Sv. Jeronim | (Ne)poznavanje Pisma je (ne)poznavanje Krista

Nije rijetkost da određena povijesna ličnost ostane upamćena po riječima za koje je veoma upitno je li ih ikada i izrekla, ili ako kojim slučajem i jest, onda vjerojatno u posve drukčijem značenju od onoga koje im se uporno pripisuje. Jedna od takvih ličnosti, dakle povijesnih osoba velike važnosti, zacijelo je sveti Jeronim, naše gore list, osoba kojoj se nerijetko tepa da je najveći svetac rođen na našem tlu. I oni koji o njemu ne znaju gotovo ništa znaju, pak, da je molio Boga da mu oprosti jer je Dalmatinac. Sve ako je Jeronim doista i izrekao ovakvu ili sličnu molitvu, njezino značenje zacijelo nije bilo ono u kojem se ona do danas razumijeva: da je grešno biti Dalmatinac, odnosno da je samo tzv. dalmatinskom karakteru svojstvena Jeronimova prkosna narav i nemiran duh.

Jeronim je bio (pre)ozbiljan da bi ovako paušalnom izjavom pokušao – i to pred Bogom – opravdati svoju grešnost. Radi se, ukratko, o velikanu svoga vremena čije je djelo dobrano nadišlo njega samoga. Budući da nam je danas – uz sva još uvijek otvorena pitanja – mnogo toga iz života svetog Jeronima ako ne već poznato, onda barem lako dostupno, ograničit ćemo se samo na ono najosnovnije.

Rođen je oko 350. u – kako je sam zapisao – Stridonu, za koji još uvijek ne znamo sa sigurnošću gdje se nalazio, a umro na današnji dan 420. u Betlehemu. Još u dječačkoj dobi školovao se u Rimu kod nekih od najglasovitijih učitelja onoga doba, a krstio se s nekih 18/19 godina. Bio je sklon pokorničkom, pustinjačkom i asketskom načinu života te je dugo vremena živio u pustinji da bi potom u Antiohiji postao svećenik, redovnik. Prihvaća poziv pape Damaza i odlazi u Rim gdje u nekom smislu obnaša službu Papinog tajnika. Ubrzo postaje poznat kao čovjek velike učenosti, trojezični egzeget, odnosno vrstan poznavatelj hebrejskog, grčkog i latinskog. U Rimu uživa velik ugled kod Pape koji ga, prema nekim srednjovjekovnim životopisima, imenuje kardinalom (takvog ga, između ostalih, prikazuje i Rubens) i povjerava mu zadaću novoga prijevoda Evanđelja na latinski jezik. No, nakon smrti pape Damaza (koncem 384.) za Jeronima počinje izuzetno teško razdoblje: svojim žustrim raspravama u Rimu stekao je nemali broj neprijatelja koji ga, zajedno s Jeronimu nesklonim novoizabranim Papom, gotovo tjeraju iz Rima te on odlazi, zajedno s Paulom i Eustohijom, svojim vjernim pratiteljicama, prvo u Jeruzalem pa potom u Betlehem. U Betlehemu ostaje pune 34 godine, odnosno sve do svoje smrti, osniva jedan muški i tri ženska samostana, i upravo u tom razdoblju dovršava ili stvara svoja najplodnija djela: cjeloviti prijevod Biblije na latinski jezik (kasnije poznat pod nazivom Vulgata koji je stoljećima služio kao službeni prijevod); komentare proročkih i drugih biblijskih knjiga; prijevode drugih teoloških djela na latinski; hagiografije među kojima je najpoznatija „O slavnim muževima“ i nadasve polemike s mnogobrojnim kršćanskim i heretičkim piscima. Jeronim će biti proglašen svecem, a Tridentski koncil će mu dodijeliti naziv crkvenog naučitelja – najveća titula koju Crkva može udijeliti nekoj osobi.

Ukoliko bi se iz Jeronimovog uistinu bogatog teološkog opusa trebalo izabrati ono najvrijednije – što je doista nezahvalna zadaća – onda bi to zacijelo bio njegov cjelovit prijevod Biblije na latinski jezik i komentari biblijskih knjiga. Upravo tomu Jeronim je, na koncu, i posvetio najveći dio svoga života, odnosno teološkog rada – samo na prijevodu Biblije radio je, prema životopisima, punih dvadeset godina! Zašto se Jeronim posvetio upravo tomu? Zašto mu je bilo toliko važno da prevede i tumači Bibliju, zašto je tako strastveno ulazio u biblijske polemike – koje su mu zadavale mnogo muke: od osjećaja nerazumljenosti pa sve do ponižavajućih kritika?

Čini mi se da se barem dio odgovora na ova kompleksna pitanja nalazi u Jeronimovoj izjavi na koju će se do danas mnogi pozivati: Nepoznavanje Pisma jest nepoznavanje Krista! Dakle, u pozadini Jeronimove krajnje predanosti istraživanju i tumačenju Biblije nalazi se samo naoko jednostavna spoznaja da se bez Biblije ne može (u)poznavati Krista. Za Jeronima je Krist u središtu, on je onaj krajnje mjerodavni, a da bi se njega nasljedovalo, potrebno ga je poznavati, točnije uvijek iznova bolje upoznavati. Jeronim je, dakle, shvatio da se ne može ljubiti ono što se ne poznaje: što je veća ljubav to je veća želja za upoznavanjem. U Kristovom slučaju – svjedoči to i Jeronim – vrijedi i obratno: što ga bolje upoznajemo to ćemo ga više ljubiti. Onaj koji s ljubavlju počne upoznavati Krista on će ga, neosporno, još više ljubiti. Nema, stoga, ljubavi prema Kristu bez ostvarene želje upoznavanja Krista, a Krista se (po)najbolje upoznaje preko njega samoga, preko njegovih riječi ili svetih riječi o njemu, jednom riječju preko Biblije.

Premda se o tome rijetko govori, gotovo je notorna činjenica da se i kod nas na velika vrata vraća fundamentalističko, doslovno shvaćanje Biblije, a time i Isusovih riječi – ne samo u takozvanom laičkom, nego itekako i u kleričkom sektoru. Fundamentalističko tumačenje Biblije je – valja to jasno reći – jedino službeno zabranjeno tumačenje u Katoličkoj crkvi!

Tako je bilo kod svetog Jeronima, a kako je kod nas? Reći ćemo, često i olako, da ljubimo Krista, da nam je Bog, odnosno Isus najvažniji; svoje ćemo kršćansko ime i pripadnost nerijetko s ponosom isticati – osobito u javnom prostoru, ponekad se udarajući i u prsa; uvjeravat ćemo i sebe i druge (osobito druge!) da bez Krista ne bismo mogli ništa, no što je s poznavanjem, točnije upoznavanjem tog istog Krista koji nam je, navodno, sve i sva? Prati li našu ljubav prema Isusu upoznavanje Isusa; ljubav prema Kristu ljubav prema glavnom izvoru o Kristu, tj. Bibliji?

Kršćanstvo istina nije religija Knjige, nego osobe i događaja: osobe Isusa Krista i događaja, njegove muke, smrti i uskrsnuća, no što se o toj osobi i događaju može znati, ako se uopće ne poznaje Bibliju? Ako je Biblija Božja riječ u čijem se središtu nalazi Isus Krist, koji je onda bolji način za upoznavanje Isusa od Božjih riječi?

Premda nevoljko, ipak nam je priznati da su kod dobroga broja nas važnije riječi drugih od Kristovih riječi, ljudske od Božjih. Kako, naime, drukčije objasniti da se tako lako damo upecati u mrežu raznoraznih suvremenih samoprozvanih tumača Božjih i Isusovih riječi – koji u pravilu znaju bolje od obojice, i od Boga i od Krista što su oni željeli reći, odnosno poručiti? Kako, nadalje, sebi – ne moramo nikome drugome – objašnjavamo da su nam nerijetko važnije riječi starih i novih svetaca– čija je najezda sve očitija – o Isusu Kristu od samih Isusovih riječi? Valja uvijek iznova upozoravati i sebe i druge da su misna čitanja važnija od homilije, odnosno propovijedi; da je u kršćanstvu jedini Krist krajnje mjerodavan, a svi i sve drugo samo utoliko ukoliko vode Kristu. Valja nam se, drugim riječima, od samog Krista učiti o Kristu, valja nam se hraniti prvenstveno njegovim pa tek onda riječima drugih, imitirati, odnosno nasljedovati njegove riječi i djela pa tek onda vrijedne primjere svih drugih. Valja nam, ukratko, u središte svoga vjerničkog života staviti evanđeosku poruku: nju u središte, a onda u koncentričnim krugovima hvalevrijedna tumačenja evanđeoske poruke.

Uz bok Jeronimovog shvaćanja da je nepoznavanje Pisma nepoznavanje Krista moglo bi, čini mi se, ići njegovo neizrečeno ali ostvarivano pravilo da je nepoznavanje duha Pisma nepoznavanje Kristovog duha. Jeronim je, naime, još zarana shvatio da se Bibliju ne smije ni prevoditi ni shvaćati doslovno, nego je važan, presudno važan smisao/duh u kojem je napisana. Ukoliko se Bibliju shvati doslovno, onda je – stalno je isticao – velika mogućnost da se posve promaši Kristov duh, odnosno da ga se shvati pogrešno. Zbog ovakvog antifundamentalističkog shvaćanja Biblije Jeronim je imao nemalih problema sa svojim suvremenicima, a imao bi – sve je jasnije – i s mnogim današnjim kršćanima. Premda se o tome rijetko govori, gotovo je notorna činjenica da se i kod nas na velika vrata vraća fundamentalističko, doslovno shvaćanje Biblije, a time i Isusovih riječi – ne samo u takozvanom laičkom, nego itekako i u kleričkom sektoru. Fundamentalističko tumačenje Biblije je – valja to jasno reći – jedino službeno zabranjeno tumačenje u Katoličkoj crkvi!

Nastavimo se dičiti svetim Jeronimom, svecem naših prostora i zaštitnikom Dalmacije. Nastavimo s ponosom isticati ljudsku, vjerničku i znanstvenu vrsnoću ove doista povijesne ličnosti. No, nastavimo ili bar započnimo ozbiljnije shvaćati njegov pokretački moto da je nepoznavanje Pisma nepoznavanje Krista, odnosno ukoliko se ne shvati duh biblijskih tekstova, neće se shvatiti ni Isusov duh. Jeronim je, iz vjerničke perspektive, primjer i uzor prvenstveno zbog svoje kristocentričnosti, zbog poimanja Isusa Krista kao krajnje mjerodavnog. U tome mu je, a može biti i nama, Sveto pismo bilo od velike i nezaobilazne pomoći. Poznavanje Pisma doista je poznavanje Krista.

Stipo Kljajić