Tamna strana mjeseca

Kratka povijest Tijelova

U trinaestom stoljeću, u samostanu augustinijanki u Liegeu, živi Julijana, još od dobi djeteta siročeta. Pri samostanu je bolnica za gubavce, i to je primarna djelatnost monahinja. Julijana je, uz to, mističarka, ima dar viđenja. U viziji – vidi tamnu stranu mjesecu, odnosno, njegov puni sjaj i cjelinu zasijenjuje jedna crna krhotina. U snu joj se razjašnjava, izostanak je to čašćenja Euharistije – stvarne prisutnosti Kristove. Dvadesetak godina nosi u sebi te vizije, a onda ih objelodanjuje. I kako to već ide uz svete i pravednike, uvijek se pronađe netko da ih zasjeni, ukloni. Netko tko u sebi nosi tamnu stranu mjeseca. Povijest ga pamti kao spletkara, imenom, zbog kojeg se Julijana uklanja kod drugih sestara, cistercistkinja, u osamu. Ali nešto njeno ostaje, utjecaj. Na druge. Jer svetost i dobrota se mogu privremeno ukloniti, ali ne i iskorijeniti. Sjeme je bačeno. Njen krug istomišljenika, Robert iz Liegea, u biskupiji uvodi čašćenje Euharistije, a kasnije papa Urban IV, nekadašnji arhiđakon u Liegeu, uvodi Tijelovo kao blagdan na razini cijele crkve. Liturgijske tekstove, za obrede Tijelova, spoj poezije i teologije napisao je Toma Akvinski. Vrlo brzo, prate ih velebne procesije, šire se tkivom europskih gradova.

Koreografija svetosti

Ta ljepota Tijelovskih procesija, s cvjetnim sjenicama i baldahinom „nebom“, pod kojim se svečano nosi Presveto, kao dragocijenost, koju čovjek nije dostojan dirati golim rukama, cijela je jedna koreografija svetosti. Oni koji su sretni, pa su u takvim mjestima, gdje se u procesiji hoda, i pjeva cijela zajednica, a djeca pamte latice koje prosipaju pred nogama svećenika, u nepomućenoj dječjoj radosti dobro znaju da ne bacaju latice ususret našim stopalima, dobro znaju da su za Presvetoga. Tijelovo, u našem duhovnom imaginariju ostaje blagdan kojeg osjećamo, pamtimo, stvarno je tu prisutan, tjelesno, uz svu našu manjkavu pamet, dobro naučeno i uhodano pouzdanje, sve to Tijelovo nadilazi, tu više osjećamo, nego što znamo. Riječima se ionako neda sve obuhvatiti. Bog prisutan u materijalnom svijetu pa je materijalno oduhovljeno, a duhovno materijalizirano. Vjera traži cijelog čovjeka, sa svim što jesmo, s našim iskustvima, padovima, zanosima, našom tamnom stranom mjeseca, u takvu okrhnutu stvarnost se Božje utjelovljuje, daruje, i hrani.

Hraniteljice i hranitelji

Možda je svakodnevni život najbolja slika za usporedbe. Oni i one koji svakodnevno hrane svoje obitelji, znaju da je hrana koju pripremaju više od same materije. U njoj je sadržana i briga, i ljubav, i nježnost, da se svi nasite, da ih usreće, okrijepe. Nije hrana samo hrana, nego je i lijek, i utjeha, i susret, i zajedništvo. Mnoge osobe, za koje kažemo da imaju izraženu majčinsku crtu, najčešće svoju ljubav pokazuju kroz hranu. Neki je ne znaju drukčije ni izraziti. Od hrane gozbu načine, a svaki značajan susret obilježe kroz zajedničko blagovanje. Na Tijelovo, takva se Boga prisjećamo, slavimo, Boga Hranitelja, koji neda da ljudi ostanu gladni, nezbrinuti, sami sebi prepušteni. Nego od malo čini puno, od malo nasiti. Od gotovo ničega, gozbu načini. Iz gotovo prazne smočnice pronađe nešto čemu se svi vesele. Bog je prava domaćica.

Gozbe ljubavi

Možda je vrijeme za još jednu usporedbu. Imala sam tu sreću i blagoslov biti među izbjeglicama. Njima je priprava objeda a onda i zajednički objed, pa makar i od najosnovnijih i škrtih, posnih sastojaka, bila prava gozba. Ne samo zato što su bili gladni, jer i jesu bili gladni, nego jer su bili dionici jednog zajedništva u kojem su svi bili jednako dostojanstveni, oni bi se nasitili. Iako su se obroci ponavljali uvijek isti, škrti i oskudni, bilo je punine, mimo hrane. Neke jednostavne svečanosti. Bili su zapravo gladni prihvaćanja, bliskosti, topline, doma. Bili su ljudi čežnje. Neutažive čežnje. Te male prijateljske gozbe bile su znak da su voljeni i prihvaćeni.

Tijelovo kojim sebi vizuelno predočujemo svu ljepotu Božje prisutnosti u Euharistiji, pod prilikama kruha i vina, jeste upravo to – gozba ljubavi – svi gladujemo, čeznemo da smo voljeni, da smo prihvaćeni, mimo svih naših muka, prijestupa, da smo dostojni, da postoji ta Neizmjerna Ljubav koja se daje do kraja, i hrani nas i krijepi do vječnosti. Ponavljanje davno naučene lekcije. I svaka je euharistija početak nečeg novoga, novog rasta, novog sazrijevanja, nove cjelovitosti, sve dok sami ne postanemo hranitelji, kruh koji se lomi, daruje, raduje. Sve dok Božje ne postane krvotok našim životima.

Roberta Nikšić