Polisov retrovizor: Orban DA, Papa Franjo NE

19. lipnja – Političar Robert Schuman, otac ujedinjene Europe, na putu svetosti

Papa Franjo odobrio je objavljivanje Dekreta kojim se priznaju herojske kreposti Roberta Schumana (1886. – 1963.), francuskog predsjednika Vlade. Time je postao časni sluga Božji, javlja radio Vatikan.

Koristeći se sirovinom ugljena i željeznom legurom kao što je čelik, političar Robert Schuman postavio je temelje ujedinjene Europe. Njegova je zamisao bila staviti francusko-njemačku proizvodnju ugljena i čelika pod nadnacionalnu vlast otvorenu za pristupanje drugih država.

Koja je bila svrha toga? Ukloniti s leđa poslijeratne Europe teret uzaludnoga gospodarskog rata i zamijeniti ga s mnogo korisnijim načelom da, ako se resursi dijele, svi će rasti i svima će biti bolje. Ta je ideja bila melem za rane Staroga kontinenta, a danas nas povijest uči da je „Europska zajednica za ugljen i čelik“, nastala 1951. godine, zapravo prvi temelj koji će nakon više desetljeća dovesti do stvaranja Europske Unije.

Schumanovu je baštinu Papa Franjo sažeo u podnevnom nagovoru nakon molitve Kraljice neba 10. svibnja 2020. godine, dan nakon 70. obljetnice Schumanove deklaracije. Otuda dolazi – podsjetio je Papa – dugo razdoblje stabilnosti i mira koje danas uživamo. Otuda dolazi primjer koji može nadahnuti one koji imaju odgovornosti u Europskoj Uniji, pozvani da se, u duhu sloge i suradnje, suoče s društvenim i gospodarskim posljedicama prouzročenima pandemijom – rekao je tada papa Franjo.

20. lipnja – Svjetski dan izbjeglica

Svjetski dan izbjeglica obilježava se od 2001. godine, kada se na poseban način prisjećamo svih onih osoba koje su zbog raznih razloga prisiljene napustiti vlastiti dom u potrazi za boljim životom. Malo je osoba posebno na mjestima pogođenima ratom, siromaštvom, političkom nestabilnošću, koje se nisu uputile u potražnju za mirnijim i sigurnijim životom.

Isusovac Stanko Perica, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) na Svjetski dan izbjeglica u intervjuu za Fratellanza umana razgovarao je s urednikom Brankom Jurićem o problemima današnjih izbjeglica. „Noviji migranti ne bježe više od otvorenog rata, već od obiteljskog i sektaškog nasilja, terorizma, bezakonja, korupcije, nemogućnosti da iziđu iz vrtloga siromaštva i neobrazovanosti. Legalno, ali nemoralno, mnoge bogate države prodaju oružje ili po niskoj cijeni crpe resurse iz tih zemalja i tako im generiraju nestabilnost.“

U kršćanskoj memoriji ovaj dan bi trebao imati posebno značenje zbog događaja zapisanog u Matejevu evanđelju (Mt 2, 13-23). Naime, Isusova obitelj u strahu od Heroda koji je dao „poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici“, bježi u Egipat kako bi spasila tek rođeno dijete. Kao stranci boravili su u Egiptu do Herodove smrti kada se vraćaju, ali ne ondje gdje je Isus rođen, nego u „kraj galilejski“, u Nazaret. Izazov današnjem čovjeku mogao bi se opisati pjesmom Mire Jelečevića:

kad bi bio egipat

negdje

bilo bi neko srce

kako se kaže

dobro srce

što čuje nepoznat jezik

u ljudski obučen glas

u plač djeteta

i otvara vrata

koraku noćnih putnika

u nevolji dok mole

komadić nade

ima li igdje egipat

da pobjegne u njega bog

opet

od silnika

od srca

punog sebe

 

21. lipnja – Orban DA, Papa Franjo NE

Papa Franjo je na svome prvom putovanju izvan Vatikana 2013. godine posjetio Lampedusu, talijanski otok koji je postao simbol trpljenja brojnih migranata na Sredozemlju. Time je na neki način pokazao ono što će okarakterizirati njegov pontifikat: približiti se ljudima na periferiji društva, dati glas onima koji su posljednji, svjedočiti gestama blizinu s čovjekom u nevolji i patnji. „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40), riječi su iz Matejeva evanđelja, a Franjina dosljednost i čvrstoća riječi i djela u zauzimanju za najmanje današnjeg vremena, za migrante, za one koji trpe zbog raznih ratova, za one koji su žrtve korumpiranih struktura, za žrtve seksualnih zlostavljanja, za one koji su najviše propatili u vremenu pandemije, nije nedostajala.

Upravo dosljednost Pape Franje, posebno prema migrantima, na udaru je mnogih katolika, katoličkih udruga, političara koji rado ističu svoje kršćansko i katoličko uvjerenje. Budući da živimo na području preko kojega je u zadnje vrijeme prošlo i još pokušava prijeći velik broj migranata kako bi započeli jedan novi život u Zapadnoj Europi, među katolicima se sve više mogu čuti glasovi protiv migracija, protiv migranata koji će, tvrde, svojim dolaskom promijeniti kršćanski, katolički identitet Europe. Zbog toga podržavaju antimigracijske politike, a predvodnika te politike vide u mađarskom predsjedniku Viktoru Orbanu. Zato nije čudna isprva tiha, a danas sve glasnija i otvorenija podrška koju Orban ima posebno u Hrvatskoj.

Dokaz tomu je i intervju koji je Orban dao za Glas koncila, katoličke tjedne novine. Oduševljenost novinara ovog tjednika sugovornikom, inače kalvinistom, nije izostala. Jer to nije bio „tipičan razgovor jednog državnika sa stranim novinarima. Bio je to razgovor među kršćanima“, kako hvalisavo stoji u uvodniku ovoga intervjua. Iako povod za razgovor nije bila migrantska kriza u Europi, sam Orban je priznao je da je ta kriza pokazala potpuno suprotna stajališta službenog Vatikana i Budimpešte. „Doista postoji razlika u stajalištima i pristupima Svetoga Otca i mađarske vlade u odnosu prema migracijama, koja je očita i vidljiva cijelomu svijetu. Mi smo snažno protiv migracija, a Katolička Crkva ima svoje stajalište“, samouvjereno je kazao Orban.

Biti „snažno protiv migracija“, stav je koji se danas na ovim prostorima, nažalost, najviše i u katoličkim krugovima želi čuti. Svjesni kompleksnosti migrantske krize, prije svega problematike uzroka tolikog pomicanja stanovništva, možemo jedino zaključiti da su ovom krizom isplivala mnogo dublja pitanja, od sukoba na geopolitičkom planu do odnosa pojedinih država prema vlastitom stanovništvu.  Međutim, biti „snažno protiv migracija“ antikršćanski je i antivjerski stav, a oni koji ga zastupaju najmanje prostora bi trebali imati u jednom „katoličkom tjedniku“.

22. lipnja – Hrvatska vs. Škotska u Bihaću

Zaljubljenici u nogomet ovih dana imaju priliku uživati u utakmicama Europskog prvenstva. Prošle godine zbog pandemije prvenstvo se nije moglo održati, a ove se godine uz bitno manje gledatelja na stadionima ipak održava. Od zemalja u regiji na prvenstvo se plasirala samo Hrvatska, koja želi ponoviti uspjeh sa Svjetskog prvenstva u Rusiji i još jednom pokazati kvalitetu koju posjeduju hrvatski igrači. Vidjet ćemo hoće li u tome uspjeti.

No, ono zbog čega ističem ovaj događaj tiče se navijačke atmosfere. Moja dosadašnja percepcija našega društva govorila mi je da i nije baš pametno npr. ukoliko ste navijač hrvatske reprezentacije, a živite u većinski bošnjačkom gradu obući hrvatski dres i otići u grad pogledati utakmicu. Međutim, hodajući Bihaćem s prijateljem i tražeći mjesto gdje gledati utakmicu, prvo sam se začudio velikom interesu građana za dvoboj Hrvatske i Škotske, a onda još više i gledateljima u hrvatskim dresovima. Drago mi je da sam imao krivo, barem što se Bihaća tiče.

23. lipnja – Papa i Spiderman

Papa Franjo danas je na općoj audijenciji imao nesvakidašnji susret. Naime, među mnogima koji su došli susresti se s Papom našao se i „super junak“ Spiderman. U osobnom susretu, kako javlja više izvora, otkrio je svoj pravi identitet. Riječ je o 28-godišnjem talijanskom mladiću Mattiji Villarditi koji u slobodno vrijeme radi kao animator te u kostimu Spidermana i u pratnji glazbenog sastava Državne policije uveseljava djecu smještenu u bolnicama. Ovih će dana na inicijativu Vatikanskog inspektorata za javnu sigurnost posjetiti i pedijatrijske odjele Poliklinike Gemelli u Rimu. Tim povodom priču o plemenitom mladiću donosi vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano.

„Pravi su ‘super junaci’ djeca koja pate i njihove obitelji koje se bore s puno nade“, kaže skromno Mattija. „Odijevam se kao Spiderman kako bih izmamio osmijeh na licima djece koja su u bolnici: to radim jer imam urođenu bolest, 19 godina sam u više navrata hospitaliziran u bolnici Gaslini u Genovi i jako bih volio da dok sam bio tamo, sam u svom bolničkom krevetu, mogao vidjeti Spidermana kako kroz prozor ulazi u moju sobu…“, rekao je ‘Spiderman’ koji je izmamio osmijeh i na Papinom licu prilikom njihova susreta.“

24. lipnja – Ajvatovica i sv. Ivo u Podmilačju

Teško bi mogli naći čovjeka u Bosni koji, ako je katolik, nije hodočastio sv. Ivi u Podmilačje, ili ako je musliman Ajvaz – dedi iznad Prusca. Oba ova mjesta duboko su se urezala u memoriju bosanskog čovjeka kao dovište i proštenište izvanredne Božje blizine. Iako po sebi različita, oba pripadaju „istom mikrokozmosu ikavske kulture“ kako Ivan Lovrenović u svojoj knjizi Ikavski zemljopis o njima piše.

„Pisao sam o ovome mjestu u više navrata i na više mjesta, i nikad mi dosta. Mjesto i običaj vežu se uz predaju o ‘svetom čovjeku’ Ajvaz-dedi (povijesno, jednom od islamskih misionara iz ranih razdoblja islamizacije, nakon uništenja Bosanskoga Kraljevstva), koji je u planini četrdeset jutara klanjao sabah-namaz pred ogromnom stijenom, što se u legendi ispriječila na putu od izvora prema Pruscu, i odvodila vodu na drugu stranu. Zadnje jutro moleći, zaspao je. U snu je vidio kako se čelima sudaraju dva bijela ovna, a stijena se rasijeda. Kad se probudio, stijena je od vrha do dna po sredini bila rastavljena. Tako su Pruščaci mogli dobiti prvi vodovod.

(…)

Transformiran u islamski ritual, obogaćen prelijepom mističkom legendom zagonetna simbolizma, kult Ajvatovice nimalo ne skriva svoje porijeklo u kultovima vode, šume, plodnosti, obnavljanja, koji pripadaju zajedničkom pra-naslijeđu. A na veoma zanimljiv način o tim dugim i zamršenim putovima profilacije ovakvih domaćih kultova, govori šifra koja je ugrađena u određivanje datuma hodočašća na Ajvatovicu. To određivanje se ne oslanja na islamski, lunarni kalendar, već na kršćanski. Orijentacijska točka je Jurjevo (6. svibnja po starom kalendaru, Đurđevdan), i to tako, da je molitva na Ajvatovici tradicionalno padala u sedmi ponedjeljak po Jurjevu.

Istom mikrokozmosu ikavske kulture, kojemu pripada muslimanska Ajvatovica, ni pedesetak kilometara niz Vrbas prema sjeveru, odmah iza Jajca, pripada i Podmilačje – prastaro katoličko proštenište svetoga Ive. Sedam ponedjeljaka po Jurjevu, po kojima se ravnala Ajvatovica, zapravo je isto ono vrijeme u sunčevoj godini, u koje pada sveti Ivan Krstitelj, osobito čest zaštitnik izvor-voda, kršćanski ‘prerušen’ i modificiran drevni kult sunca – 24. lipnja, čas ljetne ravnodnevnice, noć u kojoj se od pretkršćanskih davnina na vrhovima naših brda pale vatre, što ih u “novije doba”, posljednjih tisuću godina, zovemo ivanjskima.“ (I. Lovrenović)

25. lipnja – Mir, riječ zbog koje se u Izraelu gube glasovi

U intervjuu koji je David Grossman, poznati izraelski književnik dao za portal doppiozero.com, govorio je, između ostaloga o političkoj situaciji u Izraelu, vlastitim strahovima, ali i mogućnostima angažiranog djelovanja.

Na pitanje novinara o tome zašto, kada ima mogućnost živjeti bilo gdje u svijetu, živjeti u Izraelu kojega naziva „krhkim i opasnim mjestom“, odgovorio je da mu je želja živjeti na jednom tako simboličnom mjestu poput Izraela. Iako svjestan stalnih sukoba, greški koje čini i njegov vlastiti narod, svojim književnim djelovanjem želi raditi na izgradnji mira među Izraelcima i Palestincima. Naglašava kako je potrebno izgrađivati mir među običnim ljudima, jer „predugo smo lišeni normalnog života, ne mogu bez straha razmišljati o svome životu. Nikad nisam živio bez straha. Nikad u životu nisam imao trenutak mira, zato ga tražim i volio bih da se ostvari ovdje, u Izraelu, gdje sam rođen“.

Međutim, svjestan je da nema puno ljudi koji su angažirani u izgradnji mira. „Upravo smo izašli iz četvrte predizborne kampanje i niti jedna stranka ni u jednom trenutku nije spomenula riječ ‘mir’. Smatra se nezgodnom riječju zbog koje se gube glasovi, unatoč tome što je baš mir glavni problem u Izraelu. Apsurdno, zar ne? Ali što još mogu učiniti? Ako doista vjerujete u nešto, morate nastaviti ono u što vjerujete.“

---

Polis.ba, Ivan Tučić

---