www.polis.ba

VII. nedjelja kroz godinu | Utopija okretanja drugog obraza

Zato se nadan da postoji pakal i raj / Neki viši sud, Božja pravda / Da presudi i kazni svakog onog gada / Željnog rata i žednog krvi / Ali ko je bez grijeha nek baci kamen prvi / Ironično, zaista, da citira Krista / Jedan od onih šta je odgojen u obitelji ateista. (TBF, Nostalgična, 2010.)

Tema zla i kažnjavanja zla, odnos prema zlu nešto je što nadilazi granice crkvi i vjerskih zajednica i predstavlja nešto duboko ljudski.

„To što mi je prije izgledalo dobro, pokazalo se lošim, i to što mi je prije izgledalo loše, pokazalo se dobrim. Sa mnom se desilo to što se dešava s čovjekom koji se nekamo zaputio po poslu i odjednom putem zaključio da mu je taj posao posve nepotreban, te se okrenuo i pošao nazad. I sve što je bilo s desna našlo se s lijeva, i sve što se nalazilo s lijeva našlo se s desna: prijašnja želja – čim se više udaljiti od polazišta – prometnula se u želju da se vrati čim bliže. Smjer mojeg života, moje težnje, postale su drugačije: i dobro i zlo promijenili su strane. Sve je to poteklo od toga što sam prestao shvaćati Kristov nauk onako kako sam ga shvaćao prije.“ To je zapisao Tolstoj u Moskvi, 22. siječnja 1884., a objavljeno je u njegovoj knjizi „U što vjerujem“.

Cijela knjiga govori o njegovom svojevrsnom obraćenju koje svoj početak ima u govoru na Gori. Tolstoj kaže kako „nigdje kao na tom mjestu Krist ne govori tako zanosno, nigdje on ne daje tako mnogo moralnih, jasno razumljivih pravila koja zovu ravno u srce svakog čovjeka, nigdje se on ne obraća većem mnoštvu svakojakih jednostavnih ljudi.“ Ključno mjesto za njega je 39. redak 5. poglavlja Matejevog evanđelja gdje Isus kaže „Ne opirite se Zlomu!“

Radikalno shvaćanje tih riječi, njegova dirnutost Isusovim propovijedanjem ljubavi, skromnosti, poniznosti, samoodricanja i uzvraćanja dobrim za zlo udaljili su Tolstoja od njegove Pravoslavne crkve, kako sam kaže: „Od Crkve su me odbijale i čudnovate dogme, i priznavanje nužnosti, pa čak i otvoreno odobravanje progona, smaknuća i ratova, i međusobno osporavanje raznih vjeroispovijesti; ali moje povjerenje u nju najviše su potkopale baš ta ravnodušnost spram onoga što se meni činilo suštinom Kristova učenja, i, obratno, sklonost Crkve prema onome što je za mene bilo nebitno.“

Tolstoj je bio svjestan koliko je radikalno zastupanje nenasilja, ne opiranja zlu daleko od uobičajenog stava vjernika. Sam kaže da je rijetko susretao ljude koji bi se s njim složili, a ističe kako dvije skupine ljudi nisu nikada, pa ni u teoriji, prihvaćali radikalno zastupanje nenasilja i vatreno su zagovarali pravednost opiranja zlu. To su ljudi s dva ekstrema kako ih on naziva „kršćani patrioti-konzervativci, koji svoju Crkvu zovu istinskom, i ateisti-revolucionari“. Ni jedni, ni drugi ne žele se odreći prava na nasilno odupiranje onome što smatraju za zlo.

Ipak, današnje evanđelje poziva nas da opet promislimo o tom Isusovom pozivu „ne opirite se Zlomu“. Potrebno je preispitivati svaku našu želju za obranom od Zla. Prema Tolstoju za Isusa jedina dopuštena obrana je na zlo odgovarati dobrom. Ne uči nas Isus da okrenemo obraz i pustimo haljinu zato da bismo stradali, nego nas uči neprotivljenju zlu. Ne opiri se zlu nikada, znači – nikada ne čini nasilje. I kada te vrijeđaju, podnesi uvredu i ne pristani na to da ti činiš nasilje nad drugima. Ne možemo činiti dobro, ako funkcioniramo na isti način na koji funkcionira zlo.

Temeljna zapovijed je zapovijed ljubavi. Ljubav ne samo prema bližnjima, nego prema svakome, pa i prema neprijatelju. I tu evanđelist ne koristi grčki glagol fileo, iz kojeg proizlaze filozofija, čovjekoljublje, ljubav koja dobiva nešto zauzvrat, nego glagol agapao, ljubav koja je neovisna o kvaliteti onoga koji je prima, neovisna o odgovoru drugoga. Ljubav koja ne gleda na zasluge osobe koja je voljena. Ljubav koja proizlazi iz potrebe drugoga, a ne onoga što može dobiti od drugoga.

Bog ne gleda na zasluge ljudi, nego na njihove potrebe. Nije Bog koji nagrađuje pravedne i kažnjava zle, nego svima, pravednim i zlima, nudi svoju ljubav. Slike sunca i kiše označavaju da se nitko ne može osjećati isključeno. Na takvu ljubav smo pozvani i jedni prema drugima. Na koncu, takva ljubav vodi nas i do mira koji nam je uvijek toliko potreban.

U duhu trenutnih događanja u Rusiji spomenuti ću da radikalno shvaćanje evanđelja Tolstoja vodi do univerzalnosti ljudskog bratstva, pa na koncu kaže: „Ako u trenutku slabosti osjetim neprijateljstvo prema čovjeku drugog naroda, u staloženom duševnom stanju za mene je taj osjećaj bez sumnje laž za koju nema opravdanja. Ne mogu se, kao prije, opravdavati superiornošću svojeg naroda nad ostalima, ili zastranjenošću, okrutnošću i barbarstvom drugog naroda; ne mogu se već pri prvoj takvoj pomisli ne potruditi da budem prijazniji sa strancem nego li sa sunarodnjakom.“


Hrvoje Katušić