VII. uskrsna nedjelja | Kako zavoljeti drugoga?

Dj 7,55-60; Ps 97,1-2b.6-7c.9; Otk 22,12-14.16-17.20; Iv 17,20-26

Nema čovjeka na ovom svijetu koji nije ranjen slabošću drugoga. A najčešće i najteže biva ranjen od onih koji ga najviše ljube i koje sam najviše ljubi. Kada je i kako čovjeku postalo teško voljeti? Na ovaj svijet dolazimo s jednom vrstom “tvorničkih postavki” slike svoga Stvoritelja, krštenjem nam se briše svaka ljaga istočnoga grijeha, a opet vrlo brzo upijamo logiku koja nas same stavlja u centar, a drugoga u jedan od krugova bližih ili daljih vrijednosti.

Današnja čitanja nas pokušavaju vratiti na one “tvorničke postavke”. Djela apostolska progovaraju nam o Stjepanu prvomučeniku. I donose jedan potpuno neobičan izvještaj koji govori o tragičnom završetku nečijeg života, bez da u fokus stavlja tragediju. Priča je to o čovjeku koji je upoznao Ljubav i povjerovao joj, toliko jako i snažno da je nije mogao prešutjeti i drugima. Ljubav nikad nije darovana da bi bila sačuvana ili konzervirana, ona se prelijeva i poziva na dijeljenje. I Stjepan je dijeli, ne promišljajući o posljedicama, o ničemu osim Ljubavi samoj. Njegova Ljubav susreće se s krivnjom drugoga koja leži ispod površine, a nema ništa teže u svijetu čovjeka od narušavanja privida u kojem egzistira. To je uvijek mukotrpan i bolan proces, koji ponekad boli nas, a najčešće drugoga. I u ovom slučaju nije bilo drugačije, spašavanje privida opravdanosti Isusove smrti stajala je života i samog Stjepana. Ali ni on, kao ni Isus nije zbog toga odustao od Ljubavi. Jer jednom kada upoznaš Ljubav, ostaješ joj vjeran dovijeka.

Kako je onda moguće da ranjavamo one koje najviše volimo? Vjerujem da odgovor vrlo logičan, zato što ih ne volimo. Najčešće volimo ono što dolazi u kompletu s njima, pažnja, sigurnost, osjećaj pripadnosti i sl. Ali ne volimo drugoga zbog njega samoga, zbog onoga što jest bez obzira na nas. Nije nam dovoljna samo njegova egzistencija koja je neovisna o nama, našim željama i ciljevima.

Današnje Ivanovo evanđelje progovara nam što Ljubav jest i kako je moguće voljeti. Isus nas uključuje u svoj odnos s Ocem, učeći nas kako je bit same Ljubav njena otvorenost za druge. I dok je mi raznim kompromisima u svom životu pokušavamo za sebe sačuvati, ona se beskompromisno daruje i prelijeva svakome tko ju je spreman prihvatiti. Isus nas poziva na jednakost kako bi svi mogli biti jedno, potrebno se pomaknuti iz centra svojih želja, ideja i projekcija, odustati od svijeta privida i potpunosti se ogoliti u svoj svojoj ranjenosti. Jedino tako možemo biti ponovno kompletni i kompatibilni s drugima. Jedino tako možemo primiti Ljubav. No kako sve to postići? Darovan nam je šalabahter za Ljubav, u liku Isusa Krista. Njegov cijeli život pretočen je u vrlo jednostavan i pitak poučak, koji će nam pomoći da Ga upoznamo, kroz njega da upoznamo Oca, a u zajedništvu s Njima da upoznamo i prihvatimo sebe, tek tada upoznat ćemo Ljubav.

Ana Marčinko