Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Kraljica Budika: Hrabri ženski glas otpora protiv rimske okupacije
Ova kraljica nije samo vojni vođa; ona je izvor inspiracije za žene diljem svijeta. Njezina osobna trauma, uključujući zlostavljanje nje i njezinih kćeri, potaknula je njezinu pobunu protiv Rimskog Carstva, pretvarajući je u simbol prkosa protiv ugnjetavanja
Priča o kraljici Budiki nadahnjuje nas da promislimo o univerzalnim temama borbe za slobodu, dostojanstvo i pravdu. Kao vođa plemena Icena, Budika je postala simbol hrabrosti i otpora sjevernih naroda protiv rimske okupacije. Iako su povijesni podaci o njezinom životu ograničeni, njezina nepokolebljiva hrabrost i odlučnost ostaju utkane u kolektivno sjećanje kroz stoljeća. Nakon smrti njezina muža, kralja Prasutaga, Budika se suočila s okrutnom stvarnošću rimske dominacije koja je pogazila njezino dostojanstvo i prava zagarantirana keltskim zakonima nasljeđivanja. Rimljani nisu samo oduzeli vlast, već su kroz brutalne akcije, poput silovanja njezinih kćeri, pokušali nametnuti svoju kontrolu i pokazati dominaciju nad ženama koje su simbolizirale otpor. Koliko je trauma koju je pretrpjela potaknula njezinu odluku da se suprotstavi moćnom carstvu? Kako su predrasude i uloge tog doba komplicirale njezin otpor, a kako je ona uspijevala prevladati te prepreke? U kojem svjetlu danas možemo promatrati Budiku, posebno u kontekstu modernih sukoba i ratova?
Život i borba kraljice Budike
Kraljica Budika bila je vođa Icena tijekom početnih faza rimske invazije na Britaniju. Rimljani su, pod vodstvom Julija Cezara, prvi put stigli u Britaniju 55.–54. godine pr. Kr., ali su odnosi između Rimljana i domaćih Britanaca ostali mirni sve do vladavine cara Klaudija, koji je 43. godine odlučio osvojiti Britaniju. Važno je istaknuti da su, za razliku od strogo patrijarhalnog društva starog Rima, keltska plemena Britanije imala dugu povijest ženskih vladarica, ratnica i religijskih ličnosti, što svjedoči o njihovom širem društvenom prihvaćanju ženskog liderstva. Kraljica Budika, legendarna vođa Icena, ime je dobila po keltskoj boginji pobjede, što samo po sebi simbolizira važnost ženskog autoriteta u keltskoj kulturi. Taj kontrast između keltske i rimske tradicije otkriva ne samo dinamiku dvaju društava, već i načine na koje su žene u keltskoj kulturi mogle preuzimati vodeće uloge, čak i u ratovanju, što je u drevnom Rimu tada bilo nezamislivo i neostvarivo. Nakon smrti njezina muža Prasutaga 60. godine p. Kr., koji je ostavio polovicu svog bogatstva caru Neronu kako bi zaštitio svoje kraljevstvo, Budika se suočila s ozbiljnim i strašnim izazovima rimske okupacije.
Seksualno nasilje kao motiv za borbu
Budika je doživjela duboko poniženje i gaženje dostojanstva kada su Rimljani silovali njezine dvije kćeri i nju javno bičevali. Time su željeli poslati jasnu poruku o svojoj dominaciji, pokazujući da ni kraljevske obitelji nisu imune na njihovu okrutnost. Rimljani su ratnice poput Budike smatrali znakom neciviliziranosti, koristeći to kao opravdanje za osvajanje i podjarmljivanje drugih naroda (Gillespie, 2018). Silovanje Budikinih kćeri najsnažniji je motiv za pobunu koji Tacit spominje. U Rimskom Carstvu, silovanje se promatralo kao fizički čin i književni motiv, a mit o osnutku Rima uključuje priče o silovanju Sabinjanki i Rhee Silvije. Nguyen (2006) ističe da su te priče stvorile ideološku povezanost između silovanja i političke moći. Rimljani su pridavali važnost ženskoj spolnoj čestitosti, a silovane žene smatrane su izvorom sramote za svoje muževe i očeve (Nguyen, 2006: 83). Prisilni spolni odnos bio je zločin samo kada je bio počinjen nad rimskim građanima, dok je silovanje tijekom rata bilo norma. Iako se ne može sa sigurnošću odrediti koliko je seksualnog nasilja doživjela Budikina kćer, poznato je da su Rimljani silovanje koristili kao narativni alat za objašnjavanje političke moći. Ženski su glasovi bili utišani, a njihove priče često iskrivljene i pretjerane u književnim prikazima, odražavajući duboko ukorijenjen strah od ženske snage i autonomije. Važno je napomenuti da je seksualno nasilje neugodno prisutno u povijesti carstava, kako u obliku metafore, tako i kao stvarna radnja, što dodatno naglašava simboličku moć Budikine ženstvenosti. Primjerice, Andrew Goatly (2006) piše da je metafora alat ideologije te da su seks i nasilje simbolički povezani kroz metaforički jezik. Silovanje Budikinih kćeri pokazuje manjak autonomije koju je Britanija nekada imala (Steyn, 2019).

Prema rimskom povjesničaru Tacitu, Budika je prije jedne od svojih ključnih bitaka održala vatreni govor svojoj vojsci: „Mi Britanci smo navikli na žene vođe u ratu, ali sada se ne borim za svoje kraljevstvo i bogatstvo. Borim se kao obična osoba za izgubljenu slobodu, za svoje oskvrnuto tijelo i obeščašćene kćeri. Pobijedit ćemo u ovoj bitci ili ćemo pasti. To je ono što ja, kao žena, planiram učiniti! Neka muškarci žive u ropstvu, ako to žele.” (Tacitus, 1999). Ovaj snažan govor ne samo da naglašava Budikinu odlučnost i hrabrost, već i ilustrira njezino osobno shvaćanje pravde i slobode, koje nadilazi osobnu ambiciju, dok se istovremeno suprotstavlja rimskoj ideji o društvenom i rodnom hijerarhijskom poretku. Budika je uspjela ujediniti desetke keltskih plemena te predvoditi ustanak protiv Rima, ostavivši za sobom pustoš u gradovima poput Londiniuma, Kamulodunuma i Verulamiuma, s preko 80 tisuća poginulih Rimljana i njihovih saveznika. Čak je i rimski povjesničar Kasije Dion priznao sramotu Rima pred ženom, zapisavši: „Ovu propast Rima prouzročila je jedna žena i time ga osramotila” (Dio Kasije, 1989). No, rimski povjesničari, poput Gildasa u 6. stoljeću, nastojali su umanjiti njezinu ulogu, nazivajući je „podmuklom lavicom” (Gildas, 1978). Na kraju su Britanci poraženi od rimskog guvernera Suetonija Paulina, koji je doveo svoju vojsku s udaljenog otoka Mona (Anglesey), gdje su nastojali istjerati druide iz svetih šuma, uglavnom spaljivanjem. Kada je njezina pobuna bila uništena, uzela je otrov i odlučila umrijeti radije nego da se preda Rimljanima.
Kulturološka ostavština kraljice Budike
U knjizi Queen Boudica: The Historical Culture in Britain: Image and Truth (2022), autorica Marta Vandrei istražuje kraljicu Budiku kao simbol otpora protiv rimske okupacije Britanije. Kroz analizu povijesnog konteksta, Vandrei rasvjetljava društvene i političke čimbenike koji su oblikovali njezinu borbu za pravdu. Autorica detaljno ispituje kako su povjesničari i umjetnici tijekom stoljeća oblikovali sliku Budike, od antičkih vremena do modernih interpretacija. Budika se pojavljuje kao ključna figura u konstrukciji identiteta, a njezina pobuna postaje simbol otpora i unutar feminističkih pokreta, naglašavajući važnost rodne ravnopravnosti. Vandrei također analizira kulturni utjecaj umjetničkih prikaza Budike, istražujući načine na koje su korišteni za promicanje različitih ideoloških agendi. Djelo nudi složen uvid u evoluciju Budikine slike kroz povijest i njezin značaj u suvremenim raspravama o pravdi i otporu.
Kombinacija romantizma, kolonijalizma i uloge žene monarha stvorila je interes za figuru koja je bila divlja, plemenita, ženstvena i odana dužnosti. Prikazi Budike u britanskoj književnosti 19. stoljeća izraženije su umjetnički nego rimski prikazi (Steyn, 2019). Iako su se ova djela predstavljala kao nadahnuta tumačenja prave britanske baštine (Vandrei, 2018), bila su također prožeta romantiziranim elementima. Objavljena 1901. godine, pjesma Boadicea lorda Alfreda Tennysona crpi inspiraciju iz rimskih izvora za njezin strastveni govor upućen vojnicima. Tennyson (1901) piše: „Čujte Iceni, Catieuchlan, čujte Coritan, Trinobant! Dok sam lutala šumom, dugo i gorko meditirajući, tamo sam ih čula u tami, na mističnoj ceremoniji, labavo odjevene u leteće haljine, pjevale su strašna proročanstva (…) Tvoje su Sjever i Jug, i tvoje su božanske bitke gromova. Tako su pjevale: kako će Britanija pronaći sretnije predznake? Tako su pjevale u tami, i sada dolazi pobjeda!“
Njezina recepcija bila je općenito pozitivna, ali neujednačena. Čitatelji često osjećaju tugu zbog njezine sudbine i sudbine njezinih kćeri, diveći se njezinoj sposobnosti da ujedini Britance, suosjećajući s njezinom nepokolebljivom odlučnošću da se suprotstavi stranoj vlasti. Dok neki prigovaraju nasilju njezine vojske, pitajući se je li to bezakonje rezultat prekomjerne slobode, Budika ostaje snažan simbol otpornosti i borbe (Gillespie, 2018). Ova kraljica nije samo vojni vođa; ona je izvor inspiracije za žene diljem svijeta. Njezina osobna trauma, uključujući zlostavljanje nje i njezinih kćeri, potaknula je njezinu pobunu protiv Rimskog Carstva, pretvarajući je u simbol prkosa protiv ugnjetavanja. Iako su rodne predrasude i patrijarhalni stavovi toga vremena otežavali njezin otpor, Budika je uspjela nadvladati te prepreke svojim vojnim vodstvom i zajedničkom borbom keltskih plemena.
Lekcije o otporu protiv represije
Danas je možemo vidjeti kao simbol borbe protiv nepravde, a njezin žar odjekuje i danas, nadahnjujući ideju pravednog revolta, smjelosti i hrabrosti suočavanja s moćnim neprijateljima. Njezina odlučnost u suočavanju s neprijateljima i njezina neugasiva strast za slobodom nadilaze povijesni kontekst, postavljajući je kao uzor suvremenim ženama koje se bore protiv represije i nasilja. Budika ne samo da podsjeća marginalizirane ljude na vlastite probleme i izazove, već postaje žila kucavica koja potiče žene da se bore za svoja prava, bilo da se radi o ravnopravnosti, političkoj participaciji ili osobnoj slobodi. Njezina priča ističe ključne teme suvremenog društva, uključujući rasprave o spolu, rasi i moći, a također se uklapa u širi kontekst britanske politike i odnosa s Europom. Budika se profilira kao junakinja snage i odlučnosti, nadahnjujući nove generacije žena da preuzmu aktivnu ulogu u oblikovanju vlastite sudbine.
LITERATURA
Dio Cassius, C. (1989), Roman History (E. Cary, pr.), Boston: Harvard University Press.
Gildas. (1978), De Excidio et Conquestu Britanniae (M. Winterbottom, pr.). Phillimore.
Gillespie, C. (2018), Warrior Woman of Roman Britain, Oxford: Oxford University Press.
Goatly, A. (2006). „Ideology and metaphor“, English Today, 22(3), 25–39.
Nguyen, N. L. (2006). „Roman rape: An overview of Roman rape laws from the republican period to Justinian’s reign“, Michigan Journal of Gender and Law, 13(1), 75.
Steyn, M. C. (2019), „Iceni to iconic: Literary, political and ideological transformations of Boudica through time“, Literator, 40(1), 1–12.
Tacitus, C. (1999), The Annals of Imperial Rome (M. Grant, pr.), Penguin Classics.
Vandrei, M. (2022), Queen Boudica: The Historical Culture in Britain: Image and Truth. Oxford: Oxford University Press.
Ružica Ljubičić, polis.ba