www.polis.ba

Veliki četvrtak | Crkva s pregačom

Isusov čin pranja nogu postaje simbol predanja, posvećenja i kršćanskog stila života, pokazujući da veličina autoriteta dolazi iz služenja. To je ujedno poziv da budemo „Crkva s pregačom“. Radnja pranja nogu „pridržana je svećenicima“ od kojih se na osobit i posve opravdan način očekuje da bez predrasuda prvi izvrše Isusovu zapovijed, propovijedajući i tom gestom Isusa – poniznost, služenje i gostoljubivost

Danas, na Veliki četvrtak, susrećemo se s dubokom i dirljivom scenom iz Evanđelja po Ivanu koja nas poziva na promišljanje i dublje razumijevanje Isusove ljubavi i služenja. U ovom odlomku evanđelist opisuje epizodu pranja nogu. Isus „je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“. Usred večere, dok je „đavao već bio ubacio u srce Judi Iškariotskom da ga izda“, Isus „usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u lavor“ i nečuvenom gestom „počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan“.

Ova gesta, koja je u to vrijeme bila rezervirana za sluge ili robove, postaje znak ljubavi, poniznosti i služenja u Isusovoj misiji. Kroz ovaj čin, Isus nam pokazuje primjer istinskog vodstva – vodstva koje proizlazi iz služenja, bratstva i ljubavi, a ne iz moći ili pozicije. Kao što je i sam Isus rekao: „I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga“ (Mk 10,44).

Valja nam također razumjeti kontekst u kojem se ova gesta dogodila. U vrijeme Isusova zemaljskog života, osobito zbog prašnjavih cesta i neadekvatne obuće, redovito pranje nogu bila je nužna praksa kako bi se očuvala čistoća, zdravlje i udobnost. U sandalama se i uz dobru volju čistoća nogu teško mogla očuvati do večeri. U drevnom svijetu pranje nogu bilo je obilježje gostoljubivosti, no to je bila i dužnost roba prema gospodaru, supruge prema mužu, sina prema ocu. Obavljano je s posebnim lavorom i ubrusom koji je na koncu postajao neka vrsta uniforme onih koji su služili za stolom.

Međutim, Isusov čin pranja nogu ide iznad praktičnih razloga i postaje također simbol predanja, posvećenja i kršćanskog stila života, pokazujući da prava veličina autoriteta dolazi iz služenja. To je ujedno poziv da budemo „Crkva s pregačom“, kako je govorio Tonino Bello.

Isus pere noge svima, pa i Judi. „Rekao je u Gornjoj sobi: ‘Ne nazivam vas ​​slugama već prijateljima’. Apostoli su postali Gospodinovi prijatelji: dobri ili ne, velikodušni ili ne, vjerni ili ne, oni uvijek ostaju prijatelji. Možemo izdati Kristovo prijateljstvo, Krist nikada ne izdaje nas, svoje prijatelje; pa i kad to ne zaslužujemo, pa i kad se okrećemo protiv njega, pa i kad ga poričemo, pred njegovim očima i srcem, uvijek smo Gospodinovi prijatelji. Juda je Gospodinov prijatelj čak i u trenutku kada je, ljubeći ga, izdao svog Učitelja. […] Možda će u posljednji tren, sjećajući se te riječi i prihvaćanja poljupca, i Juda osjetiti da ga je Gospodin još uvijek ljubio i primio onkraj, među svoje. Možda je bio prvi apostol koji je ušao tamo s dvojicom razbojnika. Procesija je to koja zasigurno ne odaje počast Božjem sinu, kako to netko zamišlja, već pokazuje veličinu njegovoga milosrđa“ (Primo Mazzolari, Veliki četvrtak, 3. travnja 1958.).

Pranje nogu jedna je od najvećih lekcija koju je Isus dao svojim učenicima jer će ga trebati slijediti na putu potpune velikodušnosti u davanju sebe, i to ne tek uobičajenim figurama: uvaženoj gospodi, mužu ili ocu, nego i svoj braći i sestrama, osobito onim „malenima“ koji su od mnogih smatrani manje vrijednima: ženama, slugama, strancima, robovima…

U rimskoj liturgiji ovaj originalni obred Velikog četvrtka prenošen je pod pojmom Mandatum – Gospodinova zapovijed o bratskoj ljubavi po Isusovim riječima: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge“, pjevanima u antifoni za vrijeme slavlja. Obavljajući taj obred, biskupi su i svećenici pozvani intimno se suobličiti Kristu „koji nije došao da bude služen nego da služi“, i, potaknut ljubavlju „do kraja“, da dadne život za spasenje cijelog ljudskog roda.

U Rimskom misalu sv. Pija V. (1570.) radnja se opisuje ovako: „Nakon ogoljenja oltara u prikladno vrijeme, učinivši znak križa, dolaze klerici radi vršenja zapovijedi. Veći pere noge manjima: otire ih i ljubi“.

Budući da se u Crkvi u posljednje vrijeme bio ustalio običaj da se za obred pranja nogu biraju „dostojni i uzorni vjernici“, najčešće župnikovi bliski suradnici, primjerice ministranti, papa Franjo je 2015. odobrio dekret prema kojemu se liturgijsko pranje nogu na Misi Večere Gospodnje diljem svijeta ne obavlja tek pomno izabranim muškarcima, nego da se izabere „skupina vjernika koja predstavlja raznolikost i jedinstvo Božjeg naroda“. Papa je, pokazujući vlastitim primjerom, pozvao da se takva skupina načini „od muških i ženskih osoba, i, ako je zgodno, mladih i starih, zdravih i bolesnih, klerika, posvećenih, laika“ (Dekret kongregacije 87/15). Praksa današnjeg Rimskog biskupa da svake godine opere stopala različitim osobama u zatvorima, bez razlike po statusu, spolu, vjeri ili boji kože, evanđeoski je čin. Između ostaloga, i Isus koji nam je dao primjer te noći bio je u zatvoru.

Radnja pranja nogu „pridržana je svećenicima“ od kojih se na osobit i posve opravdan način očekuje da bez predrasuda prvi izvrše Isusovu zapovijed, propovijedajući i tom gestom Isusa – poniznost, služenje i gostoljubivost.

Neka nam današnji dan bude podsjetnik na Isusovu zapovijed ljubavi, služenja. Neka nas inspirira da slijedimo njegov primjer i da budemo spremni služiti jedni drugima s ljubavlju, poniznošću i predanošću. Samo tako možemo živjeti evanđelje i odsijevati svjetlo Kristove ljubavi u svijet.


Branko Jurić