XXIX. nedjelja kroz godinu | Nastojmo praviti dobre izbore i odluke

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«
Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

Današnjim ljudima je uobičajeno razlikovanje između cara i Boga, što u konačnici znači razlikovanje između države i crkve odnosno vjerske zajednice, između političke i religijske sfere. Praviti takvu razliku i djelovati u skladu s njom, nama  uglavnom više ne predstavlja ozbiljniju poteškoću. Naučili smo iz tog razlikovanja izvlačiti ono pozitivno i dobro. Naučili smo da odvojenost ne mora nužno značiti neprijateljstvo i isključivost. Stoga nam ne bi trebalo predstavljati problem prihvatiti Isusove riječi i temeljni zahtjev u njima. Pa ipak, uza sav društveni napredak ponekad se vrlo živom čini potreba da miješamo i brkamo careve i bogove, crkvu i državu, vođe i Boga.

Čovjek je biće koje postoji na više razina. Jedan te isti čovjek dio je različitih sustava: religijskog, društvenog, političkog, kulturnog, interesnog. Jedan te isti čovjek je pripadnik ne samo religijske zajednice, nego i pripadnik političkog života, čak i kad to ne čini aktivno. Zato se ne treba bojati niti kirurški nastojati razdvojiti različita područja. Ne mogu u jednom momentu biti vjernik, u sljedećem svući svoju vjerničku egzistenciju i postati politički ili društveno aktivno biće. Takvo ponašanje bi više ukazivalo na jedan duboki nesporazum, jednu životnu shizofreniju i sličilo bi zapravo rješenjima kakva su imali ideologizirani sustavi – bilo društveno-politički bilo crkveni. Prihvatiti da smo bića koja postoje i – samo! – mogu postojati u različitim krugovima koji se preklapaju i stoje u odnosu, to je važna životna mudrost i za pojedince i za zajednice.

Pri tome nije nimalo bez važnosti svijest da vjernička egzistencija zahvaća dublje, nego politička ili čisto društvena. To ne znači da su ove manje vrijedne i važne ili da je vjera neka izolirana sfera, već samo da se vjera tiče jednog drukčijeg odnosa od nama poznatih odnosa. U vjeri stojimo pred jednom zbiljom koja nas se bezuvjetno tiče – tako veli jedan teolog. To otprilike znači: vjera u Boga odnosno Bog nije jedna od stvarnosti, jedan parcijalni aspekt mog života; on je temelj svakog mog odgovora, svake moje misli i riječi, svakog mog djelovanja. To ne mora uvijek biti izričito, ali mora biti očito, osjetno, primjetno. Bog je jedina zbilja pred kojom stojim u cjelini svoga bića, makar tu cjelinu nikad ne mogu pojmiti niti izreći u njezinoj cijelosti. To je bitna razlika koja se postavlja kad govorimo o caru i Bogu. I ta razlika je – to je vrlo zanimljivo – uza svu svoju početnu delikatnost zapravo vrlo jednostavna. Ne fundamentalistička i fanatična, nego evanđeoski jednostavna.

Sažetom poukom o davanju carevog caru, a Božjeg Bogu, Isus nam otprilike veli: Ne morate i nemojte odustajati od društva ili politike ili kulture, nego nastojte praviti dobre izbore i odluke. To nije lako, to je zahtjevno. Lakše je isključiti opcije. Lakše je demonizirati neko područje. Bog ne isključuje – osim destruktivnog zla – niti nas na to poziva. On nam preko Isusa govori: Imajte povjerenja u brižnu i prateću blizinu Boga, otvorite se prema njoj i odatle djelujte. Tada naše kršćansko i vjerničko djelovanje neće biti puno isključivih alternativa, nego će biti kontrastno djelovanje ondje gdje je to potrebno. Moći ćemo živjeti u različitim sustavima, a ne biti podijeljeni u sebi – i ne biti licemjerni. Isključivati možemo i moramo jedino oholo, sebično i destruktivno postavljanje sebe iznad svih i svega jer je to izvor svakog drugog oblika zla u našem svijetu i našim odnosima.

Ako pred Bogom stojimo kao njegova ljubljena djeca, kćeri i sinovi Oca nebeskoga, tada nas nijedan car niti ijedan porez ne može odvojiti od Boga. I tada nećemo rasprodati uzbudljivu, prelijepu i neiscrpnu zbilju Kraljevstva nebeskoga u obožavanju moćnika ovoga svijeta i njihovih želja da nam budu bogovi, da im darujemo svoja srca, povjerenje, čežnje, želje i savjesti. Sve ono s čime dolazimo pred Boga i s čime stojimo pred njim. Tada će nam na koncu Isus Krist doista biti put i istina do kraljevstva života, do Boga.

Miro Jelečević