez spominjanja križa i Velikog petka.

Na što točno Isus misli s tim da se trebamo odreći samih sebe? Ne radi se ovdje o negaciji samih sebe ili gubljenju vlastitog identiteta, o strogoj askezi ili mazohizmu samoponištenja, nego o pozivu na iscjeljenje iskrivljene slike o sebi, na oslobađanje od egocentrizma u kojem se neprestano vrtimo oko vlastitih potreba, ambicija i idola, kako bismo mogli istinski živjeti i ljubiti. Odreći se sebe ne znači odbaciti svoje dostojanstvo, nego odbaciti onog „sebe“ koji ne želi ljubiti, koji se zatvara, koji traži samo svoje. Radi se o pozivu na smisleno življenje, čak i ako to znači žrtvovanje vlastitih interesa. O pozivu da se napuste zona komfora i put najmanjeg otpora, i da se prihvati život odgovornosti, žrtve i predanja na različitim razinama svakodnevice: u obitelji, društvu, znanosti, umjetnosti, borbi za pravdu. Pritom, važno je primijetiti, Isus ne traži od nas da „jednom uzmemo svoj križ“, nego „danomice“, on ne govori o jednom dramatičnom činu hrabrosti, već o nečemu svakodnevnom. Svaki dan imamo priliku za darivanje, za strpljivost, za praštanje, za tiho nošenje onoga što nitko drugi ne vidi. Križ se ne nalazi samo u velikim patnjama, on je i u sitnim svakodnevnim odricanjima, u obiteljskim odnosima, vjernosti u kušnjama, sebedarju u služenju, podnošenju nerazumijevanja.

Današnji odlomak iz evanđelja završava novim teško shvatljivim i prihvatljivim Isusovim riječima: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“. Te Isusove riječi nisu poziv na destruktivno samoodricanje, nego izriču veliku istinu o nama: čovjek nije stvoren da se zatvara u vlastito „ja“, nego da se daruje u ljubavi. Život se ne čuva i spašava gomilanjem i zatvaranjem, nego smislen postaje tek u darivanju i predanju za druge, sve do spremnosti ga se položi, izgubi za bližnjega. Kako piše G. K. Chesterton, „čovjek ne nalazi svoj pravi identitet dok ne postane spreman da ga izgubi“. I: „Paradoks kršćanstva je da se čovjek mora pokloniti da bi stajao uspravno, mora umrijeti da bi živio, mora se odreći svega da bi sve dobio.“ Najkonkretniji izraz te istine o čovjeku je Isusovo predanje za druge sve do smrti na križu nakon koje slijedi uskrsnuće u novi život (kako je riječima samog Isusa najavljeno i u današnjem odlomku evanđelja). S Isusovim uskrsnućem križ se iz besmislenog poraza, tragedije i gubitka preobražava u vječni život, križ postaje put spasenja, put na kojem nas Isus uči kako se gubi da bi se dobilo i kako se umire da bi se živjelo.

Dr. Marijan Oršolić