Što odlazi, a što ostaje nakon Franje

Isusovački jezik i poslanje sinodalnosti

“Zadaća isusovaca je objasniti Crkvu svijetu i svijet Crkvi.” Ova rečenica koja se pripisuje koncilskom teologu Johnu Courtneyu Murrayu duboko me se dojmila, pa možda i odvela u isusovce. U ambijentu sveprisutnog antagonizma duhovnosti i života, vjere i kulture, providnosti i kauzalnosti, utješno je bilo saznati da postoje ljudi Crkve koji svoj identitet ne shvaćaju strančarski. No, nijedan isusovac u povijesti tu misiju nije izvršio tako maestralno kao papa Franjo. Ljudi u svijetu su ga cijenili i razumjeli, kako ovih dana pokazuju i reakcije na njegovu smrt. Bio je prvi papa u gotovo 500 godina postojanja Družbe Isusove i izgledno je da nećemo uskoro vidjeti drugoga. Lijepo ga je bilo imati kao papu, ne samo jer ljudima više nisi morao objašnjavati tko su isusovci, već još više jer nas je učio što znači biti isusovac. Premda se zna reći “Dva isusovca, tri mišljenja”, isusovački je mentalitet kod Franje bio prepoznatljiv. On je prvenstveno obilježen dijalektikom “kontemplacije u akciji”, koja je mnogima nerazumljiva i sporna, budući da podrazumijeva i mističnost i pragmatičnost, i odmjerenost i imaginativnost, zahtjeva inkulturaciju bez relativizma, propovijeda Boga koji je u svemu premda sve nije Bog.

Premda, dakle, više neće biti posjeta isusovačkim zajednicama pri papinim inozemnim putovanjima, niti će idući papa govoriti tako tečnim isusovačkim jezikom, iza Franje ostaje Crkva koja je sposobna pomiriti različitosti – Crkva koja navigira kroz razlučivanje i koja se bazira na sinodalnosti. Ovi se pojmovi i naglasci mogu promijeniti, ali ne i načela na kojima se temelje, naprosto jer su evanđeoska. Isus kakvoga poznajemo već je inkulturiran u zajednice kojima su prvi kršćanski spisi adresirani kao odgovor na njihovu stvarnost. Crkva koja je toga svjesna se više nikada neće moći zatvoriti se u alternativnu realnost i ignorirati znakove i potrebe vremena. Pastoralno razlučivanje se ne može više zamijeniti gotovim odgovorima za sve situacije i zato nije zamisliv papa autoritarnog stila koji bi bio iole relevantan. Rigorizam ne može zamijeniti milosrđe, grešnici i potlačeni će ostati glavna briga Crkve, kao što su to bili i za Isusa. Odluke Crkve će se i ubuduće oblikovati na sinodalan način “odozdo prema gore”, a papa će biti jamac jedinstva koji autoritet vrši slušanjem i posredovanjem konsenzusa.

Redovnički mentalitet i put skromnosti

Inkulturacija u isusovačkom smislu znači međusobno obogaćivanje. Franjo na jedinstven i povijesno neponovljiv način isprepleo isusovačku i franjevačku karizmu. Posebno će pripadnicima ova dva reda nedostajati njegove poduke o tome što se danas od njih očekuje, kako biti vjerni karizmi i kako obnavljati Crkvu u jednostavnosti i poniznosti. U prvim godinama pontifikata znao je često ponavljati: “Moramo biti normalni.” U tom je stilu jednoga dana bez pratnje odšetao u jednu rimsku optiku kako bi mu promijenili dioptriju. Čudnim slučajem, nekoliko dana potom raspale su se i moje naočale, upravo dok sam boravio u Rimu. Kao u vicu o franjevcu, dominikancu i isusovcu kod frizera, otišao sam kod istog optičara i naravno dobio besplatnu uslugu nakon što sam se predstavio kao isusovac.

Crkvi je bila potrebna doza normalnosti. Nerijetko se redovnici slabo snalaze u uštirkanim klerikalnim ambijentima i zato je bilo lijepo imati subrata za papu. Kao prvi redovnik na Petrovoj stolici nakon gotovo dva stoljeća, Franjo je Crkvu obogaćivao redovničkim stilom. Zavjeti siromaštva, poslušnosti i čistoće podrazumijevaju jednostavnost, mentalitet bratstva i nenavezanost. Kao nekadašnji učitelj novaka i provincijal bio je uvježban u poštivanju načela supsidijarnosti, duhovnog savjetovanja i građenja bratstva. Imao je duboko ukorijenjen instinkt za savjetovanjem i konsenzusom, znajući da Duh Sveti djeluje kroz svaku osobu, često na neobičan i izazovan način. Crkvu koja je siromašna i za siromašne Franjo nije samo propovijedao već i živio, napose kroz simboličke čine koji su u današnjem vremenu slike iznimno važni i svima razumljivi: jednostavna odjeća i obuća, vožnja u skromnom Fiatu, smještaj u Domu sv. Marte, kući građenoj za vatikanske goste. Njegova skromnost će i dalje ostati mjerilo i putokaz za budućnost. Osobno me vijest o Franjinoj smrti dočekala na putu, u avionu. Dok sam se probijao do sjedišta, zamijetio sam kako u business klasi sjedi samo jedna osoba – mlađi predstavnik jedne vjerske zajednice, u savršeno formalnoj odori. Da nije bilo Franje vjerojatno taj ne bi izgledao tako nakaradno u velikoj luksuznoj fotelji.

Demistifikacija papinstva koju je Franjo vršio kroz svoju neposrednost, jednostavnost i prostodušnost, u isusovačkoj je dijalektici rezultirala time da ga se ljudi manje boje, ali ga više cijene. Papa je postao manje neupitan, ali više suosjećamo s njime. Njegov je formalnopravni autoritet umanjen, ali se povećao moralni autoritet papinstva

Latinoamerički stil i ljubav prema svijetu

Vjerojatno više nećemo imati latinoameričkog papu. Većinom su to ljudi srdačnosti, snažne emocije i poleta, jednog životnog optimizma i nade kojima odiše i Franjina nedavno objavljena autobiografija. Pamtim savjet koji mi je dao isusovac iz Perua, malo nakon što sam stigao u međunarodni kolegij u kojem je živjelo šezdesetak subraće iz tridesetak različitih zemalja: “Najveći grijeh koji ovdje možeš napraviti je ne iskoristiti bogatstvo života s ljudima iz cijeloga svijeta.” Franjo se nije bojao svijeta, štoviše ljubio ga je u svim njegovim dimenzijama. Ta ga je ljubav usmjerila da bude blizak migrantima i da se brine za zajednički dom koji ljudska pohlepa uništava, a pohlepa je rezultat straha od nepredvidljivosti svijeta i straha od brata čovjeka. Neki potencijalni papa koji bi vođen tim strahom zatvorio koncilske prozore bio bi devijacija od zacrtanog puta, jednako kao što je nakon enciklike Fratelli tutti i Dokumenta o ljudskom bratstvu nezamisliv papa koji bi oponirao univerzalnom bratstvu i kulturi susreta.

Franjin je stil bio uvjetovan uvjerenjem da je vrijeme važnije od prostora, da je započinjanje procesa važnije od trenutnih rezultata. I tu je riječ o evanđeoskom stilu, jer se ni Krist nije mogao pohvaliti velikim plodovima na Veliki petak. Bog je onaj koji daje da plodovi klijaju, rastu i sazrijevaju, a naše je da sijemo. Temeljna kušnja je zaboraviti da Bog djeluje, što onda rezultira malaksalošću ili željom da se preuzmu Božje prerogative. Knjižica Duhovnih vježbi koja je temelj isusovačke duhovnosti počiva na načelu da Bog djeluje, i to neposredno, sa svakim ljudskim bićem. To je teologija koja utemeljuje vjerničko dostojanstvo, oslobađa od svake potrebe za dociranjem i štiti od zloporabe savjesti. Vrijedi je se prisjetiti u vremenu iščekivanja novog pape.

Periferije u centru

Isusovački pogled na papinstvo je uvijek bio pragmatičan, što ne znači da je bio hladan. Papa je onaj koji ima najširu sliku potreba Crkve i zato je nezamjenjiv te u njega treba imati povjerenja kada nam povjerava misiju, iz čega proizlazi isusovački zavjet poslušnosti papi. Papa ipak ne može zamijeniti niti stvoriti ičiji osobni odnos s Bogom i bratom i sestrom, a o tom odnosu se ogleda smisao i svrha života. Demistifikacija papinstva koju je Franjo vršio kroz svoju neposrednost, jednostavnost i prostodušnost, u isusovačkoj je dijalektici rezultirala time da ga se ljudi manje boje, ali ga više cijene. Papa je postao manje neupitan, ali više suosjećamo s njime. Njegov je formalnopravni autoritet umanjen, ali se povećao moralni autoritet papinstva. Svome nasljedniku, ali još više i svima nama, ostavio je u baštinu veću relevantnost i aktivnost svih ljudi dobre volje: ubuduće će oni imati veći značaj i odgovornost. Pontifikat koji je periferiju nastojao dovesti u centar, ako je bio iole uspješan, mora kao plod imati samosvijest i osnaživanje ljudi. Zato je važnije od pitanja tko će biti novi papa pitanje tko smo nakon Franje mi i na što smo nakon njegovog pontifikata pozvani.

Stanko Perica