Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Veliki petak (Dobri petak): Dan razmišljanja i žrtvovanja
U svijetu obilježenom podjelama, nasiljem i nepravdom, poruka Velikog petka odjekuje trajnom aktualnošću. Potiče nas da se suočimo s realnošću patnje i odgovorimo suosjećanjem, solidarnošću i predanošću pravdi. Podsjeća nas da čak i u najmračnijim trenucima nada opstaje, a ljubav pobjeđuje smrt
Tri najsvetija dana u godini nose posebnu važnost za čovječanstvo, te smo pozvani da im posvetimo posebnu pažnju. To su Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota. Sve što postoji – što jest, što je bilo i što će biti – u mikro i makro svijetu, milijardama galaksija, „crnih rupa“, mikroba, gena, kvarkova, sve je to tajanstveno povezano s onim što se dogodilo tih dana što se i danas događa. To je os svijeta, axis mundi, središte oko kojeg se okreće svemir. U Isusu Nazarećaninu, koji je uskliknuo s križa, je Alfa i Omega, početak i kraj svega. Veliki petak označava vrhunac Isusovog zemaljskog putovanja, koji je dragovoljno prihvatio križ noseći težinu ljudskih grijeha. Uči nas samilosti i poniznosti, jer Isus je oprostio i onima koji su ga razapeli. Njegova žrtva primjer je nesebičnosti – uzor koji vjernici trebaju slijediti. Hrvatski pjesnik Đuro Arnold je ozračje Velikog petka oslikao prekrasnim stihovima:
„Iskapio je do dna žuč života,
Al i uskrsnô – jer je bio Bog…
Na velik petak velja bol se smota
Ko crna guja oko srca mog.“
Na Veliki petak, poznat i kao „Dobri petak“ (Good Friday) u nekim krajevima svijeta, prigodno je razmišljati pod križem i o paraboli rasipnog sina, o mladiću koji je donio samovoljne odluke i upustio se u razuzdani život odlučan da dosegne zvijezde, da prekorači, kako vjeruje, nametnuta mu ograničenja života, dolazi ocu i traži „dio dobara koji mu pripada“ (Lk, 15:12). Otac, slomljena srca i s dubokom slutnjom nesreće, udovoljava sinovoj želji. Tako olako, tako nestrpljivo, nagao mladić napušta očevu ljubav, koja mu je dala život, i odlazi od očeve kuće „u daleku zemlju“ (Lk, 15:13). Rasipajući energiju i trateći mladost proćerda sav novac. Konačno, lišen svega, prisiljen je raditi posao svinjara i otimati hranu svinjama. No, nakon svega, susrećemo u Evanđelju neočekivani čudesni obrat izražen riječima „Došavši k sebi …„ (Lk, 15:17). Nakon spoznaje svoje ludosti mladić se iz tame obmane okreće prema svom domu, prema ocu koji ga strpljivo danima očekuje. Stoga ne začuđuje što dobri otac primjećuje sinovljev povratak „dok je još bio daleko“ (Lk, 15:21 ). Rasipni se sin skrušeno vraća ocu, koji mu sve oprašta. Ova priča nudi duboku inspiraciju za razmišljanje na Veliki petak.
Na Veliki petak pozvani smo da (konačno) „dođemo k sebi“. Prije svega, to znači shvatiti istinu o raspetom Isusu istina kao istinu o nama samima. Spoznaj sebe!, govorili su stari filozofi, no istinsku spoznaju o sebi možemo postići jedino upoznavajući Krista i Njegovu žrtvu. „Upravo stoga Krist Otkupitelj […] sasvim otkriva čovjeka samome čovjeku. To je – smijemo li se tako izraziti – ljudska dimenzija otajstva Otkupljenja. U toj dimenziji čovjek ponovno nalazi veličinu, dostojanstvo i vrijednost svoje čovječnosti“, poručuje papa Ivan Pavao II. u enciklici „Redemptor hominis“. Samo je Isusov križ logični odgovor na sve, kao što je to, primjerice sustavnim razmišljanjem zaključila Edith Stein, suvremena svetica. To je i put prema domu gdje nas čeka strpljivi otac pun ljubavi. „Ako ste došli k sebi“, poručuje nam Otac, „dođite i slijedite me“. Poruka križa dira srce svakog čovjeka, no pitanje je samo je on li sposoban i pripravan primiti tu poruku.
Nažalost ranjeno je bratstvo među katolicima! Najčešći uzrok žestokih podjela među katolicima nije dogma, niti su to sakramenti i službe. Podjele, koje polariziraju katolike diljem svijeta, proizlaze iz političkih mišljenja, koja prerastaju u ideologije nakon što im se da prednost nad vjerskim i crkvenim obzirima. U okviru takvog ozračja papa Franjo biva izvrgnut ružnim napadima. U pitanju je grijeh u svom prvobitnom značenju, jer kraljevstvo ovoga svijeta postaje važnije u srcu čovjeka od Kraljevstva Božjega. Kršćani prečesto čine kršćanstvo samo još jednom ideologijom koja se natječe za utjecaj u javnosti.
„Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk, 23:34) – to je poruka s Križa koja nas duboko dira. Razmišljamo li o tome za koga Isus moli dok visi na križu? Naravno, moli za vođe svoga naroda, za jadnog Pilata, za sve koji su ga osudili i tražili njegovo raspeće, za vojnike koji su ga izrugivali i mučili, te na kraju pribili na križ. No, Isus se moli i za svakog od nas, jer smo i mi bili tamo. Svi smo sudjelovali u Isusovom raspeću. Ono što je prvi Adam uništio drugi Adam – Isus – ispravio je. Preko križa dolazimo u Očevu kuću, do istine o nama samima. Dolazimo do spoznaje o tome što je Bog učinio iz ljubavi unatoč našim grijesima. To je Božji dar spasenja, koje je donijela Isusova muka. Stoga postajemo svjesni, ili barem počinjemo shvaćati, zašto se taj stravičan i pun strahopoštovanja petak može nazvati ipak i Dobrim petkom. Taj naziv nudi primjerenu poduku ako se pretpostavi da „dobar“ ujedno znači i „blagoslovljen“ i „sretan“. Iako Crkva uvijek Veliki petak smatra danom žalovanja, unatoč svoj tuzi taj je dan istinski blagoslovljen.
U zaključku, Veliki petak nije samo dan tuge; to je podsjetnik na neizmjernu božansku ljubav, koja nas potiče da prigrlimo samilost, oprost i vjeru. Podsjeća na veličanstvenost i čudesno djelo Božje ljubavi te potiče ljudsku dobrotu. Istovremeno osvježava svijest o granicama naše osobne dobrote, shvaćajući da samo Jedan – Isus Krist – ima snagu da nas u potpunosti spasi. To je razlog za duboko slavlje. U svijetu obilježenom podjelama, nasiljem i nepravdom, poruka Velikog petka odjekuje trajnom aktualnošću. Potiče nas da se suočimo s realnošću patnje i odgovorimo suosjećanjem, solidarnošću i predanošću pravdi. Podsjeća nas da čak i u najmračnijim trenucima nada opstaje, a ljubav pobjeđuje smrt.
Kristova smrt bila je pobjeda nad smrti za sebe i za sve ljude. Za svijet je bila oslobođenje od njegove prolaznosti. Veliki petak je zapravo svršetak, posljednji čin staroga svijeta, a Uskrs je početak novoga, Božjega svijeta. „Prema čudesnom Božjem planu spasenja Krist otkupljuje i sa sobom zaručuje dušu istim sredstvima po kojima je ljudska narav bila pokvarena i upropaštena. Kao što je, naime, u raju uživanjem zabranjenog voća ljudska narav bila razorena i predana propasti, tako se pod stablom Križa po njemu otkupljuje i vraća u prvotno stanje“ (Edith Stein, Znanost križa).
Krešimir Cerovac, polis.ba