VIII. nedjelja kroz godinu | Pođimo od svoga srca

Kada dijete u školi dobije lošu ocjenu i kada ga doma pitaju što je dobilo, često uz odgovor ide i tumačenje tko je sve u razredu dobio lošu ocjenu. Svi su dobili loše ocjene, odnosno nisam jedini. Imamo potrebu istaknuti da su i drugi isto tako loši kao i mi. Na taj način pokušavamo se opravdati.

Danas nam Isus u evanđelju progovara o odnosima prema drugima. Odnosima među učenicima, odnosima unutar jedne zajednice vjernika. I upozoravajući učenike i nas upozorava i kaže da se ne trudimo izvaditi trun iz oka brata svoga, dok brvno u oku svome ni ne vidimo. Želi nas upozoriti da smo često slijepi za vlastite nedostatke, koji su nerijetko golemi, a kod drugoga tražimo trunje, sitnice.

Čini se da baš zbog toga što smo i sami grešni i slabi to pokušavamo podsvjesno ili svjesno prikriti, imamo potrebu drugoga cjepidlačiti, pronalaziti i prokazivati njegove mane. Pa drugome prigovaramo kako ovo ili ono ne radi dobro. Tražimo različite sitnice gdje drugoga pokušavamo upozoravati i ispravljati, a u biti, Isus nam otkriva, iza svega stoji naša vlastita sljepoća. Sebe ne vidimo. Kada bismo sebe vidjeli: Koliko brvno imamo u svome oku, koliko smo slabi, onda bismo prepoznali da se prvo oko sebe trebamo truditi. A kada bismo uspjeli izvaditi svoje brvno, kada bismo shvatili koliko smo sami slijepi, onda više niti ne bismo imali potrebu druge cjepidlačiti. Isus nas upozorava da ne budemo licemjeri. Da u odnosima uvijek prvo gledamo kakvi smo sami, koje su naše mane i propusti. Da se, jer smo i sami slijepi, ne postavljamo kao oni koji su iznad drugih, koji druge vode i njima upravljaju. Nisam ja taj koji je važan, koji je dobar, uspješan, koji znam put, koji ću druge voditi, nego je Isus naš jedini vođa i učitelj. Njega trebamo svi slijediti, kao braća, jedan uz drugoga, a ne postavljati se iznad drugoga.

Isus nas poziva da uvijek u zahtjevima polazimo od sebe. Kada imamo problem s nekim, kada smo s nekim posvađani, kada nam je netko nanio veliko zlo, kada s nekim ne možemo razgovarati, ne podnosimo ga, nije rješenje tražiti od drugoga promjenu i ukazivati mu na njegov problem, nego je rješenje pogledati sebe, što ja mogu napraviti oko toga, što mogu promijeniti. Ako sebe uspijemo promijeniti, onda znamo da se i odnosi mijenjaju. Ako mi uspijemo napraviti taj korak više, ako prepoznamo svoje slabosti, ako na tome radimo, time mijenjamo nabolje i druge oko sebe. Pođimo od sebe, u ljubavi jedni prema drugima molimo Boga da nam otvori oči, da prepoznamo vlastite slabosti, da na tome radimo i pazimo kakve plodove donosimo u životu. Tako druge mijenjamo, na taj način drugima pokazujemo kako ići za Gospodinom. Ako je naše srce dobro, ako se trudimo oko dobra, onda se to dobro iz našeg srca prelijeva na druge.

Isus nas napominje da se stablo po plodovima prepoznaje. Ne po onome što ljudi govore o njemu, ili što misli o sebi, kako se deklarira, nego po tome koliko roda donosi i je li taj rod dobar ili je loš. Naš život se ne poznaje, ne vrednuje po riječima koje o nama govore, po tome koliko nas netko hvali ili ne hvali, nego se naš život prepoznaje i vrednuje po njegovim plodovima. Svatko tko priđe stablu, tko nas upozna, imat će priliku vidjeti jesmo li, kako evanđelje piše, smokva ili trs koji donose plodove smokve i grožđa ili smo glog koji ne donosi nikakav plod, odnosno jedini plod u životu mu je trnje.

Nalazimo se opet u jednom kriznom vremenu, vremenu početka novog rata. Uvijek se vode neki ratovi, ali na njih nažalost kao da smo već navikli. Dok sada svi ponovno, preko medija i u društvu, osjećamo zabrinutost. Stablo se po plodu prepoznaje. Rat nikad nije plod dobra srca, rat je uvijek plod zla. Zlo se u ratu raduje i širi. Molimo zajedno da svi ljudi koji se nalaze u ratu, u tom vrtlogu zla, ne budu zahvaćeni tim zlom, da bdiju nad svojim srcima, da iz njihovih srdaca odgovor na zlo uvijek bude dobro, odgovor na mržnju ljubav, a odgovor na patnju molitva.

Hrvoje Katušić, polis.ba