www.polis.ba

III. nedjelja kroz godinu | „Riječ tvoja Gospodine, radost je mome srce, svjetlo na mojoj stazi“

Riječ Božja koju slušamo na našim nedjeljnim liturgijskim okupljanjima ne može biti kao bilo koji moment našega kršćanskog života, mora postati svakodnevna hrana našega života. Mora u bitnom inspirirati naše svakodnevne odluke, naš konkretni način života

Treća nedjelja kroz godinu nedavno je proglašena i nedjeljom Riječi Božje, nesumnjivo zbog neprocjenjive važnosti koju ona ima za život svakog vjernika. Ljudske riječi su često nepouzdane, Riječ Božja je, naprotiv, uvijek živa i djelotvorna (Heb 4, 12). Kao što kiša i snijeg silaze s neba i natapaju zemlju, da se zemlja ozeleni i oplodi, tako Riječ koja izlazi iz usta Božjih ne vraća se dok ne donose ploda, nego čini ono što je Bog htio i obistinjuje ono zbog čega je poslana (Iz 55,10).

Ne čini to ipak na magičan način, kako mnogi očekuju, već traži prikladnu zemlju, pripremljen teren, kada se riječ sluša s vjerom donosi obilan rod. U „dan Gospodnji“, Uskrsli upućuje svoju riječ okupljenoj zajednici, a kršćanin koji ne osjeća unutarnju potrebu da se okupi zajedno s braćom i sestrama i posluša glas svoga Učitelja, može biti siguran da se nešto poremetilo u njegovom odnosu s Kristom.

Današnja misna čitanja su sva poziv na promišljanje vlastitog temeljnog odnosa s Riječju Božjom. Evanđelist Luka, čije evanđelje ćemo čitati ove godine, pripovijeda nam kako se Isus vraća u svoj zavičaj u Nazaret gdje je odrastao i ulazi u sinagogu i javno čita odlomak iz knjige proroka Izaije. Možda ga ne čita slučajno, Luka nam daje naslutiti da Isus izabire taj određeni odlomak, koji počinje upravo ovim riječima: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovijesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje. Vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene. Proglasiti godinu milosti Gospodnje (Lk, 5, 18-19).

Sve oči u sinagogi bile su uprte u njega. U ušima su im odjekivale riječi proroka Izaije, riječi tako drevne i drage, ponavljane u molitvama i priželjkivane, tako bliske i tako daleke. Isus je pozorno odabrao ovaj odlomak iz knjige, mnogo je redaka u Svetom pismu koji govore o Bogu, ali on izabire ove, gdje je čovječanstvo opisano kao siromašno, zarobljeno, slijepo i potlačeno. Onda, zatvara svitak i otvara život. Iznosi svoj program: donijeti radost, slobodu, otvoriti oči slijepima, osloboditi zarobljene. Mesija-Spasitelj koji ne nameće nove terete, već ih skida, ne donosi nove propise, već nove vidike. Donosi riječi nade svima koji su umorni, iscrpljeni od trpljenja. Bog započinje od posljednjih, dolazi do istine o čovjeku, preko njegovih oboljelih korijena. Čovjek je više siromah nego li grešnik, više je slomljen nego što je krivac, slabi smo i krhki, više nego zli. Isusove riječi ne moraliziraju, već oslobođavaju.

Bog je „patio“ gledajući Adama siromašnog, zarobljenog, slijepog i potlačenog, zato je sišao, pomiješao je svoj dah s našim dahom, nepromjenjivo se povezao s našim čovještvom. Isus širom otvara nebo, objavljuje jedan od najljepših aspekata Božjeg lica: „Došao sam proglasiti godinu milosti Božje“, takvog Boga objavljuje Isus, svojim riječima i svojim cijelim životom, u takvog Boga vjerujemo i naviještamo svijetu.

„Ne zanima nas božansko koje ne čini da procvjeta ljudsko. Božansko kojemu ne slijedi unaprjeđenje ljudskog ne zavrjeđuje da mu se posvetimo“ (D. Bonhoeffer). Isus se ne pita jeli zarobljenik koga je došao osloboditi pobožan ili je grešan, njega ne zanima jeli slijepac pošten ili zao, zaslužuje li gubavac ozdravljenje ili ne. Naš Bog je onaj koji ljubi prvi, ljubi bez računice, bez očekivanja da mu se uzvrati. Kakvu sliku Boga imamo, takav ćemo odnos prema ljudima i životu uopće imati.

Riječ Božja koju slušamo na našim nedjeljnim liturgijskim okupljanjima ne može biti kao bilo koji moment našega kršćanskog života, mora postati svakodnevna hrana našega života. Mora u bitnom inspirirati naše svakodnevne odluke, naš konkretni način života. Ne smijemo propustiti prilike koje nam se nude za upoznavanje Riječi Božje. Ovdje bi trebali i mi, svećenici i navjestitelji Rijeci Božje napraviti iskreni ispit savjesti, koji često naše homilije svodimo na sterilne moralizatorske govore, često preduge i nepovezane sa stvarnim životom vjernika. Moramo se truditi ponuditi snagu Radosne vijesti, koja obraća srca, liječi rane, preobražava ljudske odnose po logici ljubavi.

Otkrivajmo, zajedno s poukama vjere koje smo primili u našim obiteljima, i Sveto pismo naše vjere, da bi naš život iz njega zaista crpio nadahnuće, smisao i snagu za svakodnevne životne situacije. Kao što kaže Luka, naš „suputnik“ kroz ovu godinu, kada objašnjava „vrlom“ i nepoznatom Teofilu, razloge pisanja svoga evanđelja:  „Naumih sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega o čemu si poučen“. Prilika je to koju ni mi ne bismo smjeli propustiti.


Marinko Pejić, polis.ba