www.polis.ba

SVI STE BRAĆA! (Sažeti izvještaj o posjetu Pape Franje Iraku)

Papa je više puta ponavljao da je došao u Irak kao hodočasnik mira. Tri ključne riječi njegovih govora bile su: bratstvo, ljubav i milosrđe

Svojim putom u Irak – prvim u povijesti papinstva, prvim u jednu većinski šijitsku zemlju, i na kraju, prvim Papinim putovanjem od početka pandemije – Papa Franjo se svjesno pozicionirao protiv „sukoba civilizacija“, poznatog Samuela P. Huntingtona.

Neokonzervativni američki politolog Huntington iznosi svoju teoriju najprije u jednom eseju pripremljenom za ministarstvo vanjskih poslova 1993., a nakon toga i u knjizi 1996., „The Classh of Civilizations and the Remaking of World Order“ (“Sukob civilizacija i popravljanje svjetskog poretka”), da sukobi u suvremenom svijetu nisu vezani uz ideologije i ekonomsku dominaciju, već su pokazatelj dubokog sukoba između suprotstavljenih civilizacija.

Dvije civilizacije su, prema Huntingtonu, na poseban način nepomirljive sa Zapadom – kineska i islamska. Ista interpretativna linija naći će svoje ispunjenje u američkoj invaziji na Irak 2003., kojoj se do posljednjeg dana protivila Sveta Stolica.

Papa Franjo izlazi iz aviona na Međunarodnoj zračnoj luci u Bagdadu, 5. ožujka 2021. Papa stiže u zemlju u kojoj se godinama ne smiruju ratni sukobi i nasilje. (Foto: AP Andrew Medichini)

Papin put u Irak ne može se do kraja razumjeti ako se ne prisjetimo kako se upravo Papa Ivan Pavao II. uporno protivio vojnoj intervenciji, koja je bila motivirana navodnim postojanjem kemijskog oružja za masovno uništenje (što se kasnije pokazalo lažnim) i kako od tada Sveta Stolica smatra rat u Iraku „majkom svih tragedija“ koje su zadesile Irak u posljednjem desetljeću.

Vojnom intervencijom 2003., političko vodstvo SAD-a je tvrdilo da je motivirano širenjem demokracije i zaštitom kršćana u Iraku i posvuda na Bliskom Istoku. Istina je da je ta intervencija pokrenula val neviđenog nasilja, nestabilnosti i masovnog emigriranja kršćana iz svoje zemlje.

Pred američku invaziju 2003., i pad režima Sadama Huseina, u Iraku je živjelo oko 1.400.000 kršćana (6 % od ukupnog stanovništva), podijeljenih na razne crkvene pripadnosti i obrede.  U današnje vrijeme njihov broj se spustio na manje od 300.000.

Najbrojniji su kaldejci, katolici istočno-sirijskog obreda (oko 67%), zatim siro-katolici, koji čine oko 6.5% i nešto manje siro-pravoslavni, u manjim postotcima prisutni su i pripadnici Asirske crkve istoka, melkiti, armenci, latini i drugi obredi.

Još 1999., Papa Ivan Pavao II. htio je posjetiti Irak, ali Washington se usprotivio.

„Ne može se razočarati jedan narod po drugi put“, objasnio je Papa Franjo razlog svoga putovanja u Irak, bez obzira na opasnost vezanu uz političku nestabilnost i pandemiju.

Papa Franjo odbija pogubnu zlouporabu koja svodi iračke kršćane na nekakvu „ispostavu“ zapadnih interesa, odvajajući ih od njihovih iračkih sugrađana, ističući kao moto svoga putovanja: „Svi ste braća!“

Same etape Papinog puta upućuju na svjesno i sustavno suprotstavljanje retorici sukoba civilizacija, tako dragoj neokonzervativnoj američkoj politici, jednako kao i džihadističkoj koncepciji Al-Qaide ili Isilovog samoproglašenog kalifata. Papa Franjo odbija pogubnu zlouporabu koja svodi iračke kršćane na nekakvu „ispostavu“ zapadnih interesa, odvajajući ih od njihovih iračkih sugrađana, ističući kao moto svoga putovanja: „Svi ste braća!“

Irački predsjednik  Barham Ahmed Salih Qasim poručio je Papi kako su kršćani, kao i druge manjine, bogatstvo njegove zemlje koje treba čuvati a ne potirati. „Istok je nezamisliv bez kršćana“ – tvrdi predsjednik i nastavlja – „i bez njihovog povratka u svoja sela i gradove, Irak ne može biti uspješna zemlja. Bez obzira na povremene epizode nasilja i totalitarizma koji su u određenim povijesnim razdobljima pogodili zemlju, Iračani su ponosni što su kroz mnoga stoljeća znali živjeti u gradovima bogatim etničkom, kulturalnom i religijskom raznolikošću, gdje zajedno ili u odvojenim četvrtima, kao braća žive muslimani, kršćani, Židovi, sabejci i jezidi“, istaknuo je predsjednik.

Jedna iračka obitelj pozdravlja Papu dok on prolazi cestom. (Foto: Vatican Media)

I Papa je u svom obraćanju predsjedniku i iračkom narodu podsjetio kako je Irak „pretrpio mnoga nasilja od terorizma i sektaških sukoba, koji se često temelje na fundamentalizmu koji ne može prihvatiti miran suživot različitih etničkih, kulturalnih i religijskih identiteta. Sve je to dovelo do smrti, razaranja i danas vidljivih ruševina, i ne samo na materijalnoj razini: šteta je puno veća ako se misli na netrpeljivost koja se uselila u srca mnogih ljudi i zajednica, za čije će iscjeljenje trebati mnogo godina“, istaknuo je Papa.

Rane koje nisu nezacjeljive, ali traže bratstvo, isto ono koje su pokazali muslimanski – šijitski  vojnici kada su oslobodili Mosul od ISIL-a, na svojim leđima noseći križ koji su ponovno postavili na njegovo mjesto u crkvi. Radi se o duboko ljudskoj vrednoti međusobnog uvažavanja i prihvaćanja, koje je dovedeno u pitanje ideologijom neprihvaćanja drugoga i drugačijeg, koja je pogodila ne samo kršćane, već i druge manjine. Papa je spomenuo posebno stradanje jezida, etničko-religijske manjinske zajednice koju su militanti ISIL-a osobito okrutno progonili.

Susret i molitva s Papom Franjom u katedrali u Bagdadu. (Foto: AP, Andrew Medichini)

Prvoga dana putovanja Papa Franjo se u Bagdadu, u siro-katoličkoj katedrali Sayidat al-Nejat (Gospa od spasenja), susreo s katoličkim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama različitih obreda. Mjesto susreta je obilježeno patnjom i bremenito značenjem, jer su u toj crkvi militant, 31. listopada 2010., ubili 48 kršćana tijekom mise. Svojim dolaskom Papa je želio utješiti i ohrabriti iračke kršćane, izraziti im ljudsku i vjerničku solidarnost, iako ona, naizgled, može malo utjecati na njihov, još uvijek težak, položaj.

Papin posjet Iraku možda neće promijeniti kompleksnu geopolitičku situaciju ove izmučene zemlje, ali njegova iskrena gesta solidarnosti i blizine s patnjom tih ljudi ima svejedno veliku vrijednost.

Kada imamo bolesnog prijatelja ili brata, idemo ga posjetiti u bolnicu. Naš posjet neće izliječiti njegovo tijelo, ali hoće njegovu dušu.

Povijesni, bratski susret duhovnog vođe šijita u Iraku, Velikog Ajatolaha Ali al-Sistanija i Pape Franje u Ajatolahovom skromnom domu u Najafu, 6. ožujka 2021. (Foto: Vatican Media)

U subotu, 6. ožujka, Papa je imao dva susreta na dva mjesta velike simboličke vrijednosti, koji ističu naglašeni međureligijski karakter njegova posjeta. Ujutro je otišao u Najaf, sveti šijitski grad, gdje se u privatnoj posjeti susreo s Velikim Ajatolahom, Sayidom Ali Al-Husayini Al-Sistanijem, devedesetogodišnjim liderom iračkih šijita. U Najafu se nalazi i grob prvog šijitskog imama Ali ibn abu Taliba, rođaka i zeta proroka Muhameda.

Ajatolah Sistani je, kako objašnjava Vali Nasr u svom eseju „The Shiah Revival“, figura od velikog ugleda u šijitskom svijetu, ali izaziva i ponešto opreza na iranskoj strani, jer se za razliku od iranskih šijitskih imama držao umjerenije glede podrške iranskoj teokratskoj vlasti. Ajatolah Sistani je odigrao važnu ulogu u mobilizaciji šijita u obrani zemlje od ISIL-a.

Papu je primio u svom skromnom domu (živi u iznajmljenom stanu), dočekujući ga iz poštovanja na nogama (tako ne dočekuje goste). Privatni susret je trajao oko 45 minuta, samo uz prevoditelje. Na susretu nije potpisan nikakav dokument, iako je diplomacija Svete Stolice radila na tome, nadajući se da bi imam Sistani mogao staviti svoj potpis na Zajedničku deklaraciju o bratstvu, koju je Papa potpisao 4. veljače 2019., s Velikim imamom  al-Azhara, Ahmedom al Tayibom, glavnim autoritetom sunitskog islama, ali do tog potpisivanja ipak nije došlo.

Pogled iz zraka na 6000 godina staro arheološko mjesto u Uru gdje je organiziran međureligijski susret na kojem je Papa održao povijesni govor, 6. ožujka 2021. (Foto: AP, Nabil al-Jourani)

Drugi važan susret toga dana Papa je imao u arheološkom gradu Uru, po tradiciji rodnom mjestu patrijarha Abrahama, gdje je imao susret s predstavnicima svih religija prisutnih u Iraku. U snažnom govoru, Papa je naglasio nužnost bratstva.  U središte je stavio primjer Abrahama koji je zajednički praotac vjere Židovima, kršćanima i muslimanima. Njegov hod u nepoznatu zemlju treba biti nadahnuće za hod u vjeri prema bratstvu. „Abrahamov hod je bio blagoslov mira. On nije bio lagan: morao je se suočiti s borbama i rizicima. Pred nama je također teško prohodan put, ali nam je potrebno, kao velikom patrijarhu, učiniti konkretne korake, hodočastiti da bismo otkrili lice drugoga, da bismo podijelili memoriju, poglede u tišini, priče i iskustva“, kazao je Papa.

Papa Franjo na ruševinama crkve u Mosulu, prije molitve za žrtve rata. Upravo je Mosul ‘rodno mjesto’ tzv. Islamske države. Govoreći dan ranije o zlu koje je terorizam prouzrokovao ljudima u ovom dijelu Iraka, Papa je istaknuo plemenite geste koje moraju biti putokaz za budućnost, kazavši: “Ali i u tome trenutku mraka sijale su zvijezde. Mislim na mlade volontere muslimane u Mosulu, koji su pomogli da se obnove crkve i samostani, gradeći tako bratska prijateljstva na ruševinama mržnje.” (Foto: AP, Andrew Medichini)

Posljednjeg dana svoga boravka u Iraku, u nedjelju 7. ožujka, Papa je posebno posvetio kršćanima Iraka i posjetio za njih tri važna mjesta: Mosul, po veličini drugi grad u Iraku, gdje je na „trgu četiri crkve“ – siro-katoličke, armensko-apostolske, siro-pravoslavne i kaldejske, predvodio molitvu za sve žrtve nasilja i rata. Potom  je posjetio gradić Karakoš, gdje su kršćani ranije bili apsolutna većina (oko 22 tisuće stanovnika) i odakle su ih borci ISIL-a u potpunosti protjerali. Papa je na koncu posjetio kurdski grad Erbil, gdje je tijekom rata veliki broj kršćana našao utočište. Na stadionu u Erbilu, Papa je u nedjelju slavio misu s narodom. Papa je osjetio živu vjeru iračkih kršćana. U propovijedi je kazao: „Danas mogu vidjeti i rukom dotaknuti živu Crkvu u Iraku, mogu vidjeti da Krist živi i djeluje u ovom svom svetom i vjernom narodu.“

Papa Franjo u Karakošu na susretu s kršćanskom zejednicom u Crkvi Bezgrešnog Začeća, 7. ožujka 2021. Nakon što je bila protjerana, kršćanska zajednica se vrtila u ovaj grad poslije pada Islamske države (2016.) i obnovila crkvu. (Foto: EPA)

Kršćanske zajednice u Iraku nalaze se danas u realnoj opasnosti pred nestankom s povijesne scene, i to upravo u jednoj od kolijevki kršćanstva. Koje su perspektive za budućnost ovih kršćana? Postoji li mogućnost izlaska iz ove situacije? Jedini put koji nam se čini ispravnim i mogućim, iako još uvijek vrlo neizvjesnim i zacijelo dugim, jest stvaranje arapsko-muslimanskog sustava dovoljno demokratskog i progresivnog, koji bi garantirao svim svojim građanima, pa tako i kršćanima, temeljna ljudska prava. Taj sustav se ne može nametnuti izvana, snagom oružja ili ekonomijom, on se mora razviti iznutra, na univerzalnim ljudskim vrednotama i kategorijama, kao što su bratstvo i solidarnost, vrednote koje su bile u središtu Papinog posjeta Iraku, vrednotama na koje nas Papa Franjo, uporno i posvuda poziva.

Marinko Pejić, polis.ba