Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Viktor Ivančić i Drago Bojić: Balkanski ljubavni trokut: Bog, ljubav, nasilje
Religijske ideologije tim više su opasne jer se pokrivaju božanskim autoritetom. Zato i njihovo zlo jest gore, strašnije i brutalnije. Kad na jednoj strani pogledate silno mnoštvo vjerskih manifestacija i sveprisutnu bahatu i agresivnu religioznost ljudi, a na drugoj zlo koje ti ljudi zagovaraju i čine, mora vas obuzeti strah od ljudi vjere
Autori: Viktor Ivančić i Drago Bojić. Tekst je objavljen u knjizi: Balkanska kontekstualna teologija (Ex libris, Rijeka, 2023)
Kad je u veljači 2021. godine za novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve izabran mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Prvoslav) Perić, veliki dio jugoslavenske javnosti pozdravio je taj izbor, nadajući se da će Porfirije djelovati drugačije nego njegovi prethodnici Irinej i Pavle koji su Srpsku pravoslavnu crkvu vezali uz velikosrpsku politiku. Hrvatska javnost, uključujući i njezine lijevo orijentirane intelektualce, žalila je što „mirotvorac i mostograditelj“, kako su Porfirija doživljavali, odlazi iz Zagreba, ali se istodobno radovala da će baš on voditi Srpsku pravoslavnu crkvu. Već je nastupni govor patrijarha Porfirija dao naslutiti da neće biti velikih promjena u SPC. U kratkom govoru patrijarh Porfirije se dotaknuo svih svetosavskih narativa i obećao da će slijediti put svojih prethodnika. Rijetki su primijetili da se taj govor ne razlikuje bitno od javnih nastupa patrijarhovih prethodnika, samo što Porfirije koristi suptilniji i pomirljiviji jezik.
Nije trebalo čekati dugo da Porfirije pokaže svoje pravo lice, a pokazao ga je četiri mjeseca kasnije kad je u lipnju u Skupštini Crne Gore izglasana Rezolucija o Srebrenici sa zabranom negiranja genocida. Porfirije nije podržao rezoluciju jer smatra da ona stvara polarizacije i podjele (BETA, 2021). Na taj način se Porfirije utopio u opće raspoloženje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja ne priznaje zločine koje su pripadnici srpskog naroda i te Crkve počinili u ratovima devedesetih godina. Porfirije se na taj način ideološki i politički svrstao uz svoje prethodnike Pavla i Irineja: prvi je svojevremeno blagoslivljao ratne zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića, a drugi je otvoreno veličao velikosrpsku politiku i njezino političko čedo – Republiku Srpsku koja je nastala na etničkom čišćenju, a koju je Irinej smatrao „Božjim delom“ (FoNet, 2017).
Samo nekoliko mjeseci poslije, nove muke za Porfirija i njegove simpatizere. Porfirije i Sveti Sinod Srpske pravoslavne crkve odlučili su da ustoličenje novog crnogorsko-primorskog mitropolita Joanikija bude na Cetinju. To nije naišlo na odobrenje građana Cetinja i velikog broja Crnogoraca. No, Porfirije i Joanikije se nisu previše osvrtali na negodovanja Crnogoraca i izvršili su ustoličenje 5. rujna ove godine u okolnostima koje su više podsjećale na akcijske filmove i vojne vježbe nego na liturgijski čin.
Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije i Joanikije došli su na Cetinje „s nebesa“, iz zraka, helikopterom, okruženi do zuba naoružanim specijalcima koji s gas-maskama u trku provode crkvene velikodostojnike do manastira štiteći ih svojim tijelima i pancirnim baldahinom. Nekoliko stotina metara od manastira prosvjednici su blokirali prilaze Cetinju zapaljenim gumama na cestama. Pred njih je izišla policija koja ih je pokušavala rastjerati suzavcem, šok bombama i gumenim mecima. U dvodnevnim sukobima između policijskih snaga i prosvjednika ozlijeđeno je dvadeset policajaca i četrdeset prosvjednika, potvrđeno je od službe Hitne pomoći u Cetinju. Ni činjenica da je zbog ustoličenja povrijeđeno nekoliko desetaka ljudi na Cetinju nije pomutila radost u Srpskoj pravoslavnoj crkvi čiji su sveštenici i monasi nakon ustoličenja pjevali nacionalističke srpske pjesme i to baš u svetom prostoru, u hramu na Cetinju. Pjevanje nacionalističkih pjesama nije nikakva rijetkost među episkopima i sveštenicima Srpske pravoslavne crkve, a da je u tome sudjelovao i Porfirije, pokazali su video zapisi prije nekoliko godina, zbog čeg se patrijarh kasnije ispričao.
Znali su patrijarh Porfirije i mitropolit Joanikije da su stanovnici grada Cetinja i većina građana Crne Gore protiv Joanikijevog ustoličenja na Cetinju, povijesno i simbolički važnom toposu crnogorske države. Čim je ustoličenje najavljeno, upozoravani su da će to izazvati nemire i podjele u crnogorskom društvu u kojem je u posljednje dvije godine sve veći otpor prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i političkom utjecaju iz Beograda. Oglušili su se na ta upozorenja i uz pomoć beogradskog režima, sadašnje prosrpski orijentirane crnogorske Vlade i srbijanske obavještajne službe izveli su akciju ustoličenja mitropolita.
Patrijarh Porfirije Perić i najutjecajniji ljudi iz Srpske pravoslavne crkve pravdali su svoj postupak pravom na slobodu vjeroispovijesti i činjenicom da je manastir na Cetinju u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve. Prosvjednici su smatrali da je riječ o političkom činu kojim Srpska pravoslavna crkva želi prosvojiti sebi crnogorsko Cetinje. Mogao je patrijarh Porfirije crnogorsko-primorskog mitropolita Joanikija ustoličiti i u Beogradu i u drugim manastirima, ali je očito pod svaku cijenu, pa i pod cijenu ljudskih žrtava kojih srećom nije bilo, to htio napraviti na Cetinju. Patrijarh će nakon ustoličenja izjaviti da je „veoma srećan jer smo izvršili delo Crkve, ustoličili mitropolita po volji Crkve i naroda ove episkopije, naroda koji dubinski voli Svetosavsku crkvu“ (BETA, 2021). No, tako ne misle mnogi građani Crne Gore koji Srpsku pravoslavnu crkvu u toj zemlji vide kao produženu ruku beogradskog režima i vjersku zajednicu koja u posljednje dvije godine funkcionira kao politička organizacija s anticrnogorskim, antigrađanskim i antisekularnim raspoloženjem.
Kad ljudi ubijaju u ime Boga i svoje vjere, često se kaže da je to zloupotreba vjere i da nijedna religija po sebi nije nasilna. Pritom se ignorira činjenica da je cijela povijest religijâ obilježena nasiljem, a i svete knjige su prepune primjera religijskog nasilja.
U politički režiranom ustoličenju na Cetinju potvrdilo se ono o čemu je pisao pokojni religiolog Mirko Đorđević, jedan od najboljih poznavatelja Srpske pravoslavne crkve, njezine prošlosti i njezinog odnosa s državom. Srpska pravoslavna crkva usko je povezana sa državom Srbijom da često nije jasno kad država određuje Crkvi što treba činiti, a kad Crkva određuje i diktira državnu politiku. To je slučaj i s drugim južnoslavenskim Crkvama i vjerskim zajednicama: „Na balkanskom delu hrišćanske ekumene, Crkva – i druge verske zajednice – dramatično se udaljavala od smisla i smera svoje izvorne misije. Umesto permanentne evangelizacije i kulture tolernacije, opažala se tendencija klerikalizacije, koja ne donosi ništa dobro ni društvu ni Crkvi“ (Đorđević, 2010: 5). Đorđević je smatrao da samo moderna demokratska država može osigurati vjerski mir, jer „isključive i okrenute sebi Crkve ne priznaju to pravo ne samo modernom otvorenom društvu nego i jedna drugoj“ (Đorđević, 2010: 6). Ove riječi ponajbolje opisuju trenutno stanje u Crnoj Gori u kojoj su na vlasti prosrpski orijentirani političari koji su došli na vlast uz asistenciju Srpske pravoslavne crkve koja ne priznaje Crnogorsku pravoslavnu crkvu, ali ni crnogorsku nacionalnost i državnost. Sve to čini se pozivanjem na Boga, vjeru i naciju, uz slatkorječive poruke najviših predstavnika Srpske pravoslavne crkve kako to sve čine iz ljubavi i u „čovekoljubivom“ raspoloženju. Događaji na Cetinju pokazali su kako se nasilje prema drugima može upakirati u poruke ljubavi i opravdati voljom Božjom. Takvih primjera je prepuna povijest religija i njihovih odnosa prema drugima.
Tlačenje u ime spasenja
„Nije vjera ta koja tjera na krvoprolića. To je fanatizam, bio on vjerski ili politički. To je netolerancija. To je mržnja.“ Tako u svojoj knjizi Duh ateizma rezonira francuski filozof André Comte-Sponville (Comte-Sponville, 2016: 63-64). Iako ju je izrekao deklarirani ateist, ovu rečenicu bi potpisala i većina religioznih ljudi. No, stvari nisu tako jednostavne. Vjera se ne sastoji samo od dobrih i pozitivnih sadržaja (ljubav prema bližnjemu, mirotvorstvo, nenasilje…), ona, u doslovnom smislu, može svašta sadržavati. Vjera je posve ljudska i kao takva može biti i često jest isključujuća, brutalna, nasilna.
Iako se sve religije svijeta pozivaju na to da one nude spas čovjeku i čovječanstvu, njihova praksa ih često demantira. Taj raskorak između obećavajućeg spasenja i praktičnog nasilja, bilo da je riječ o onostranim ili ovostranim obećanjima spasenja, precizno sažima misao jugoslavenskog književnika Mirka Kovača iz njegovog romana Vrata od utrobe: „Povijest još ne zna nekog ko je ponudio spas, a da istodobno nije podigao i vješala“ (Kovač, 2003: 70). Ova misao neće se svidjeti religizonim ljudima jer smatraju da upravo njihova vjera i njihov Bog donose spas i pojedincu i cijelom čovječanstvu. No, kad se pogleda povijest svjetskih religija, njihovih međusobnih odnosa, ali i postupanja prema vlastitim vjernicima, više je tu, doista, bilo vješala nego spasenja.
Kad ljudi ubijaju u ime Boga i svoje vjere, često se kaže da je to zloupotreba vjere i da nijedna religija po sebi nije nasilna. Pritom se ignorira činjenica da je cijela povijest religijâ obilježena nasiljem, a i svete knjige su prepune primjera religijskog nasilja. Oni koji su primjerice čitali Stari zavjet, vjerojatno su ostali zaprepašteni količinom i brutalnošću zla koje se povezuje s vjerom i Bogom. Čak i sam Bog (Jahve) prema biblijskim piscima poseže za nasiljem i brutalnošću, i prema svojim izabranicima, a pogotovo prema njihovim neprijateljima. Neka za potvrdu ove teze bude naveden jedan primjer (ima ih puno u svetim knjigama): oslobađanje izraelskog naroda iz egipatskog ropstva židovi, a kasnije i kršćani, interpretiraju kao najuzvišeniji izraz ljubavi i milosrđa prema tome narodu. Poljski filozof Leszek Kołakowski smatra da oslobođenje iz Egipta treba promatrati i iz perspektive Egipćana: „U oslobodilačkoj akciji Bog je Faraona i njegovu vojsku bacio u Crveno more, pobio mnoštvo Egipćana, uključujući i prvorođence. Nužno se u ovakvom slučaju postavlja pitanje što o Božjem milosrđu misle Egipat i Faraon?“ (Kołakowski, 1983: 29).
Zbog konstantne povezanosti religije i nasilja u povijesti čovječanstva, ne može se zastupati stav da su religije same po sebi dobre. Vjera u Boga ili u bogove može čovjeka zarobiti, brutalizirati, ispuniti gađenjem i mržnjom. Napadi na druge i ubijanje drugih mogu čak biti liturgijski inscenirani kao sveti čini što je bio slučaj gotovo u svim religijama svijeta. Pritom ni u povijesti ni danas nije samo riječ o „zloupotrebi religije“, nego se mora bar dijelom prihvatiti i činjenica da religije i po sebi – apsolutiziranjem svojih istina i vjerovanja, fanatičnim misionarstvom ili izopačenom interpretacijom svetih knjiga mogu biti pokretač nasilnog djelovanja prema drugima. Navest ćemo za potrebu ovog teksta dva primjera, jedan iz našeg vremena, drugi iz nedavne prošlosti.
Religije, dakle, mogu graditi mostove među ljudima ondje gdje postoje granice, ali mogu uzrokovati i ponore gdje ih nije bilo.
Talibani koji su polovicom kolovoza ponovno osvojili vlast u Afganistanu ne misle da oni zloupotrebljavaju islam i islamsku vjeru. Naprotiv, oni smatraju da upravo jedino oni na pravi i istinski način slijede proroka Muhameda i štuju Alaha. Pritom također smatraju da radi čistoće vjere moraju odstraniti sve što toj vjeri, prema njihovim shvaćanjima, ne pripada i što ju onečišćuje. Ni brutalni odnos prema ženama koje potčinjavaju, masakriraju i ubijaju, oni ne smatraju zloupotrebom islama. Naprotiv, uvjereni su da su te torture i zločini Bogu ugodni i da će za svoju vjerničku revnost biti nagrađeni na drugom svijetu.
Evo jednog primjera iz kršćanstva. U lipnju ove godine svijet je zaprepastila vijest da su kanadske vlasti uz asistenciju Katoličke crkve u posljednjih sto godina oko 150 tisuća djece nasilno oduzele od domorodačkih porodica kako bi ih u crkvenim školama i internatima preodgojili i kristijanizirali. Mnoga od te djece su maltreitirana, neka su ubijena, a njihove grobnice otkrivene su diljem Kanade. Kanadske vlasti i Katolička crkva smatrali su da oni čine ispravnu stvar jer pomažu djeci domorodaca da se civiliziraju i integriraju u kanadsko društvo, a da se preko primanja kršćanstva i spase. Tlačenje iz ljubavi je svojstveno svim svjetskim religijama, a upisano je mračnim slovima i u misionarsku povijest kršćasntva.
Nigdje se kršćanstvo nije toliko kompromitiralo kao u svojim misionarskim pothvatima. Zahtjev Isusa iz Nazareta „da sve ljude i narode učine njegovim učenicima“ (Mt 28,19), u praksi je, pogotovo u zemljama gdje je kršćanstvo bilo državna vjera, često značio porobljavanje drugih ljudi i naroda. Ali Isus iz Nazareta, objašnjava nam to poznati švicarski teolog Hans Küng u svojoj studiji Biti kršćanin, nije zahtijevao, a kamoli pokrenuo političko-socijalnu revoluciju: „Revolucija koju je on pokrenuo bila je izričito revolucija nenasilja, revolucija iz najunutrašnjijeg i najskrovitijeg, iz središta osobe, iz čovjekova srca u smjeru društva. Ne nastaviti kao dosad, već radikalno mijenjati mišljenje, udaljiti se od svojih egoizama i obratiti (grčki metanoia) Bogu i bližnjima.“ (Küng, 2002: 253). Küng Isusovu revoluciju nenasilja ovako sažima: „umjesto uništenja neprijateja, ljubav prema neprijateljima; umjesto uzvraćanja udarca, bezuvjetno praštanje; umjesto primjene sile, spremnost na trpljenje; umjesto pjesama mržnje i osvete, obećanje blaženstva mirotvorcima“ (Küng, 2002: 252).
Institucionalno kršćanstvo, i to vrijedi za sve kršćanske Crkve, često je posve drugačije interpretiralo Isusa iz Nazareta i svoje nasilje je pravdalo višim teološkim i božanskim razlozima spasenja. Nasilje se, dakle, može činiti u ime ljubavi. Slučaj je to i u međuljudskim odnosima, a pogotovo u svjetskim religijama koje smatraju da imaju misiju spašavanja svijeta i ljudi i da ništa nije vrjednije i uzvišenije od te misije, u konačnici ni ljudski životi. Upravo iz vjere i iz uvjerenosti da se time Bogu čini ugodno djelo, a ljude spašava od njihove nevjere i vječne propasti, vjernici čine nasilje. Sljedeća priča to dobro ilustrira.
U priči francuskog književnika Villiersa de l’Isle-Adama (prema knjizi Paradoks ljubavi francuskog filozofa Pascala Brucknera), u kojoj Veliki inkvizitor u 16. stoljeću u španjolskom gradu Zaragozi muči rabina kako bi se odrekao svoje vjere, upravo na površinu izlazi tlačenje u ime ljubavi. Nakon što je inkvizitor rabinu uplakanih očiju najavio da je završio njegov bratski ukor i da će se sutradan popeti na lomaču s još četrdeset heretika i da je vrijeme da svoju dušu preporuči Bogu, ostavio je nakon toga otvorena vrata tamnice. Izmučen, ali srca puna nade, rabin povjeruje da mu je došlo oslobođenje. Nakon što je odgurnuo vrata i sa slašću udahnuo svježi zrak slobode, odjednom iz sjene izrone dvije ruke, ogrle ga i on se nađe pritisnut na grudi Velikog inkvizitora. Ovaj mu u suzama, kao dobri pastir koji je našao zalutalu ovcu, prošapće dahom što je zaudarao na post: „Tako, dijete moje, baš uoči dana kada ćete možda biti spašeni, vi ste nas htjeli napustiti?“ (Bruckner, 2010: 163-164).
Religije, dakle, mogu graditi mostove među ljudima ondje gdje postoje granice, ali mogu uzrokovati i ponore gdje ih nije bilo. Dovoljno je sjetiti se vjerskih ratova u Europi u kojima su katolici i protestanti, dakle, ljudi istog zavičaja, iste zemlje, istog jezika i iste narodne pripadnosti ratovali jedni protiv drugih iz vjerskih razloga. Upravo je religija u cijeloj povijesti često bila rezervoar i religijskog i političkog nasilja. Koliko god religiozni ljudi odbijali da to priznaju, povijest religije je više i češće bila povijest nasilja, ratova i mržnji nego povijest ljubavi, mirotvorstva i tolerancije.
Zloupotreba religije je opće mjesto u povijesti svih religija. O tome sociolog religije Željko Mardešić u knjizi Svjedočanstva o mirtovorstvu kaže: „Današnja istraživanja bjelodano ukazuju na to da je u povijesti baš religija igrala ulogu obrazine ili maske, jer je svojom teološkom retorikom i obrednim svečanostima pokrivala i skrivala scenarij nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi. Maska religije dobro je skrivala prizemne i zemaljske gospodarske interese, bezbožno nasilje i grijeh smrti bližnjih“ (Mardešić, 2002: 47).
Religija, dakle, po sebi nije nužno dobra, još manje su to religijske zajednice. U svojoj knjizi Javna vjera hrvatsko-američki protestantski teolog Miroslav Volf spominje neka od pogrešnih funkcioniranja vjere koja dovode do zloupotrebe svetoga i skrnavljenja Božjeg imena. Prvo pogrešno funkcioniranje vjere sastoji se u funkcionalnoj redukciji vjere. Ona se događa kada vršitelji proročkih religija izgube vjeru u značaj susreta s Bogom kao Bogom i koriste religijski jezik kako bi promicali perspektive i prakse čiji sadržaj i pogonska snaga ne dolaze iz srži vjere ili nisu u cijelosti povezani s njom (Volf, 2013: 30). U takvoj vjeri i religiji Bog je mrtav, štoviše, riječ je o ubojstvu Boga kako u poznatom odlomku iz Vesele znanosti govori Nietzsche opisujući Crkvu kao „grob i nadgrobni spomenik Božji“ (Volf, 2013: 31). Drugo pogrešno funkcioniranje vjere jest idolatrijski nadomjestak. U tom slučaju Bog se pretvara u karikaturu pravoga božanstva. Paradigmatski slučaj idolatrijskog nadomjestka jest zlatno tele, a zlatno tele može biti gotovo sve.
Upravo je religija u cijeloj povijesti često bila rezervoar i religijskog i političkog nasilja. Koliko god religiozni ljudi odbijali da to priznaju, povijest religije je više i češće bila povijest nasilja, ratova i mržnji nego povijest ljubavi, mirotvorstva i tolerancije.
Religijske zajednice, pokazuje to duga povijest svjetskih religija, izgrađuju neku vrstu svoje ideologije s pretenzijama da ju stalno održavaju i po mogućnosti što veći broj ljudi regrutiraju u svoje redove. U ideologijama nema pojedinca, nema osobe, nema čovjeka, nema konkretnih ljudi i njihovih lica, nema slobode, ljudskih prava, a moral je prilagođen institucionalnim interesima. Religijske ideologije tim više su opasne jer se pokrivaju božanskim autoritetom. Zato i njihovo zlo jest gore, strašnije i brutalnije. Kad na jednoj strani pogledate silno mnoštvo vjerskih manifestacija i sveprisutnu bahatu i agresivnu religioznost ljudi, a na drugoj zlo koje ti ljudi zagovaraju i čine, mora vas obuzeti strah od ljudi vjere. Ako Boga zamišljamo kao dobrog, milosrdnog, opraštajućeg i pravednog Boga, a religijske zajednice i njihove svete prostore kao mjesta gdje bi taj Bog trebao „obitavati“, onda je takav Bog često mrtav i sahranjen upravo tamo gdje bi trebao živjeti – u religijskim zajednicama, svetim prostorima i među vjernicima. Sve religije i vjerske zajednice su u napasti da Boga i Božju stvarnost poistovjete s vlastitom ideologijom, iz čega nužno proizlazi i pojedinačno i kolektivno zlo.
Zlatno tele vjerskih zajednica u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije jest nacija. Vjera ljudi na prostorima Jugoslavije čvrsto je povezana i isprepletena s nacionalnim. Religijske obrede i sakramentalna slavlja prekrivaju nacionalne zastave i grbovi. Duhovne pjesme zamijenile su nacionalne pobudnice. Takva vjera je nacionalistička vjera, primitivna, banalna, vulgarna vjera. U takvoj vjeri su Bog i njegova poruka spasenja svedeni na naciju i sve se čini da se ta vjera omeđi teritorijem, granicama država i entiteta, po starom modelu – čija vlast, onoga i vjera (cuius regio, eius religio), a ponekad i obratno, kao u već spomenutoj Crnoj Gori – čija vjera, onoga i vlast.
Bogom protiv neprijatelja
Kao ilustracija Mardešićevih riječi o „maski religije“ kojom se prikriva bezbožno nasilje mogu poslužiti glavni akcenti iz propovjedi hrvatskoga biskupa Juraja Jezerinca, upriličene nakon što je Međunarodni sud za ratne zločina u Haagu zatražio od Hrvatske dokumente o vojnoj akciji „Oluja“: biskup je tada Haški sud označio kao „dokaz postojanja Zla“, dok je njegove suradnike nazvao „Sotoninim službenicima“ (Ivančić, 2000: 222). Kategorični stav tadašnjega vojnog ordinarija, međutim, nije predstavljao iznimku, već pravilo, pa smo ovdje umjesto toga mogli upotrijebiti doslovno stotine sličnih primjera. Štoviše, moglo bi se reći da on reprezentira tipično polazište svih religijskih institucija koje su zauzele svoje busije i utvrde u krvavome ratu što je pratio raspad Jugoslavije, dajući golemi doprinos umnožavanju nasilja. Sasvim slične obredne poze i teološke retoričke eskapade, izdašno korištene na svim stranama, služile su i za inspiriranje i za opravdavanje zločina. U zanosu nacionalne homogenizacije trebalo je dijabolizirati ne samo neprijatelja, nego i svakoga onog tko dovodi u pitanje blistavu čistoću „naše oslobodilačke borbe“ i stavlja je pod moralnu sumnju.
Budući da je izbrisana razlika između poruka vladajućih (nacionalističkih) ideologija i vladajućih religija, da je ostvaren čelični zagrljaj državnih i crkvenih vlasti, vjerske institucije kloparale su za vojskama i ratnim vođama poput neke vrste poljskih kuhinja koje dijele duhovnu hranu. Tako je i mogla biti konstituirana mitska figura „branitelja“ s unaprijed zajamčenom nevinošću, bezgrješnoga ratnika čije nasilje ne podliježe univerzalnome moralnom sudu, a kamoli kaznenom zakonodavstvu, između ostalog i zato jer djeluje „u ime svoje vjere“. U okolnostima izvanrednog stanja, koje su strpljivo reproducirane i mnogo godina nakon rata, takva opravdavajuća formulacija – „u ime svoje vjere“ – podrazumijeva Boga koji je, za račun kurentnijih svetinja, srozan na razinu otrcane izlike. Bog je tek spiritualni dekor koji opslužuje političke, ideološke, materijalne, a vrlo često i kriminalne pothvate njegovih zemaljskih promotora.
Takav samoobrambeni mehanizam s mnoštvom je detalja opisao francuski historičar Jean Delumeau u djelu Strah na Zapadu, baveći se kolektivnim fobijama i paranojama u razdoblju od XIV. do XVIII. stoljeća. Središnja metafora je zabarikadirani grad u kojemu vlada opsadni mentalitet i traje nesmiljena borba za iskorjenjivanje hereze. „Teološke definicije i vjerske uredbe, kojih je početkom modernoga doba bivalo sve više, predstavljale su neku vrstu bedema koji je opasavao i štitio ugroženi prostor. Unutar tih zidina, zahvaljujući pokornosti, ohrabrujući mir materinske Crkve, pune milosrđa i sažaljenja, pružao je pouzdana sredstva spasa. Nasuprot tome, vani je – a sada se točno znalo gdje prolazi granica – vladao sotonski nered, tmina, sram, i protezala se neizmjerna zemlja prokletstva. (…) Pošto je cjelokupno učenje već bilo uobličeno, a moral kodificiran, istina i spokojstvo počivali su u pokornom prihvaćanju proklamiranih pouka“, piše Delumeau (Ivančić, 2000: 93). U opsadnoj groznici – istoj onoj kakvu stimuliraju suvremeni jezerinci – „svaki protivnik postajao je heretik, a svaki heretik pomagač Antikrista ili i sam Antikrist“, pri čemu je „unutrašnji izdajnik gori od vanjskog neprijatelja: valja ga istjerati iz njegovog skrovišta, ukloniti ga što prije, a nikakva kazna za njega nije dovoljno okrutna“ (Ivančić, 2000: 93)
Nadahnut valjda takvim srednjovjekovnim strategijama i iskustvima, petnaestak godina nakon što je vojni ordinarij sotonizirao Haški sud, kardinal Josip Bozanić je na božićnoj misi u zagrebačkoj prvostolnici digao glas protiv „ideologa razvaline“ koji prijete opstojnosti zajednice. Ponovio je taj retorički izum desetak puta tokom propovijedi, istaknuvši na kraju kako „ideolozima razvaline, u njihovim rušilačkim nastojanjima, uvijek smetaju čuvari temelja kuće“. Recipijenti su, dakako, shvatili da „kuća“ predstavlja Hrvatsku, dok su „čuvari temelja“ bez sumnje hrvatski branitelji. Oni su tu „kuću“ i izgradili, rečeno je u propovijedi, predvođeni blagopokojnima Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem, i to – kako je naglasio kardinal Bozanić – „uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca“. I sada to blistavo djelo, čijem su nastanku aktivno pridonijeli Bog, Bogorodica i blaženi Stepinac, svim sredstvima pokušavaju razoriti mistični i krvožedni „ideolozi razvaline“ (HINA, 2014).
Puni smisao kardinalove snažne sintagme, međutim, ukazuje se u svjetlu činjenice da je dan prije božićne mise šef hrvatske ekspoziture Katoličke crkve posjetio pobunjene ratne veterane koji su prosvjedovali u šatoru ispred zgrade Ministarstva branitelja u Zagrebu, dajući im svoju podršku, te se tamo susreo s Dariom Kordićem, osuđenim ratnim zločincem koji je odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu, srdačno se s njime rukovao i udijelio mu blagoslov. Iza Kordića su, naime, u ratu ostale konkretne, nimalo metaforične razvaline: nakon zločinačkog pohoda u Ahmićima u Bosni i Hercegovini – zbog kojeg je osuđen u Haagu – od toga mjesta nije ostao ni kamen na kamenu, svi zatečeni seljani su pobijeni, uglavnom starci, žene i djeca, uključujući tromjesečnu bebu, da bi naposljetku i džamija bila minirana i srušena.
Dirnut trenutkom, Kordić je u opskurnome šatoru kleknuo pred kardinala i poljubio mu ruku, a samo koji mjesec ranije, prilikom svečanoga dočeka hrvatskog uznika na zagrebačkom aerodromu, rukoljubni protokol izgledao je nešto drugačije: tada je biskup Vlado Košić kleknuo pred ratnog zločinca i poljubio mu ruku, da bi sutradan na kaptolskoj misi pomoćni biskup Valentin Pozaić pozdravio njegovu nazočnost u katedrali. Taj vlažni dodir ruku i usana – najprije u jednoj, a zatim u drugoj varijanti – kao paradna manifestacija povezivanja vjere i politike, predstavljao je ritual međusobnog legitimiranja koji za posljedicu ima opravdavanje zločina. Kardinal Bozanić morao je dakle u svojoj znamenitoj božićnoj propovijedi demonstrirati najširi zamah klerikalne hipokrizije – da kao prvi čovjek institucije koja daje otvorenu ideološku podršku autoru razvalina u Ahmićima zagrmi s oltara protiv „ideologa razvaline“.
Reklo bi se da pompozna moralistička gesta iza koje leži moralni sunovrat proizlazi iz same naravi Crkve koja je, sagledavajući svoju „društvenu ulogu“, samu sebe izgradila takvom da bude politički pogon u vjerskoj ambalaži. U javnoj prepisci što su je svojedobno vodili ateist Umberto Eco i kardinal Carlo Maria Martini (kasnije objavljenoj u knjizi U što vjeruje tko ne vjeruje?), takve je pretenzije najefektnije sažeo gostujući autor, Eugenio Scalfari: „Krist je zabranio da preljubnica bude kamenovana i na tome je izgradio moral zasnovan na ljubavi, ali Crkva koju je osnovao, premda ga nije zanijekala, interpretirala je taj moral na načine koji su vodili u prava pravcata krvoprolića i čitav niz zločina protiv ljubavi.“ (Eco and Martini, 2001: 122)
Kad je riječ o moralnom sunovratu kao dominantnom obilježju vjerskih zajednica na ovim prostorima, spomenimo ovdje i bezbožno i nehumano ponašanje predstavnika Srpske pravoslavne crkve u ratovima devedesetih godina. Patrijarh Pavle (vodio je Srpsku pravoslavnu crkvu od 1990. do 2014. godine) još početkom devedesetih, u trenucima kad je krvavi rat u Hrvatskoj odnosio ljudske živote, govorio je da „Srbi ne mogu da žive s Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj.“ (Peščanik, 2007) i time dodatno raspirivao vjersku i etničku mržnju. Tvrdio je također da „biti Srbin znači biti obavezno pravoslavac (…) Srbin ne može biti ateista (…) Srbin nekršten ne biva“ (Peščanik, 2007), čime je izjednačio vjersku i nacionalnu pripadnost, a demonizaciju i stigmatizaciju religiozno indiferentnih ljudi i ateista postavio kao obavezno vjerničko ponašanje. Patrijarh Pavle podržavao je i velikosrpsku politiku na Kosovu, te je govorio da je „Kosovo drugo ime za najviša načela, za istinu i pravdu, za poredak i pravo, a Kosovski zavet nam je primenjeni Novi Zavet. Zato je pitanje Kosova i Metohije neodvojivo od pitanja Srbije i sudbine srpskog naroda“ (Pavle, 2007). Iste ideološke pozicije zastupao je i njegov nasljednik patrijrah Irinej (upravljao Crkvom od 2014. do 2021.), a prvi javni istupi sadašnjeg patrijarha Porfirija, čime smo započeli ovaj tekst, pokazuju da će i on nastaviti stazama svojim prethodnika.
Vrijeme Pavlova vođenja Srpske pravoslavne crkve obilježili su mnogi ratovi srpskog naroda, koje je sam nazivao „nametnutim i obrambenim i zato pravednim ratovima“ u kojima Srpska pravoslavna crkva u cjelini i njezini pojedini predstavnici (episkopi, sveštenici) nisu ostali čisti. Ostat će zapamćena i njegova šutnja o Miloševićevoj politici, blagoslivljanje ratnih zločinaca Mladića i Karadžića i ignoriranje Srebrenice. Ako patrijarh Pavle i nije imao moć utjecati na turbulentna i krvava događanja devedesetih, svakako je imao dužnost kao „Božji i sveti čovek“, kao moralna vertikala i moralni autoritet u srpskom narodu upozoravati na zla koja su pripadnici tog naroda činili drugima, i zauzdavati svoje podložnike kad su ovi raspirivali mržnju i započinjali ratove.
I Islamska zajednica na prostorima Jugoslavije, slično kao i druge vjerske zajednice, katolička i pravoslavna, posve se nacionalizirala i retradicionalizirala koncem devedesetih. To je pogotovo slučaj s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini koja muslimansku vjeru i bošnjačku nacionalnu pripadnost razumijeva kao jedno i koja je u većinski muslimanskim sredinama islamizirala javni prostor. U tome je posebno bio angažiran bivši reis Mustafa Cerić koji se zalagao za politički islam i pritom tolerirao takozvane para-džemate koji su funkcionirali kao zasebni muslimanski fundamentalistički entiteti unutar sekularne države. Uz to, u Islamskoj zajednici u BiH prevladava mišljenje da je Otomansko carstvo predstavljalo zlatno doba na ovim prostorima, čime se retroaktivno opravdavaju prisilna islamizacija i zločini osmanskih vlasti iz prošlosti. I sadašnji reis Husein Kavazović, iako u javnosti umjereniji od svog prethodnika, nema distance prema bošnjačkom nacionalizmu niti je spreman suočiti se s tamnim stranama islamske prošlosti na ovim prostorima.
Sekularna država u religijskom ruhu
U mirnodopskom ambijentu, s druge strane, provodi se brižljiva mentalna i duhovna priprema za rat koji će jednom zasigurno nastupiti – budući da prijetnje traju bez prestanka – i koji će neizbježno sadržavati i „vjersku“ komponentu, pa je stoga nužno njegove učesnike (buduće oslobodioce) unaprijed opskrbiti odgovarajućim „vjerskim“ identitetom. „Vidljivo je da se Hrvatska vojska i Majka Božja vole“, izjavio je 2012. hrvatski ministar obrane Ante Kotromanović, inače socijaldemokrat, po završetku hodočašća pripadnika oružanih snaga i policije u Mariji Bistrici, gdje se uz euharistijsko slavlje okupilo više tisuća uniformiranih lica. Dodao je, ne bez iskrena zanosa, da u Mariju Bistricu „vojnici i policajci dolaze crpiti moralnu snagu“, te da je, shodno tome, „hodočašće i svojevrsna vojna misija“ (HINA, 2012).
Budući da je upotreba religije u militarističke svrhe već postala sasvim uobičajena, ministrov istup prihvaćen je kao samorazumljiv i ostao bez kritičkih odjeka. Reagirao je tek razulareni satiričar, odlučivši – iz čistog očaja – prizvati samog Isusa koji će u nastupu bijesa zatražiti od tupog ministra da mu „ostavi mater na miru“, jer mu je „dosta toga da mu svaka šuša novači familiju“, i da mu „majku nasilno regrutiraju“, i da se „kristijanizira kompletan javni prostor, ponajprije škole i kasarne“, i da se „molitve koriste kao bajunete“, i to od strane onih koji ne shvaćaju „da sama ideja vojske predstavlja organiziranu i institucionalnu sabotažu pete Božje zapovjedi“. „Svaka vojska koja se u ovim vremenima uspostavlja kao vjerska, ustvari je zvjerska“, rekao je također razdraženi Isus u svome monologu. „Ne da mi se sad spominjati ni Loru, ni Gospić, ni Heliodrom, ni Kerestinec, ni Pakračku Poljanu[1]… Je li vam možda i tamo Majka Božja bila inspiracija? Je li možda i tad bilo ‘vidljivo’ da se Gospa i vojska međusobno vole?“ (Ivančić, 2012).
Najočitiji znak suspenzije sekularnosti i neutralnosti južnoslavenskih država jest uvođenje konfesionalnog vjeronauka u obrazovne institucije što je dodatno pojačalo religizaciju javnog prostora, te fanatizaciju i fundamentalizaciju vjerničkog stada.
U svakom slučaju, period nakon propasti socijalizma u većini je zemalja nastalih raspadom Jugoslavije obilježen agresivnom desekularizacijom. No, senzacionalni povratak Boga na javnu scenu nakon decenija „socijalističkog mraka“ (kada je prinudno boravio u sferi privatnosti) bio je – paradoksalno – obilježen njegovim naglim uzmakom pred validnijim zamjenskim božanstvima: pred državom i nacijom. „Oslobađanjem“ religije, koja je odmah po raskidanju „komunističkih okova“ eruptirala i preplavila kompletan socijalni pejzaž, Bog je, neočekivano, ostao gdje je bio i u omraženom socijalizmu – u srcima i molitvama iskrenih vjernika – dok su na centralnoj društvenoj pozornici defilirali njegovi sakralizirani supstituti, a visoko svećenstvo apeliralo da im se, „u ime vjere“, iskaže masovna lojalnost. Bogoljublje je izjednačeno s domoljubljem, i obratno.
Iz sotonske sprege bogoljublja i domoljublja, na čemu inzistiraju sve vjerske zajednice na ovim prostorima, proizišla su najgora zla. Duga povijesna isprepletenost vjerskog i nacionalnog (državnog) nametnula se početkom devedesetih godina kao najvažniji identifikacijski faktor. Nakon raspada Jugoslavije postalo je društveno poželjno javno isticanje vjerske pripadnosti, a ona neznatna manjina koja nije pristala na takvu vrstu identifikacije smatrala se i smatra nacionalnim izdajicama i vjerskim otpadnicima. Vjerske zajednice osiguravaju nacionalnim politikama lojalnost svojih vjernika, a nacionalne i državne politike im uzvraćaju tako što vjerske praznike i simbole unose u javni prostor i državne institucije. Po toj logici u nominalno sekularnoj državi Bosni i Hercegovini entitet Republika Srpska slavi krsnu slavu svetog Stefana Prvomučenika (9. januara) kao Dan Republike Srpske, unatoč tome što je Ustavni sud BiH 2016. godine taj praznik proglasio neustavnim, a mnoge institucije u tom entitetu, primjerice škole, nose nazive svetaca i slave krsne slave. U mjestima gdje su Hrvati i katolici u većini uzimaju se katolički blagdani i svetkovine kao dan općine, pa tako, primjerice, općina Kiseljak Dan Općine slavi na blagdan svetoga Ilije (20. srpnja), a općina Posušje i grad Široki Brijeg isto to čine na blagdan Velike Gospe (15. kolovoza). Predstavnici Islamske zajednice također unose u javni prostor religijske sadržaje, primjerice vjerske pozdrave i religijske simbole u javnim institucijama.
Navedeni primjeri pokazuju da se u Bosni i Hercegovini (vrijedi to i za Hrvatsku i Srbiju) ne poštuje najvažniji princip sekularne države – princip neutralnosti koji je preduvjet društvene ravnopravnosti. Nepristranost države u odnosu prema vjerskim zajednicama osigurava jednak odnos prema svim članovima društvene zajednice, i vjernicima i nevjernicima. To nije slučaj u postjugoslavenskim društvima u kojima se privilegiraju vjerske zajednice ondje gdje su u većini, što dovodi do diskriminacije manjinskih vjerskih zajednica i ljudi koji nisu religiozni. Najočitiji znak suspenzije sekularnosti i neutralnosti južnoslavenskih država jest uvođenje konfesionalnog vjeronauka u obrazovne institucije što je dodatno pojačalo religizaciju javnog prostora, te fanatizaciju i fundamentalizaciju vjerničkog stada.
Prognani Bog i erozija transcendencije
Nešto ležerniji opis tranzicijskog blitzkriega na samom početku devedesetih godina prošloga stoljeća – koji je s mnogo nekritičkog entuzijazma nazivan „demokratskim promjenama“ – glasio bi da se Hrvatska (kao i Srbija, kao i Bosna i Hercegovina), napuštajući mrsku socijalističku diktaturu, u pogledu državnoga uređenja prebacila iz jednopartijskog u monokonfesionalni sistem. Utoliko danas, nakon tridesetak godina usavršavanja, hrvatski (srpski, bosanskohercegovački) parlamentarno-demokratski poredak karakterizira postojanje više stranaka i jedne Partije koja se zove Katolička crkva (Srpska pravoslavna crkva, Islamska zajednica). Ili, kako je to u knjizi Zona prelaska precizirao Boris Buden: „Umjesto s religijom kao društvenim fenomenom, kritički um se sada suočava sa samim društvom kao vjerskim fenomenom“ (Buden, 2009: 168)
Kao jedno od upečatljivijih obilježja postsekularne realnosti tako se ukazuje činjenica da jačanje religijskih dogmi i utjecaja vjerskih institucija biva praćeno slabljenjem (ili bolje: bagateliziranjem) božanskog autoriteta i erozijom transcendencije. Asortiman nasilja naglo se proširuje faktičkim konstituiranjem državne crkve, koju opet servisira nominalno svjetovna, a realno (pro)crkvena država. Granica između države i crkve, naime, u sve je većoj mjeri simulirana. Sitni sekularni ornamenti čuvaju se još samo iz farizejsko-ukrasnih razloga, ali su sadržajno odbačeni kao nesnosan prosvjetiteljski otpad. Crkva je praktički dio vladajućeg aparata, poput moćnijega ministarstva ili državnog zavoda za svjetonazorsko-duhovna pitanja. Ona je institucionalno sveprisutna, od vjeronauka u školama, preko načina financiranja i korporativnog ustroja, pa do toga da biskupi sudjeluju u izradi zakona kojim će se regulirati pravo na pobačaj. Postkomunistička halapljivost jedva da poznaje limite: većinska vjerska institucija više ne želi biti Katolička crkva u Hrvatskoj, nego Crkva u katoličkoj Hrvatskoj, kao što je apetit Srpske pravoslavne crkve da bude Crkva u pravoslavnoj Srbiji (i šire).
Ta državno-crkvena veza, što ju je onaj satiričar nazvao „brakom istospolnih partnera“, u hrvatskom je slučaju zapečaćena tzv. Vatikanskim ugovorima – iz sekularne perspektive krajnje blasfemičnim dokumentom – kojim nije regulirano samo materijalno uzdržavanje državne crkve javnim sredstvima (u čemu po zakonskoj prisili sudjeluju i nevjernici i pripadnici drugih konfesija), nego i mnoge druge finese, poput izobrazbe djece školskog i predškolskog uzrasta u katoličkom duhu, pa do niza pomoćnih akata kojima je osiguran povlašteni položaj u gotovo svim aspektima društvenog života, na primjer i to da Hrvatska biskupska konferencija sudjeluje u izboru urednika javne televizije. (Uzgred budi rečeno: budžet koji javna televizija godišnje ulaže u proizvodnju vjerskog programa za oko 20 posto je veći od ulaganja u znanstveno-obrazovni program!)
Čovjek danas, drugim riječima, više ne mora vjerovati u Boga da bi bio religiozan i pripadao vjerskoj zajednici, budući da se ta zajednica – nacionalna ili vjerska, naime: po shvaćanju razmahala svećenstva jedna te ista – određuje kulturnom identifikacijom.
Zahvaljujući moćnim sponzorima, iz takvoga humusa niknule su brojne konzervativne organizacije čije se javno djelovanje svodi na nametanje vlastitih svjetonazorskih i moralnih standarda čitavome društvu, pa i onome dijelu populacije koji će tim standardima biti zakidan i tlačen. Drakonska demonstracija sistemskog nasilja zbila se kada je, nakon inicijative udruženja U ime obitelji, u Ustav Republike Hrvatske upisano kako je „brak zajednica između muškarca i žene“, čime su homoseksualni parovi zakonski i dugoročno diskriminirani. Slična ofenziva trenutno se poduzima oko zabrane prava ženama na pobačaj, s velikim izgledima za uspjeh.
Prodorom u ustav – u „svetu knjigu“ laičke države – kao da je zabijen i zadnji simbolički čavao u lijes sekularnog društva, te postavljen totalitarni okvir koji odriče mogućnost izbora: ne možeš biti religiozno indiferentan građanin uz državu koja religijske norme pretpostavlja građanskima. Programskim, ustavno propisanim dezavuiranjem, zakidanjem i tlačenjem svih onih koji se ne kane pridržavati dogmi crkvenog morala – a to će reći sistemskim nasiljem – ustanovljena je čak i normativna podjela društva na „zdrave“ i „bolesne“, to jest na poželjne i suvišne.
Budenova je teza da politizacija religije pogađa prije svega samu religiju, jer „onečišćuje“ i hibridizira religiozni jezik sve do njegova najdubljeg jezgra i njegove nepatvorene moralne intuicije. „Jezik vjere je preveden na jezik kulturne razlike i više nije u stanju da artikulira nijednu drugu razliku izuzev te, pa čak ni onu između vjere i nevjere“ (Buden, 2012: 162) Čovjek danas, drugim riječima, više ne mora vjerovati u Boga da bi bio religiozan i pripadao vjerskoj zajednici, budući da se ta zajednica – nacionalna ili vjerska, naime: po shvaćanju razmahala svećenstva jedna te ista – određuje kulturnom identifikacijom. Ono što religiju čini političkom upravo je ta kulturna prevodivost. „Oni rasuti i usamljeni članovi društva koje se raspada, a koji se danas iznova okupljaju oko religije, ne čine to da bi se ogrijali ljubavlju božjom, nego da bi obnovili svoju društvenost u antagonizmima koje religiozna vjera proizvodi svojim kulturnim prijevodima“ (Buden, 2012: 176).
Tome u prilog govore i tumačenja raširene navade deklariranja pripadnosti religijski obilježenoj zajednici unatoč izostanku bilo kakve duhovne veze sa Stvoriteljem i njegovim podvizima. Svećenik Živko Kustić, na primjer, pohvalno je pisao o tome kako se mnogi istaknuti političari, iako ateisti, izjašnjavaju kao katolici. Takvo katoličanstvo je, smatra on, „znak da čovjek nije spreman odreći se svog nacionalnog i kulturnog nasljeđa – integralnog, tradicionalnog hrvatstva“. Jer „kada je riječ o Hrvatima, oni svoje katoličanstvo jamačno mogu doživljavati kao sastavni dio svog nacionalnog identiteta. Kazati u nekakvoj anketi da se ne vjeruje u Boga moglo bi slijedom toga zazvučati kao da se dovodi u pitanje vlastita pripadnost narodu“ (Buden, 2012: 162-163). Postsekularne propozicije za dobivanje članske iskaznice i upis u vjersku zajednicu su dakle jasne: Bog nije obavezan, ali nacionalni i kulturni identitet jest!
Diktatura nacionalizirane i politizirane vjere onemogućuje izgradnju sekularnog društva, ali šteti i samoj vjeri jer ju svodi na puku pripadnost kolektivu i lojalnost kolektivnim ideologijama i njihovim zastranjenjima. Riječ je o vjeri koja ne zahvaća dublje u čovjekov život i koja je izgubila svoju osobnu, autorefleksivnu i proročku dimenziju.
Stoga uopće nije čudno što je ambijent obilježen radikalnom politizacijom iznjedrio idealnog sveca, Alojzija Stepinca, crkvenog poglavara u doba NDH, blaženika koji je, prema tvrdnji kardinala Bozanića, skupa sa samim Bogom i Presvetom Bogorodicom Marijom svojim zagovorom dao ključni doprinos stvaranju današnje hrvatske države, toliki da je kod klera postalo uvriježeno vodeću vjersku instituciju nazivati „Stepinčevom crkvom“. Grčevita borba što je hrvatska podružnica Katoličke crkve vodi s Vatikanom radi priznavanja Stepincu statusa sveca, koliko god bila opslužena martirologijskim frazama, zapravo je rukovođena željom da se prizna njen politički kurs.
Kakav je taj kurs, dobro je poznato. Uvodnici Glasa koncila, službenoga crkvenog glasila Zagrebačke nadbiskupije, primjerice, funkcioniraju kao kontinuirana potjernica za „neprijateljima hrvatske države“, „jugokomunistima“, „soroševskim ljevičarima“ i drugim demonskim bićima koja potkopavaju stabilnost i jedinstvo nacionalne zajednice, a feljtoni redovno donose opskurna revizionistička štiva, uz otvorenu negaciju ustaških zločina. Sagledana u tom svjetlu, stvarna ambicija nije da se kroz postupak crkvenoga posvećenja proizvede nekakav imaginarni, moralno umiveni Stepinac, koji će biti napumpan do dimenzija humanističkog superheroja – to je tek tehnički manevar podesan za postizanje cilja – već, obratno, da se etiketom sveca uzvisi Stepinčeva historijska realnost, to jest njegova pragmatična povezanost s nositeljima terora u olovnim vremenima. Suprotno oficijelnoj argumentaciji, ono što se uistinu kanonizira je klerikalna kolaboracija s fašizmom.
Bez osobita pretjerivanja moglo bi se ustvrditi da je razbuktala postkomunistička strast uvelike podgrijana predkomunističkim idealom. NDH je, naime, od osnutka oglašena „katoličkom državom“, a nadbiskup ju je pozdravio kao ostvarenje hrvatskoga sna. Razdioba ovlasti vodila je u neraskidivi savez: državni je poglavar definirao vjerski karakter države, dok je vjerski vođa zajamčio nacionalni karakter crkve. Ista kombinacija karakterizirala je utvrđivanje vlasti pola stoljeća kasnije, prilikom obnove državnosti, i bila praćena sličnom eksplozijom nasilja.
Ono, pak, što obilježava religiju u postkomunističkoj i postsekularnoj eri, dakle u doba njene trijumfalne sveprisutnosti, između ostaloga je i zatureni Bog, koji se – za razliku od države, nacije i drugih molitvama podarenih entiteta – suviše često doimlje nasilno prognanim iz javnih očitovanja vjere. Traži se maksimalna pobožnost uz minimalne tragove božanskog. Parafraziramo li Chestertona, koji u svome Pravovjerju, podsjećajući na znameniti Kristov uzvik s križa („Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“), konstatira kako je katoličanstvo jedina religija u kojoj je čak i Bog u jednome trenutku povjerovao da je ateist, mogli bismo reći da je sekularno društvo jedino u kojemu čak i vjernici imaju priliku vjerovati u Boga.
Zaključno možemo ustvrditi da su godine od raspada Jugoslavije obilježene političkom i manifestativnom religijom koja je okupirala javni prostor i kompromitirala humane potencijale vjere. Diktatura nacionalizirane i politizirane vjere onemogućuje izgradnju sekularnog društva, ali šteti i samoj vjeri jer ju svodi na puku pripadnost kolektivu i lojalnost kolektivnim ideologijama i njihovim zastranjenjima. Riječ je o vjeri koja ne zahvaća dublje u čovjekov život i koja je izgubila svoju osobnu, autorefleksivnu i proročku dimenziju. Da bi povratila svoju čistoću, vjera se nužno mora denacionalizirati i depolitizirati. To je jedino moguće unutar sekularnog društva, u kojem se poštuju ljudska prava i slobode i u kojem vjera i vjerska pripadnost neće biti privilegij, nego odgovorna briga za ljude i društvo. Takva vjera, vjera koja se kritički postavlja prema samoj sebi i suočava s vlastitim zabludama, koja poštuje razlike i koja odustaje od stvarnog i ideološkog nasilja, može biti korektiv i inspirativ društva.
___________
[1] Ovo su nazivi logora i mjesta na kojima su počinjeni ratni zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
______________________________
Literatura
BETA, 2021. Porfirije: Rezolucija o Srebrenici namijenjena da polarizuje i dijeli narod, 20 June, https://ba.n1info.com/regija/porfirije-rezolucija-o-srebrenici-namijenjena-da-polarizuje-i-dijeli-narod/.
BETA, 2021. Patrijarh Porfirije: U vidokrugu su bili neki ljudi sa snajperom u nameri da spreče ustoličenje, 5 September, https://www.danas.rs/drustvo/patrijarh-porfirije-u-vidokrugu-su-bili-neki-ljudi-sa-snajperom-u-nameri-da-sprece-ustolicenje/.
Bruckner, P. 2010. Paradoks ljubavi. Zagreb: Algoritam.
Buden, B. 2012. Zona prelaska: o kraju postkomunizma. Beograd: Fabrika knjiga.
Comte-Sponville, A. 2016. Duh ateizma: uvod u duhovnost bez Boga. Zagreb: Tim Press.
Đorđević, M. 2010. Balkanska lađa u oluji; crkveno-političke teme. Novi Sad: Cenzura.
Eco, U., Martini, C. M. 2001. U što vjeruje tko ne vjeruje?. Zagreb: Izvori.
FoNet, 2017. Irinej: Republika Srpska je Božje delo, da bi Srbi opstali, 8 January,
https://rs.n1info.com/vesti/a219866-irinej-republika-srpska-je-bozje-delo-da-bi-srbi-opstali/
HINA, 2014. Bozanić: ‘Ideolozi razvaline žele nam srušiti kuću čije temelje čuvaju branitelji’, 25 December, https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/bozanic-ideolozi-razvaline-zele-nam-srusitikucu-cije-temelje-cuvaju-branitelji-595654.
HINA, 2012. Hodočasnik Kotromanović: „Vidljivo je da se Hrvatska vojska i Majka Božja vole“, 7 October, https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/vidljivo-je-da-se-hrvatska-vojska-i-majka-bozja-vole-20121007.
Ivančić, V. 1998. Točka na U. Slučaj Šakić: Anatomija jednog skandala. Split: Feral Tribune.
Ivančić, V. 2012. Marijina soldateska, 12 October, https://pescanik.net/marijina-soldateska/.
Kołakowski, L. 1983. Ključ nebeski & Razgovor s đavlom. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
Kovač, M. 2003. Vrata od utrobe. Zagreb: Fraktura.
Küng, H. 2002. Biti kršćanin. Zagreb-Sarajevo: Konzor-Synopsis.
Mardešić, Ž. 2002. Svjedočanstva o mirotvorstvu. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
Patrijarh Pavle. 1991. Pismo lordu Karingtonu. Pravoslavlje, 1 November.
Peščanik, 2007. Koalicija za sekularnu državu, 26 December, https://pescanik.net/koalicija-za-sekularnu-drzavu/.
Volf, M. 2013. Javna vjera: kršćani i opće dobro. Rijeka: Ex libris.