Svetkovina Marije Bogorodice | U kojeg Boga vjerujem?

Dragi čitatelji Polis.ba, zakoračili smo u 2022. godinu i svima vama želim na početku ovog novogodišnjeg promišljanja obilje Božjeg blagoslova i još snažnije iskustvo njegove blizine u vašim životima.

Danas Crkva slavi blagdan Marije Bogorodice. I dok Crkva u liturgiji slavi i spominje se ove važne vjerske istine da je Bog došao na ovaj svijet rodivši se od Marije, rijetki su vjernici koje ovaj blagdan osobno dotiče. Štoviše ako ćemo suditi po odazivu na liturgije, i ako izuzmemo blagdane uz koje se vežu neki obredi (poput ljubljenja križa, blagoslova palminih grana, pepeljanja i slično), kao i blagdane nekih popularnih čudotvornih svetaca, čini se da su rijetki vjernici koje uopće dotiču blagdani i svetkovine.

Dvije tisuće i dvadeset dvije godine nakon početka nove ere, nakon događaja Bogorađanja, s pravom se pitamo što znači biti vjernik. Zbog toga ću se za ovo promišljanje poslužiti kratkim tekstom španjolskog bibličara Jose Pagole „Vjerovati je nešto drugo“.

Danas je mnogima jedni način da vjeruju naučiti vjerovati na drugačiji način. Baš kao što je veliki obraćenik Henry Newman najavio da pasivna, naslijeđena, osobno ne promišljena vjera, obrazovanim ljudima više neće predstavljati neku vrijednost i ostavljati će ih ravnodušnima, dok će neukima ostati na razini praznovjerja.

Zbog toga mi se čini na početku 2022. prisjetiti se nekih bitnih odrednica vjere.

Vjera je osobno iskustvo. Nije dovoljno vjerovati u ono što nam drugi kažu. Svaka osoba u biti vjeruje samo ono u što vjeruje u dubini svog srca, pred Bogom, a ne ono što čuje od drugih da govore. Kako bismo stvarno vjerovali u Boga potrebno je prijeći s pasivne, infantilne, naslijeđene vjere u odgovorniju i osobniju vjeru. Zato je prvo pitanje koje sebi trebamo postaviti:

Vjerujem li u Boga ili u one koji mi govore o Bogu?

U vjeri nije sve jednako važno. Potrebno je znati razlikovati između onoga što je bitno i onoga što je sporedno. I danas, nakon dvije tisuće godina, u kršćanstvu je puno sporednih stvari koje se predstavljaju kao bitne.

Vjera onih koji se živo pouzdaju u Boga nadilazi riječi, teološke rasprave i crkvene norme. Ono što definira vjernika nije krepostan život ili biti praktikant u vjerskim običajima, nego živjeti u povjerenju u Boga koji je blizu i osjećati se od njega bezuvjetno voljenim. Zato bi drugo pitanje bilo:

Imam li povjerenja u Boga ili sam zaokupljen sporednim stvarima?

U vjeri, nije važno tek tvrditi da vjerujete u Boga, nego znati u kojeg Boga vjerujete. Ništa nas u životu ne određuje kao slika koju imamo o Bogu. Ako vjerujem u autoritarnog Boga i Boga koji inzistira na pravednosti i sam ću postati onaj koji se uzdiže i sudi svima. Ako vjerujem u Boga koji je ljubav i praštanje, živjet ću tako da ljubim i praštam. Zato je najvažnije pitanje:

U kojeg Boga vjerujem?

U Boga koji odgovara na moje ambicije i moje interese ili u živoga Boga kojeg je objavio Isus? Vjera nije nekakav “kapital” koji dobivamo prigodom krštenja i kojim onda raspolažemo do kraja života. Vjera je stav slušanja Boga, u kojem smo svaki dan otvoreni za njegovu tajnovitu blizinu i ljubav prema svakom čovjeku.

Marija je najbolji uzor ove vjere, koja je živa i puna povjerenja. Ona je žena koja zna slušati Boga u dubini svog srca i koja je otvorena za njegove planove spasenja. Njena sestrična Elizabeta je hvali onim nezaboravnim riječima „blažena ti što povjerova“.

Takvo blaženstvo, odnosno sreću, želim i tebi dragi brate i sestro, da se i ti usudiš tako povjerovati. Prepustiti se Bogu s povjerenjem i ljubavlju. Bez straha. Ne dopuštajući ničemu, ni grijehu ni zakonu, da stane na put između tebe i tvog Oca. Onoga koji uvijek vjeran ostaje, koji te nikada ne napušta, koji je i svoga Sina poslao na svijet da ti bude blizu. Takva vjera, dječji, slobodna, bez straha, prepuna povjerenja je najbolja stvar koja ti se može dogoditi u životu.

---

Hrvoje Katušić

---