XIII. nedjelja kroz godinu | Čudesa koja se ne naplaćuju

Mudr 1,134-15; 2, 23-24; Mk 5,21-43

Ako smo u kontinuitetu, iz nedjelje u nedjelju, pratili Markovo evanđelje koje se čita u ovoj liturgijskoj godini (B), onda uviđamo progresiju u Isusovu očitovanju. To evanđelje počinje od III. nedjelje, govorom o Ivanu i ispunjenju vremena, te o Isusovu programu: pozivu na obraćenje, na slušanje radosne vijesti i blizinu Božjega kraljevstva. Na to se odmah veže poziv prvih učenika, ribara. Slijedi potom Isusov nastup u kafarnaumskoj sinagogi i oštar sukob s nečistim duhom u opsjednutom čovjeku (IV. nedjelja). U sličnom tonu slijedi izvještaj o ozdravljenju Petrove punice i drugih potrebitih, kao i o Isusovu povlačenju u osamu, na molitvu, što je sastavni dio njegova poslanja (V. nedjelja).

Isus je stalno usred ljudi, usred života. Posebno je angažiran za bolesne i odgurnute. Iscjeliteljska njegova snaga, piše Marko, očituje se u izravnom susretu i očišćenju gubavca (VI. nedjelja), pa onda onoga uzetog kojeg su u Kafarnaumu zbog mnoštva morali spustiti u kuću kroz krov (VII. nedjelja). Kroz sve to vrijeme usporedno teče budno praćenje i kontrola iz središta religioznoga i političkoga života. Jeruzalemski špijuni javljaju da je Isus uznemirio narod. Prepiru se odakle mu ta moć i vlast da mijenja uredbe, vjersku praksu molitve, posta, obdržavanja subote. Uzaludno Isus govori o nužnosti promjene odnosa prema Bogu i ljudima, o novim mješinama i novom vinu (VIII. nedjelja), uzalud Isus očituje Božju neizmjernu dobrotu najvjerojatnije opet u kafarnaumskoj sinagogi gdje ozdravlja bolesne, i ostaje teško «ražalošćen okorjelošću srca» svojih sunarodnjaka (IX. nedjelja).

Slijedi zatim Isusovo oštro sučeljavanje s bližnjima, rodbinom i službenim religioznim stručnjacima (pismoznancima) koji za Isusa misle da je «izvan sebe», čak ga pribrajaju u sluge Sotone (X. nedjelja). Isus se, međutim, ne da pokolebati, nego poziva učenike da razumiju usporedbe o nezaustavljivoj snazi Božjega kraljevstva koju uprispodobljuje u slici sijača i malog gorušičina zrna (XI. nedjelja).

Prošle smo nedjelje slušali o Bogu vladaru mora i prirode, o Kristu gospodaru oluje, sigurnosti učeničke zajednice i crkvene lađe ako se pouzdaju u Isusa (XII. nedjelja). U današnju, XIII. nedjelju kroz godinu, dva čitanja, jedno iz Knjige Mudrosti, a posebno odlomak iz Markova evanđelja, mogli bismo sažeti u jednu poruku: Bog je Bog života!

Odlomak iz Knjige Mudrosti, jedne od najmlađih biblijskih knjiga, slijedom vjere otaca, tvrdi da «Bog nije stvorio smrt», ništa ne nestaje u ništavilu, sve je vječno, neraspadljivo i kada se preobražava u druge oblike i zbilje. Ovakva vjera u Boga ima svoje posljedice za svakodnevni život. Naime, time se sadržaj i praksa vjere ne iscrpljuju u sadašnjosti, niti se usmjeruje jedino na budućnost, tako da bi prošlo trebalo zaboraviti, prepustiti stihiji povijesti. Vjera je prije svega spomen na prošle Božje zahvate, pa tako i spomen na naše pokojne, solidarnost s njima. Vjera je spomen i na vlastito zlo, put u katarzu, osobnu i zajedničku, odstupanje s krivoga puta, pokajanje od grijeha prošlosti i popravak učinjene nepravde. Zlo i grijeh su manjak ljubavi, pokušaj pretvaranja Boga ljubavi u boga smrti.

Današnji odlomak iz Markova evanđelja opet prikazuje Isusa, sva u akciji dobrote, oživljavanja i ozdravljanja. Isusu dolaze ljudi u nevolji. Ponajprije poznat čovjek, nadstojnik sinagoge, imenom Jair, klečeći moli za svoju kćerkicu na umoru. I dok Isus pješači prema Jairovoj kući, okružen svijetom, približava mu se nepoznata žena, ime joj se ne donosi. Marko zgusnuto skicira njezino stanje. Dvanaest godina, dugo, boluje, krvari. Nema što nije poduzimala za tu svoju «otvorenu ranu», čak je, veli evanđelist, «mnogo pretrpjela od pustih liječnika» koji je nisu liječili nego pljačkali. Bila je uvjerena da ako samo i dotakne Isusovu haljinu, ozdravit će.

I dok je još na putu, stižu neki ljudi nadstojnika Jaira i javljaju mu da je nepotrebno da muči Isusa, kćerka je umrla. Isus govori Jairu da se ne boji nego da vjeruje. Kad su stigli, Isus izbacuje sve iz kuće, jer su neprimjereno bučali i plakali, pravili od smrti senzaciju. A neki su se, piše Marko, podsmjehivali Isusu kad je za smrt kazao da je usnuće. Uz prezir, podsmijeh je stalno pratio Isusa u njegovu djelovanju. S Isusom su samo trojica učenika svjedoka njegovih bitnih događanja. I Isus vraća djevojčicu u život, jednostavnim riječima na aramejskom, Talita kum! Kao i obično traži, čak prijeti, da se o tom čudu, ne priča, nego da se nastavi redovni život, da djevojčici dadnu jesti.

Ne možemo sa sigurnošću znati što se doista događalo na putu do Jairove kuće i u kući. S Bogom i vjerom nije sve u znanju, iako nipošto nije protiv znanja. Ipak, s poštivanjem tajne Boga i našega postojanja, ponovimo nekoliko važnih momenata:

• Bog se u Isusu pokazuje Bogom života, a ne smrti. Za njega nema umrlih i nestalih, nego su i vrijeme i smrt i pokojni dio njegove vječnosti. Za Boga nitko nije pobrisan, nitko poništen da bi mu nestalo spomena, ni onda kada ga nema u memoriji ljudi. Bog je Bog živih.
• Oslobođenje od smrti i straha od smrti, ozdravljenje od bolesti, čuda za kojima ljudi u nevoljama toliko vapiju, događaju se u vjeri. Čuda se ne mogu proizvesti tehnikama ni ljudskim snagama, nego su ljudsko bezgranično pouzdanje u Božji milosni dar. Čuda, ozdravljenja, postoje, moguća su, ona se događaju, ali nisu ljudsko djelo.
• Isus uslišava ljude, vraća ih u život i ozdravlja. Isus, međutim, nikada ne čini čudesa ondje gdje nema vjere (kaže ženi: Kćeri, vjera te tvoja spasila!). Isus ne čini čudo ondje gdje je tvrdoća srca, gdje vlada prezir malenih ili podsmijeh na dobrotu. Istodobno, Isus se nikada ne razmahuje čudima, zabranjuje da se o njima govori. Ne prodaje svoju moć, niti rasprodaje Božju dobrotu, ne zarađuje na ozdravljenjima. On ne trguje svetinjama, nego Božju ljubav dariva besplatno, kako jedino i dolikuje. On čudesima ne dokazuje Božje postajanje, nego nudi Božju ljubav i slobodu vjere do mogućnosti nijekanja samoga Boga. Križ je tomu najbolji znak. Križ je čudo vjere bez čuda.
• Jedan nam se moment čini također važnim. Naime, u evanđeljima, napisanim na grčkom jeziku, zadržala se pokoja riječ, ovdje Talita kum (Djevojko, ustani!), na Isusovom materinskom jeziku. Svaki istinski odnos s Bogom, s Isusom, s ljudima, ostvaruje se istinski na materinskom jeziku, štoviše na dijalektu, na onom najobičnijem, «kućnom» jeziku koji smo naučili s majčinim mlijekom, u ljubavima i svađama svoga jezika. I Bog nam se ne obraća drukčije, nego svetim jezikom naše svakodnevnice.
• Osim riječi, mi smo tijelo, govorimo tijelom. Štoviše, nama je potrebno tjelesno zdravlje. I kao što riječi nište i liječe, razbolijevaju i ozdravljaju, tako i tjelesni dodiri vrše nasilje ili liječe, preziru ili spašavaju. Po uzoru na ženin dodir Isusove haljine, u nekim krajevima postoji «dodirivanje» ili «otresanje haljina» u kojima se služila misa nad bolesnima i nevoljnima. I dodirivanje kipova i svetih slika, raznih svetinja, nije praznovjerje i dodirivanje idola, nego vjera da se preko materijalnog, kao posrednika, stiže k nevidljivom Bogu. Tijelo i materija su nam nužni, jer ne dolazi se Bogu pukom mišlju, nego povijesnim, tjelesnim, ljudskim putem – kroz materijalni susret, preko tijela, preko čovjeka – Isusa iz Nazareta.

Fra Ivan Šarčević