Živa vjera ili okamenjeni pogled na tradiciju?

„Braniti autentičnu tradiciju Crkve danas znači braniti Drugi vatikanski koncil. […] Moramo ostati vjerni vremenu u kojem Crkva živi sada, a ne prošlim ili budućim vremenima. Sadašnjost Crkve predstavljaju dokumenti Drugog vatikanskog sabora, bez oklijevanja koje bi ih umanjilo i bez proizvoljnih tumačenja koja bi ih iskrivila” (kardinal Joseph Ratzinger).

Radikalni tradicionalizam je ideologija koja se temelji na sustavu zaštitničkih i reaktivnih ideja temeljem kojih predlaže vjerski, društveni ili politički program. Za razliku od drugih ideologija unutar Crkve, radikalni tradicionalizam se često više fokusira na metafizičke temelje nego na konkretne društvene ili političke angažmane. Taj tradicionalizam se često karakterizira strahom od budućnosti i otporom prema promjenama. Ova ideologija je danas posebno vidljiva unutar Crkve, što se očituje u brojnim neutemeljenim napadima i kritikama upućenim papi Franji, u koje su uključeni i neki visokopozicionirani crkveni dostojanstvenici. Papa Ivan Pavao II. dao je jasnu sliku tradicionalizma u motupropriju „Ecclesia Dei afflicta“ (1988.):

„To nije ljubav prema tradiciji, već ljubav prema konzervatizmu koji sve zadržava apsolutno netaknutim, tj. okamenjuje umjesto da održava živim“.

U dokumentu Kongregacije za katoličku obrazovanje iz 1990. godine „Naputak za proučavanje crkvenih Otaca u formaciji svećenika“ navodi se:

„Tradicija, onakva kakvom su je poznavali i živjeli crkveni Oci, nije statični, sklerotični blok, već složen i živ organizam. Ona je praksa života i nauka, koja prolazi kroz neizvjesnosti, napetosti, istraživanja provedena suđenjem i kolebanjem, ali i pravovremene hrabre odluke od velike važnosti. Slijediti živu tradiciju otaca ne znači držati se prošlosti same po sebi, već slijediti nit vjere s oduševljenim, sigurnošću i slobodom, ostajući pritom vjerni onome što je temeljno.“ Takav je pristup poticaj crkvenih otaca da prodube vjeru i razumom osvijetle istinu koristeći najbolje filozofske kategorije svoga vremena, što vodi do teološke znanosti i postavlja ključne koordinate i norme djelovanja“.

Povjesničar kršćanstva s Yale sveučilišta, Jaroslav Pelikan, je u jednom intervjuu  (1989.) rekao:

„Tradicija je živa vjera mrtvih; tradicionalizam je mrtva vjera živih. Tradicija živi kroz dijalog s prošlošću, podsjećajući nas odakle dolazimo, dok smo mi ti koji donosimo odluke u sadašnjosti. Tradicionalizam, s druge strane, pretpostavlja da se nikada ništa ne smije učiniti po prvi puta i da se rješenja za probleme pronalaze isključivo u navodnom jednoglasnom svjedočenju te homogeniziranoj tradiciji.”

Živuća tradicija suprotstavljeno je tradicionalizmu. Ključno je razumjeti da „tradicija nije ni konzervativizam ni opsesija povijesnom prošlošću“; ona nije „puko prenošenje znanja, već prijenos pravila pristojnosti“, kako ističe Fabrice Hadjadj u svojoj izvrsnoj knjizi „Kad se sve tako ima raspasti“. To je obvezujuća praksa bez biblijske osnove, utemeljena na obrazloženju: „Tako se je oduvijek radilo!“ Ovdje dolazi do opasnog brkanja tradicionalizma s doktrinom, pri čemu se ono što je uistinu živo i dinamično zamjenjuje statičnom imitacijom prošlosti.

Tijekom povratka iz posjeta Rumunjskoj 2019. godine papa Franjo je u razgovoru s novinarima u zrakoplovu rekao da tradicionalizam „želi zaštititi pepeo prošlosti“, naglasivši kako stoljetna tradicija Crkve ne nalikuje spremniku za čuvanje predmeta, već korijenu koji omogućuje novi rast. O katoličkim fundamentalistima izjavio je da gaje nostalgiju za „povratkom u pepeo“. U enciklici „Evangelli gaudium“ istaknuo je:

„Svaki put kada se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja, otvaraju se novi putovi, kreativne metode s raznovrsnim oblicima izraza, snažniji znakovi, riječi ispunjene novim značenjem za današnji svijet. Zapravo, svako evangelizacijsko djelovanje uvijek je »novo«.“

Izvrsno to primjećuje Hadjadj:

„Tradicionalizam se protivi pravoj tradiciji, jer umjesto da njeguje živući organizam, on ga ubija, pretvarajući ga u okamenjeni fosil.“

Papa Franjo objavio je 16. srpnja 2021. godine motuproprij „Traditionis Custodes“, ponovno uvodeći restrikcije na uporabu tradicionalne latinske mise. Prema novim odredbama slavljenje ove mise sada zahtjeva posebnu dozvolu i više se ne može održavati u okviru redovne župne liturgije. Ova je odluka šokirala tradicionaliste, koji smatraju da je povratak latinske mise ključan za očuvanje »istine« i »autentične« Crkve. Radikalni tradicionalisti često gledaju na promjene koje je donio Drugi vatikanski sabor, osobito liturgijske reforme, kao odstupanje od tradicije i smatraju ih korakom prema modernizmu i relativizmu.

Na prvi pogled, dekret pape Franje od 16. srpnja, „Traditionis Custodes“, djeluje kao dokument isključivo posvećen liturgiji. Ovaj motuproprij, vrsta papinske izvršne naredbe, strogo ograničava slavljenje pretkoncilskog oblika mise, odnosno, mise u obliku koji je postojao prije Drugog vatikanskog sabora, često poznate kao »tridentska misa« ili »tradicionalna latinska misa«. Time poništava široke ovlasti i dozvole za njezino slavljenje koje je papa Benedikt XVI. omogućio u svom motupropriju iz 2007. godine, „Summorum Pontificum“.

Crkveni povjesničar Shaun Blanchard sa Sveučilišta Notre Dame u Australiji ističe kako se motuproprij pape Franje, iako na prvi pogled liturgijski dokument, u svojoj suštini ne odnosi na latinski jezik već na Drugi vatikanski sabor. Ako je »lex orandi« (zakon molitve) također »lex credendi« (zakon vjerovanja), onda nije iznenađujuće da ispod površine ovog liturgijskog dekreta leži dublja motivacija za intervenciju pape Franje: očuvanje nasljeđa Drugog vatikanskog sabora i suočavanje s izazovima osporavanog »lex credendi« Katoličke crkve. Ovaj dekret, daleko više od pukog uređenja liturgijskih praksi, predstavlja važnu točku u povijesti papinskog odnosa prema Drugom vatikanskom saboru.

Branitelji tradicionalne latinske mise umanjili su „Summorum Pontificum“ pape Benedikta XVI. i zloupotrijebili dobru volju koju su im pružili papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. U stvarnosti, pokret za očuvanje latinske mise često je uključivao implicitno ili je otvoreno zastupao odbacivanje Koncila, promičući odbacivanje koncilske vizije koja naglašava aktivno sudjelovanje vjernika u liturgijskom slavlju Kristovih otajstava. Suprotno tome, takvi su stavovi pogrješno predstavljeni kao ponuda „prave liturgije za pravu Crkvu”. Zbog toga „Traditionis Custodes“ nije samo liturgijski dekret, već čin zaštite naslijeđa Drugog vatikanskog sabora i liturgijskog pokreta dvadesetog stoljeća, pokret koji je, kako kaže Shaun Blanchard:

„na Drugom vatikanskom saboru prepoznat kao djelo Duha Svetoga i postao je temelj za sveobuhvatnu reformu liturgijskog života Crkve […] Papa Franjo s pravom vidi u vraćanju na staro u najboljem slučaju oblik nostalgičnog prepuštanja staroj liturgiji, a u najgorem slučaju kao izopačeni otpor obnovi nadahnutoj Duhom Svetim i svečano potvrđenoj u nauku jednog ekumenskog sabora.“

Dominikanac Joseph Augustine Di Noia, bivši član Kongregacije za nauk vjere pod vodstvom trojice zadnjih papa, smatrao je da se motuproprij pape Franje odnosi više na očuvanje nasljeđa Drugog vatikanskog sabora nego na samu liturgiju »kao takvu«.

Papa Franjo smatra da je „prilika koju je ponudio” papa Benedikt XVI. omogućivši liberalizirano služenje pretkoncilske mise bila „iskorištena kako bi se produbile podjele, ojačale razlike i potaknula neslaganja koja štete Crkvi, blokiraju njezin put i izlažu je opasnosti podjele”.

Priroda ove „opasnosti” ne leži u samom postojanju različitih liturgijskih oblika, jezika, kalendara ili tradicija – različiti „obredi” već su prihvaćeni i slavljeni unutar suvremenog katoličanstva. Umjesto toga, „opasnost” koju papa Franjo prepoznaje odnosi se na platformu koju pretkoncilska misa može pružiti kao sredstvo za teološko odbacivanje Drugog vatikanskog sabora:

„Žalostan sam što je instrumentalna upotreba [pretkoncilske Mise] često obilježena odbacivanjem ne samo liturgijske reforme, već i samog Drugog vatikanskog sabora, uz tvrdnje, koje su neutemeljene i neodržive, da je Koncil izdao Tradiciju i »pravu Crkvu«.“

Papa Franjo u mnogim aspektima nastavlja politiku i retoriku pape Pavla VI., koji je predvodio Crkvu kroz završne faze Drugog vatikanskog sabora i nadgledao početnu dugotrajnu fazu njegove provedbe. Kada je filozof Jean Guitton upitao papu Pavla VI. zašto nije dopustio korištenje pretkoncilske mise osnivaču Svećeničkog bratstva svetog Pija X. (FSSPX), nadbiskupu Marcelu Lefebvreu, i njegovim sljedbenicima, papa je odgovorio:

„Nikada. Ta misa … postaje simbolom osude Koncila. Ni pod kojim okolnostima neću prihvatiti osudu Koncila kroz simbol. Ako bi se napravila iznimka u pogledu liturgije Drugog vatikanskog sabora, čitav bi Koncil bio doveden u pitanje. Kao posljedica toga, bio bi uzdrman i apostolski autoritet Koncila.”

„Mudri“ teolozi, utjecajni pojedinci i mediji, samozvani stručnjaci za crkveni nauk i tradiciju, često analiziraju riječi pape Franje selektivno i izvan konteksta. Takvim podmuklim pristupom unose zbunjenost među vjernike koji iskreno žele ostati vjerni Crkvi, ali se nalaze u vrtlogu nesigurnosti i podjela koje ti komentari izazivaju. Svjesni toga ili ne, zagovornici radikalnog tradicionalizma često promoviraju hermeneutiku koja u konačnici uzdiže osobna tumačenja Istine iznad autoriteta živog Učiteljstva Crkve. Potrebno je prigrliti hermeneutiku reforme, koja se temelji na dubokoj vjernosti živom Učiteljstvu.

Tradicionalizam uzdiže tradiciju na razinu zapovijedi kao da je ona jednaka Evanđelju. Emocije, koje stoje iza takve pozicije često stvaraju sukob i nejedinstvo. Stoga Fabrice Hadjadj podsjeća „neke katoličke tradicionaliste“:

„Prava tradicija nije u tome da se sačuva sve što je bilo jučer, nego da se prenese bitno. […] Tradicija je, dakle, manje odnos prema prošlosti nego prema početku. … Očuvanje doktrine, spašavanje lijepe liturgije […] vrijedi toliko koliko se poredak stvari usredotočuje na spas osoba.“

Današnji kritičari pape Franje uglavnom su klevetnici. Među njima je rašireno uvjerenje da je Franjo teološki neiskusan. Njegova navodna nedostatna teološka oštroumnost često se uspoređuje se s intelektualnom oštrinom njegova prethodnika. Velika tragedija današnjice leži u činjenici da su milijuni disidenata s »desnice« i neumoljivih kritičara pape Franje (većinom u SAD-u) u osnovi pogrešno usmjereni i zavedeni propagandom te konstruiranim lažnim narativom koji kruži oko njega, a sve to neometano prolazi. Ništa nije važnije razumjeti nego činjenicu da Duh Sveti nije otišao na počinak, već neprestano djeluje, pružajući vodstvo i pomoć svim nasljednicima svetog Petra u vođenju i upravljanju Crkvom.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---