Velika subota: Uskrs pokajnika i milosrdnih

U noći uskrsnoga bdijenja sve započinje obredom svjetla: od paljenja ognja na crkvenim vratima na kojem se pali uskrsna svijeća – simbol svjetla Kristova, alfe i omege, početka i svršetka vremena. Obred svjetla završava najsvečanijim himnom – pohvalom uskrsnoj svijeći (Exultet) u kojoj se zaziva Božje svjetlo u noć našega osobnog i skupnog (obiteljskog, crkvenog, narodnog, društvenog) života, nad pakao naših odnosa i ratove svijeta; moli se da svjetlo Isusova uskrsa, Božji neočekivani zahvat, obasja sjene smrti, adamovskog, ljudskog i svakog osobnog grijeha i zla.

S nadmoći svjetla nad tamom, sa sigurnošću Božjeg spasenja i u najcrnjem mraku osobnog i kolektivnog grijeha, pristupamo slušanju biblijskih čitanja koje ove večeri ima više nego obično. Ona nam podastiru skraćenu povijest spasenja: od stvaranja svijeta i čovjeka, preko Božjeg saveza s Abrahamom, zatim preko izlaska i oslobođenja iz faraonova ropstva, preko novoga saveza milosti po prorocima što čitamo kod Izaije i Baruha, zatim preko povratka prognana i raspršena naroda u domovinu, o čemu piše Ezekijel, te novoga saveza s novim srcem, ne od kamena nego od mesa suosjećajnosti, srca koje Bog daruje, pa sve do novog saveza novoga naroda u Kristu po krštenju, kako piše Pavao Rimljanima.

Posljednju dionicu povijesti spasenja na ovogodišnju Veliku subotu čini odlomak iz Markova evanđelja o trima ženama koje su došle pomazati Isusovo tijelo, ali Isusa ne nalaze. Neki ih mladić zbunjuje govoreći da se ne plaše, da Isusa nema, da se ne zadržavaju na groblju, nego da idu i jave učenicima da iznova krenu za Isusom onamo odakle je sve počelo – u Galileju, da iz domovine evanđelja sve iznova započnu.

Ne shvaćamo uvijek biblijska čitanja kao dio svoje vjerničke povijesti, nego kao dosadni iako nužni propis. Zato neka čitanja izbacujemo ili kratimo, čitamo ih površno, kao da povijest Božjeg naroda i biblijskih pojedinaca nema veze s nama, kao da se drama neuzvraćene ljubavi događa izvan vremena i uvijek nekima tamo daleko. Ipak, stvaranje se odnosi na istinu vjere da smo svi mi s ovim našim svijetom stvoreni od Boga, da i sa mnom i s nama Bog sklapa savez, da je mene i nas izveo ili želi izvesti iz osobnog ropstva, iz ovisnosti, iz sebeljublja, iz političkog sljepila i socijalnog tlačenja, da Bog hoće i meni izvaditi srce kameno i od nas napraviti nove ljude u Kristu.

Povijest Boga s ljudima – opisuje nam Sveto pismo – sastavljena je od čovjekove grešnosti i zastranjenja (i grijehā naroda) i neumorne Božje ponude milosrđa, uvijek novog početka. Osobna i zajednička povijest (obiteljska, crkvena, narodna) pomicala se naprijed samo onda ako su se ljudi, osobno i zajednički, kajali za svoje grijehe i samo onda ako su – po primjeru nezasluženog Božjeg milosrđa što silazi s Isusova križa – opraštali jedni drugima nanesene uvrede i zla. Ako su opraštali neprijateljima! Kajanje i milosrđe – kako je to nužno i veliko – klica su uskrsnuća!

Svjetlo Kristova uskrsnuća baš večeras i ovih uskrsnih dana hoće obasjati i prožeti našu grešnu prošlost kojoj se rado vraćamo ako smo povrijeđeni, a krivo popravljamo ako smo zgriješili. Teško nam je, naime, priznati da nismo bili dobri ljudi, da smo teško povrijedili i Boga i ljudi. Još teže nam je pokajati se i obratiti od grešnog puta. Pogotovo ako živimo u obiteljima, narodu, zajednici, Crkvi u kojima se suočavanje s vlastitom grešnom prošlošću smatra slabošću, čak veleizdajom, u kojima se “čišćenje pamćenja” tumači jedino kao pamćenje svojih stradanja i žrtava i nezaboravljanja tuđega zla. Grešni smo selektivno, ustvari živimo u umišljeno bezgrešnim kolektivima.

Prisjetimo se da od devedesetih, od početka kulturne tranzicije, još osjećamo “eksploziju prošlosti”, živimo u “industriji sjećanja” i “fabrici povjesničara”. Proizvodi se nova prošlost, začinjena manifestativnom religioznošću i pobožnjaštvom, kao da se ništa i ni o čemu do sada nije znalo! Na površinu je, s jedne strane, provrelo toliko povijesnih krivotvorina i laži, a s druge toliko prešućivanja, nametnute društvene šutnje nad vlastitim zlima i zločinima. Namnožilo se “kič povjesničara”, “junaka prošlosti” i “bojovno-političkih svetaca” koji uljepšavaju našu prošlost, koji podgrijavaju lažnu nedužnosti, koji poriču moralnu mizeriju i nedosljednost u vjeri. Kajanje i traženje oproštenja, većinski je stav, stvar je onih drugih, a ne jedini izraz svake humanosti i vjere.

Doista, kakav je to čovjek bez kajanja i milosrđa? Kakav kršćanin?

Slavlje uskrsnog bdijenja zahvala je za Božja dobra djela u našoj osobnoj i zajedničkoj prošlosti, slavlje je našega spasenja. Neočekivani novi život, Isusovo uskrsnuće nije stvar magije, nego vjere – izručenje svjetlu koje ne uljepšava niti poriče prošlost, naše izdaje i zataje, izručenje je svjetlu koje ne dopušta svaljivati krivnju na druge, nego se prepušta preobilju Božjeg milosrđa iz kojeg uskrišava novi čovjek, nova zajednica, novi narod i Crkva.

Da nam Uskrs ne propadne u okamenjenoj tradiciji i kičastim veseljima, dopustimo da nas u dubini dotaknu i protresu svetopisamske pripovijesti i obredni znakovi, svjetlo i riječi i poruka da zlo i grijeh nemaju zadnju riječ. Da nas prodrma kajanje za grijehe i ponese veličina Božjeg praštanja i milosrđa.

Bez kajanja za unesrećivanje bližnjih, bez kajanja za križ (za našu grešnu prošlost) na koji smo razapinjali dobre i nebližnje; bez milosrđa s našega križa onima koji su nas zarobljavali i razapinjali – nema uskrsnuća! Naravno, Bog ne postavlja te uvjete, on je uvijek milosrdan, ali ako ne tražimo i ne darujemo milosrđe, ne susrećemo Boga, nema novoga života.

Nema uskrsnuća ako ne uviđamo da nas Bog jedini može korjenito preobraziti, učiniti nas novim ljudima, uskrisiti na novi život. Najveći izraz ljudskosti su kajanje i milosrđe. To je svojim životom pokazao čovjek Isus iz Nazareta – najljudskije očitovanje milosrdnog Boga.

Sretan vam Uskrs!

Fra Ivan Šarčević