www.polis.ba

Voz

IMA U RAMNOM

Voz je donijo novo vrijeme. Kadje došo, naš narod je bijo u stanju kai prije morebit iljadu godina. Gladan ljeba, peksin i živijo s hajvanom i ko hajvan, a veseo cijeli dan i noć. Za voza je posto drugi narod

Prije je kroz Ramno prolazijo voz. Neki zanj danas kažu ćiro, ama mi ga nijesmo zvali drukčije vet voz. Bilo je raznije vozova, putničkije i teretnije, lokala i brzije, parnije i motornije.

Nami je glamni bijo lokal. On je vozijo ujitru rano u Grad i šnjim bi svi išli. Kad bi došo na Hum neki su prelazili u drugi za Trebinje. Kondukter bi viko kroz voz: Hum, prijelaz Trebinje, Nikšić, Titograd. To smo mi znali ponavljat kad bi se igrali. Ako je drito vozijo u Trebinje pa u Nikšić, zvali su ga Crnogorac. Kasu prestale vozit parne mašine, zamijenile sui na naftu, pa su govorili: ide dizelka. One su jednako gonile i putničke i teretne vozove.

Bijo je jedan voz samo za putnike, imo je jednake vagune i mašinu u prvom i zadnjem vagunu. Tri jȁ četiri bjelkasta vaguna. Take su na drugijem prugam zvali šilobus. U nas suga zvali šukan. Šukan se veli za ovna brez rogova, a za vola s malijem rogovma – šukonja. Motorni je bijo naprijed ono ośečen, malo daprostite zamrkan.

Ljudi suse komodavali vozom na iljudu načina, najviše za prijevoz. Najviše ije išlo subotom lokalom iz Dubrovnika jȁ iz Trebinja doma, a u poneđeljak ujitro opet nazat na poso. Nekad su znali doć i prosedmice izapodne nešto doma uradit, polit lozu jȁ kakav sezonski poso, i vratit se ujitru.

Ženske su umjele odnijet što na pijacu u Dubrovnik, koje jaje, malo sira, luka ili krtole, i vratit se popodne.

Kasnije se većinom odlazilo neđeljom veče, jer su se ljudi već preselili u gradove. Naišo bi već krcat, a na svakoj bi stanici čekala sila svijeta. Ljudi su imali puno povjerenje da voz neće nikog ni na jednoj stanici ostavit. I ušli bi. Neki su nosili komad štice, pa bi je metnuli ko prečaljku između siceva uprolaz i śeli nanju. Gledo sam dato radi Boško Đuričin. Ionako više nije mogo niko nitamo nivamo, nit je kondukter više išo krozvoz.

Stari ljudi bi o njem pričali ko o čeljadetu. Kad bi se peo uz Brgat na Uskoplje ili uz Svitavu na Hutovo, pa bi stenjo i polako vozijo, nekad i s dvije mašine, govorili bi:

– Što se jadan pati. E, nije mu lako izić, voma je prko.

Kad je trebalo prodat janje jȁ goveče, rečeno je da je otišlo u vagun. U vagun su otišli i mnogi ljudi iz Ramnog i nezna se zanje. Isto si tako mogo doćerat šnjim štasi stijo. Šporet, japije, bačvu… Neki bi ljudi dogonili gudine iz Šapca. Zakovalii udrveni kašun i etoi u Ramno.

Bilo je bezbeli, gospode koja se iždaljeg vozila. Bilo im je dosadno i kadbi mi ušli, čudili suse okle vi ljudi iočega ođe žive.

Mnados je imala svoje šta je radila s vozom. Rijećemo, kako se vozit a neplatit. Sakrivali su se ućenifi, pa na platformu između vaguna, pa iziđi na stanici i zaobiđi nekako… jednom je Lovro Malkanov došo tako iz Čapljine i kadje vidijo da su njegovi jarani otišli baš okle je došo, i on se prvijem vratijo. Bresplatno. Velemeđani su često išli teretnijem – oni su ga zvali teretna – koji ne staje unjiovu selu. Ukačili bise ujedan vagun dane vidi mašinovođa, pa kad dođu na signjal nekako bi prekinuli vakum, voz bi zakočijo, a onibi pobjegli.

Ovi malo stariji odnas jednom su uveče viđeli kako skretničar okreće lampom i dava znakove mašinovođi, pa su i oni. Voz naglo stano i nastala strka. A Mornjak tad radijo na skretnici. To je bijo nadimak Kukinu ćaći. Bijo je grdni sovač. Sovo bi ojedanput po vagun bogova. Kad je došo da vidi štaje, i kadje stimo daje Kuko utom kolu, samo se smamijo:

– A pičkavam materina, mrš doma! A bojse bi milicija došla da nije bilo tako.

Nas tribrata bise sve jedan pro drugog premetali da sve sredimo, obučemo najlješve što imamo i ne zakasnimo na lokal za Grad. Onda je trebalo ufatit mjesto do prozora. Ma nijesmo ni siđeli nego prestali pred prozorom ko pred otarom

Ja se voza śećam na dva načina. Prvo je kasam ja išo šnjim i bilo je lijepo dase ne more pripoviđet. Još nebi svanulo kadbi nas mama probudila. Kuća je milisala na kolače. Nas tribrata bise sve jedan pro drugog premetali da sve sredimo, obučemo najlješve što imamo i ne zakasnimo na lokal za Grad. Onda je trebalo ufatit mjesto do prozora. Ma nijesmo ni siđeli nego prestali pred prozorom ko pred otarom.

– Mali, ne izviruj, date ne klepne što poglavi.

Zato nijesi smijo ni reć kati komadić garbuna upane u oko, nego ga trljaš dok tise ne razmaže dopola obraza. Miris garbuna iz lokomotive bijo je nešto najlješve. I ono klepetanje točkova, koje pisak prebaci u drugu strofu. Pokušavaš ga ufatit pogledom doli đe nastaje, ispod tebe, pa vidiš samo crte razvučenog šodera i voz koji stalno nekud zavija ukrug. Kad bi s Ivanice prošo tunel paizišo na Brgat, ukazala bise slika mora, najlješva koju sam ikad vidijo.

Kasmo postali balavurdija, i mi smo se posubitali na derneke ić vozom brez pare i dinara. Dernek svetog Petra u Turkovićima cijeli je bijo vezan zavoz. Neko bojse odvas zna za pjesnika Stojana Vučićevića, e onse baš tu rodijo. Najprije tamo otić, pa hodat po stanici, da su nam noge do koljena bile peksine od garbuna, pa se vratit vozom. A kad smo išli tamo, voz je dugo stajo u Veljoj Međi. Smajo i ja smo se plentali  među velike koda se i mi nešto razumijemo.

– Nije vet ga je ubijo oni odozgar, odgovorijo nam je Nikola Raič iz Orašja. To znači da je tu voz moro čekat na križanje s onijem iz Dubrovnika.

U Hutovu je znalo biti ozbiljnije natezanja jerbi šef stanice javijo miliciji dasu ljudi zapośeli prugu i dase nemore vozit, ali ‘ta ćeš ti sili naroda.

Zadnja vožnja koje se śećam je kase već sve svozom izoglavilo. Dugo se zborilo daće ga ukinut, paje stalno kasnijo, kvarijo se i niko više nije hajo. Prilijepijo sam se Marinku, najnačitanijim iz starije klape, jer je veče prije u Dubrovniku reko da ide ujitru vozom u Ramno. Sve sam upijo što je govorijo i radio. Nijesmo ni siđeli u kupeju nego stali na dvoru, na platformi zadnjeg vaguna. Bilo je neđe ovo doba godine. Bile se sazrele trešnje i mi smo se naginjali da iuberemo uvožnji. Ko nam je šta mogo.

Drugo je śećanje kasmo gledali odnekle voz kako prolazi. Iznaše avlije se štreka viđela na brdu propolja, pa bi stari rekli, evo brzog u Drmu, i pogledali nasat. Tad je mogo poć onaj koji će u Čapljinu. Ja ga nijesam mogo nikako viđet.

– Ma eno kako ne vidiš, sad kod onije kosa, govorili su mi. A ja sam na kraju reko daga vidim, da nemučim inji imene. Toje bijo voz koji ide nekim svoijijem nevidiljivijem putem i cijela Drma i cijelo to brdo Brekovac su postali zame nevidljivi voz, koga idanas unđe vidim.

Voz se javijo klaparanjem i pokojim piskom, vijugajući oko polja. Činio tise ko neko čudo, koda ne pripada ovom svijetu. Ništa nije tako bilo u našem kraju dabi on nato sličijo ili dabi otoga bijo

Nimalo vala nije bijo manje čudan ni kat biga gledali spolja. Stâli bi napolju bosi uvreloj zemlji i okopavali kokuruz. Redovi su bili dugi. Bilo me se stra i okrenut, da nevidim koliko sam malo uskopo. Voz se javijo klaparanjem i pokojim piskom, vijugajući oko polja. Činio tise ko neko čudo, koda ne pripada ovom svijetu. Ništa nije tako bilo u našem kraju dabi on nato sličijo ili dabi otoga bijo. Klaparanje se na duške smanjilo ko stari radijo, a kad bi zamako u valu rasulo bise u dva-tri vala koja su prestizala jedan drugi.

– Ajde Ivo, neš nikad.

Ljudi koji su radili oko voza izgledali su posebno, najviše kondukteri. Neki su bili strogi, neki bi se nasmijali i namignuli đeci. Nji nijesam znao puno. Znao sam muža od ćaćine rodice Mare, Jozu iz Hutova. Neke godine samga pito bili daja dođem pada mi priča čegase śeća oko voza. On je stijo, zvao me šta nedođem, aja vazda saću saću i Jozo umrije pokojmu duši.

Najviše sam znao pružnije radnika i čuvara pruge. Śećam se kad bi Mato Vuković zimi naveče svratijo prije smjene, po kiši zamotan u kabanicu. Nami bi bilo po kišurini teško prelećet preko avlije utavan. Momirov ćaća Niko Matiić je pogino u mećavi. Govorilo se dase nezna kako. Nikad više Momir nije imo ćaću.

Mašinovođu nijesam znao nijednog s naše pruge. Jedino našeg Peru Vlahina koji je živijo u Šidu i radijo na normalnoj prugi. Pa sam ga pito jeli teško vozit voz.

– Moraš pazit da se neko ne baci podanj. Imo je kaže nekoliko slučajeva, nekomu legne našine. A šta onda, bogtevidijo? Pero bise, pravi dobrićina, na materu Brajušu, malo napravijo grez:

– Ha, lopatom ga poguzici, daide doma!

Voz je dijelio dobro i zlo vremena. U njemu je popijeno boga pitaj koliko svatskije rakija a i onije protiv bolova i druge muke. A znali su vaguni lećet u zrak na stanici od bombardiranja ko kovilje. I u podmetanjima mina cijela se kompozicija preselendat niz potpornji zid ko mrtva guśenica. Bože sačuvaj.

Puno je toga voz promijenio. Što je bila zabit, bilo postalo na mjestu. Donijo je drukčije računanje vremena

Narod se srodijo s vozom. Bijo je spor i pouzdan, baš kako je i narod živijo. E, onda su jednom pobre rekle da nevalja ništa ida treba sveto ukinut i napravit novo. I ukinuli su. Ima evo tačno 45 godina. Nijesu ništa novo uradili, a glavne građevine pruge i sad stoje ko da su juče napravljene.

Puno je toga voz promijenio. Što je bila zabit, bilo postalo na mjestu. Donijo je drukčije računanje vremena. Prije se gledalo koje je doba dana, jeli zora, podne, ručana doba, akšam, ićindija, koliko ima još sunca, dva ili tri lakta jȁ uža. Kad je voz došo, za koja su doba trebalo je pogledat na sat.

Još više, voz je donijo novo vrijeme. Kadje došo, naš narod je bijo u stanju kai prije morebit iljadu godina. Gladan ljeba, peksin i živijo s hajvanom i ko hajvan, a veseo cijeli dan i noć. Za voza je posto drugi narod. Ma, morete mislit da prećerujem, ali posto je paśi narod, nemogu zanj drukčije rijet. Od modernizacije koja je došla svozom, uzeo je puno više što nevalja, vet štovalja. Mogo je uzet finu gradnju, škole, medecinu, umjetnos, slogu s drugijem. Izabro je ratove i kavgu i misli daje to ono štoje on. Ne gleda kako će napravit svoje i da njemu bude bolje, vet samo gleda da drugom bude naopako. I nikad više veseo ni zadovoljan. Prometno se u neki paśi narod, pa eto ti!


Ivo Lučić, polis.ba


Naslovna fotografija: Voz u stanici Ravno 1967. Snimio Herbert Stemmler, preuzeto iz knjige: Josip Weber: Željeznica u Boki Kotorskoj, 1901-1968., Herceg-Novi 2009.