Sv. Elizabeta Ugarska (1207-1231), jedna sjajna kometa

Glagoljaši, ti vrijedni prepisivači i urednici s grčkih i latinskih predložaka u crkvenoslavenskoj redakciji donose četrnaest inačica njezina životopisa u brevijarima, psaltirima, misalima. Zajednička im je slika Elizabete, vesela lica. I pored svih njezinih zalaganja, brige za gubavce, bolesnike, patnike i božjake ističe se njezina veselost lica. Kako i ne bi, bila je jogunasta djevojčica, od svojih dvadesetak ljeta kad je svijetom zasjala kao kometa.

Iz loze je Arpadovića, loze svetaca i ratnika, hulja i lopova, njen je otac onaj Andrija, poznat po tome što je Zadar predao u ruke Mlečanima, da ga kao križari pale i pljačkaju na putu u Svetu zemlju, e da bi sam sebi put iz Splita u Svetu zemlju platio. Rodica joj sveta Elizabeta Portugalska. I još nekoliko muških Arpadovića. No to u njenom životopisu ionako nije presudno. Njena genealogija počinje od Boga. Prvenstveno njemu pripada. I jer je Božja, potpuno je svoja. Ona je loza na trsu Gospodnjem. I kad je udaju u Lotaringiju, i kada troje djece izrodi, i dok je privržena supruga, ona je prvo Božja. Ta je pripadnost prva i posljednja.

O životu u braku, nježnoj bračnoj ljubavi i privrženosti, o svakodnevnom životu jedne plemkinje, govore nam Izjave četiriju sluškinja izrečene pred Papinskom komisijom u postupku njezine kanonizacije 1235. godine. Četiri godine nakon smrti, Elizabeta je svetom proglašena. O njezinoj posvećenosti mužu, djeci, a onda i puno široj obitelji siromaha i patnika njezina vremena s kojima niti dijeli stalež, ni uvjete života, a koji su njena istinska rodbina. O tome da se ne ponaša kao uzorna dvorkinja, o Elizabeti veseloj, razigranoj, jogunastoj, nježnoj, o udanoj ženi i svetoj osobi u životu svakodnevnom. Ponajviše o tome kako koristi beneficije povlaštene osobe da ugodi onim manje materijalno sretnima. O svjesnom podrivanju vlastitog staleža i onoga kako bi se trebala vladati. Evo kako je vide njene sluškinje i dvorkinje. Kao nekarakterističnu plemkinju. Za svoj ih stol poziva da zajedno objeduju, a to njih oduševljava, jer ne poznaju toliko bliskosti između gospodara i sluga. Jer to se tako inače ne radi. Elizabeta je ravna sluškinjama, žele da je tako doživljavaju, kao onu koja služi, ona uz to radi, suprotno od njezinih dvorskih prijateljica ne veze, nego prede, krpa, šije i siromahe i frate odijeva.

Kad se dan smiri, krade malo vremena za susret s Gospodinom, tone u razmatranja, i dani joj ne prolaze bez molitve. Ona traži bliskost s Bogom, i dijeli svoja mistična viđenja. Kada je dvorkinje zateknu da pod svojim krovom dvori, kupa i brine se za gubavca, one na nju galame, jer takvo se nešto ne priliči plemkinji, pa još u svojoj kući, a ona im se slatko smije. Šeretski, kao dijete uhvaćeno u nestašluku, kad je to ionako jače od njega. U njezinom slučaju od Boga. A kad joj muž zatekne gubavca u vlastitoj postelji gdje ga Elizabeta njeguje, prvo se naljuti, a onda mu se na trenutak učini da u krevetu ima samog Isusa, i gane se. Njih dvoje vide jednako. I tako su rasli u vjeri. O tome i drugi izvori i njeni duhovni učitelji, da je muž prihvaćao njezine „ekscentričnosti i mušice“ i kad je njegova rodbina otvoreno prezirala zbog nedolična ponašanja.

U to su vrijeme za svete žene rezervirane pozicije mučenice i djevice. Elizabeta to nije. Mučenica će postati po svom udovištvu. Na vijest o muževoj smrti na putu u petu kižarsku vojnu, Elizabeta će zavapiti kako je sve njezino dobro na ovom svijetu s njim otišlo. Bolno joj je poznata namjera svojte da je izgnaju, da je se riješe jer je pomasti svoje na posljednje trošila. I tako i biva. Bez materijalne sigurnosti  ostaje. Ipak, posve sama ne ostaje, prijatelji joj savjetuju drugu udaju jer „lakše se život podnosi kada niste sami, a imat ćete i zaštitu“. Ona se i tu joguni, na njoj svojstvene načine, eto će nos sama sebi odsjeći, i nijedan je muškarac neće poželjeti. Trpjet će ona muke udovice. I otac Andrija šalje po nju glasnike, da je kući vrate, sad kad je bez ičega, kraljevska kćer prosjakinja. I tome se opire. Nego, po dolasku u posjed svog udovičkog imetka opet ga troši na svoje ljubljene. Otvara bolnicu, ubožnicu u Marburgu za božjake njezina vremena. I tamo im se daje do kraja, do smrti. Radi neumorno poslove koji je opisuju kao poniznu skromnu, jednostavnu. Za njih i prosi, i ništa joj teško nije. To nam je blisko i poznato, ta nota iz njezina svetačkog života, da za one koje volimo ništa nam teško nije, i volimo im ugađati. Elizabeta je za svoje voljene izabrala nevoljene. Bezvrijedne, niškoriste, prezrene, nevidljive jer sve što je oku neugodno, to je i nevidljivo. Jer bolest, patnja, smrad i raspadanje tijela su neugodni, i ne mogu se dugo podnositi. Elizabeta takve nosi. Sve do smrti. Nije to toliko od nas udaljeno, ni vremenski ni prostorno, to se uvijek negdje iznova događa, samo je bijeda i izoliranost drugačije imenovana. Njoj je svojstveno da ne samo da ide u zaboravljene predjele, ona ih u svoju kuću unosi. I to će je skupo koštati.

Osim Čtenia o Elizabeti u spomenutim glagoljskim brevijarima iz 14. i 15. stoljeća koji su se nadahnjivali na pravnim spisima o njenoj kanonizaciji i direktno ih na narodnom jeziku posredovali onima do kojih je Elizabeti bilo i najviše stalo, puku Božjem mimo sile i staleža, kojem je i najviše trebala majčinska utjeha svetaca koji posreduju ganutljivu i nježnu narav i brigu Boga, Elizabeta je vrlo rano ušla u svetačku legendu.  U Zlatnu legendu J. Varaginskog već oko 1273., godine a potom i u Čestit život s primjerima svetaca M. Marulića oko 1496. godine. Marulić je nakon Marije, Isusove majke, najčešće spominje. O jednom kratkom ljudskom vijeku koji je brzo sazorio do vječnosti. Njezini primjeri čestitosti sami za sebe govore, i duhovna je učiteljica na nenametljiv način, primjerima, i još nešto, onako kako je i bila svojim suvremenicima, duhovnim učiteljima, koje je sasvim suptilno, i bez puno riječi podučavala. Kažu da je na povratku iz razmatranja sva blistala. Njezina je veselost i blistavost nešto što nadvladava stoljeća. To nešto je neprestana navezanost na Gospodina, ona ga je neprestano tražila, i nalazila.

Ima oko nas ljudi, neobičnih poput svih svetaca, krajnje idealističnih i naivnih da se svijet oko nas treba paziti i njegovati, i s takvima treba sklapati saveze, prijateljevati. Kad se požalimo da smo u društvu osiromašenom, koruptivnom, nezrelom, oko sebe se osvrnimo. Razlog da još uvijek funkcioniramo, to je zbog ljudi veselih, radinih, čestitih, koji se ne mire sa postojećim. Koji svakodnevno čine male subverzije, poput Elizabete. Bez njih bi okopnili.

Roberta Nikšić