Tomislav Kovač: Sinoda o sinodalnosti – škola unutarcrkvenoga dijaloga

Promicanje sinodalne Crkve zasigurno će ostati jedno od glavnih obilježja pontifikata pape Franje. U tom pogledu, XVI. opća redovna skupština Biskupske sinode s temom Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje, koja se od listopada 2021. do listopada 2024. odvijala kroz različite etape (biskupijske, biskupske konferencije i Istočnih katoličkih Crkava, kontinentalne, dva sinodska zasjedanja u Rimu), po svojoj metodi i sadržaju u mnogočemu predstavlja nov način razumijevanja i upravljanja Crkvom na svim njezinim razinama, ali također nov način komuniciranja unutar nje same. Taj način komuniciranja je prije svega dijaloški, u najdubljem, najizazovnijem i evanđeoskom smislu te riječi.

Unutarcrkveni dijalog za koji se snažno zalagala ova Sinoda o sinodalnosti logična je i konkretna aplikacija naučavanja Drugog vatikanskog koncila i poslijekoncilskog učiteljstva. Papa Pavao VI. je već u svojoj nastupnoj enciklici Ecclesiam suam (1964.) naglasio tijesnu povezanost između dijaloga i evangelizacije: sam dijalog je evangelizacija jer je izravna prilika svjedočenja kršćanske vjere u današnjem svijetu i učvršćivanja zajedništva unutar Crkve i izvan nje. Ističući važnost unutarcrkvenoga dijaloga, Pavao VI. govorio je kako taj dijalog treba biti “pun vjere, ljubavi i djela”, “živ i prisan, osjetljiv za svaku istinu”, “iskren i prožet izvornom svetošću”, “spreman čuti različite glasove ljudi našega vremena”, dakako, mora ostati poslušan crkvenim vlastima, ali u isto vrijeme postajati “gorljiviji” i “bogatiji temama” (Ecclesiam suam, br. 116-119).

Svi poslijekoncilski pape nastavljali su isticati tu dijalošku dimenziju Crkve, osobito prema vanjskome svijetu. Međutim, malo tko je među njima toliko inzistirao na dijalogu unutar same Crkve, kako to čini papa Franjo od početka svoga pontifikata. Sinoda o sinodalnosti bila je privilegirana prilika za takvo nešto. Dapače, svojom interaktivnošću i dinamizmom, pokazala se kao istinska škola unutarcrkvenoga dijaloga.

Ciljevi Sinode: slušati i razlučivati što Duh Sveti govori Crkvi

Prema pripravnim dokumentima cilj Sinode o sinodalnosti bio je „osluškivati, u zajedništvu svega Božjeg naroda, ono što Duh Sveti govori Crkvi. To činimo slušajući zajedno Riječ Božju u Svetome pismu i živu predaju Crkve, a potom slušajući jedni druge, te osobito one na marginama, razlučujući znakove vremena. Zapravo, sav sinodalni proces usmjeren je prema promicanju živoga iskustva razlučivanja, sudjelovanja i suodgovornosti, gdje se sabire raznolikost darova za poslanje Crkve u svijetu. […] cilj je nadahnuti ljude da sanjaju Crkvu kakvu smo pozvani biti, omogućiti da procvjetaju nadanja, pobuditi povjerenje, vidati rane, tkati nove i dublje odnose, učiti jedni od drugih, graditi mostove, prosvjetljivati pameti, ugrijati srca te obnoviti snagu naših ruku za naše zajedničko poslanje“ (Vademecum, 1.3.).

Ovaj zajednički hod (synhodos) cijeloga Božjeg naroda poziva na obnovu mentaliteta i crkvenih struktura, u svrhu pronalaženja adekvatnih pastoralnih odgovora izazovima našega vremena, u skladu s Božjom voljom. Krajnji obzor ovog sinodskog hoda Crkve jest „služiti dijalogu Boga s čovječanstvom te zajedno hoditi prema kraljevstvu Božjemu“ (Isto). Ovaj odvažan sinodski proces omogućio je da se osjećaj vjere cijeloga Božjeg naroda (sensus fidei) i konkretan osjećaj vjere svakog vjernika ponaosob (sensus fidelium) susretnu, međusobno obogaćuju i potaknu novi misijski elan Crkve. Sinodalni proces od samoga početka sebe shvaća kao duhovni proces pod vodstvom Duha Svetoga, koji je glavni protagonist misije Crkve. Taj proces odvijao se na profinjen način kroz slušanje i govorenje, molitvu i slavlje, dijeljenje odgovornosti za zajedničko poslanje, promicanje dijaloga i suradnje u Crkvi i društvu, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, komplementaran odnos crkvenog autoriteta i sudjelovanja vjernika, razlučivanje i odlučivanje pod vodstvom Duha Svetoga, odgoj za sinodalnost (usp. Vademecum, 5.3.).

Načela sinodalnoga procesa

Glavna metoda sinodalnoga procesa bila je slušanje, cilj razlučivanje, a put sudjelovanje. Kako bi se sve skupa to moglo ostvariti, radni priručnik Sinode istaknuo je neke načine: izdvajanje vremena za međusobne susrete i dijeljenje; poniznost u slušanju, iskrenost i hrabrost u govorenju (parrhesia); otvorenost za obraćenje i promjenu mišljenja; napuštanje predrasuda i stereotipa; pobjeda bolesti klerikalizma (prava moć je u služenju); svladavanje virusa samodopadnosti; nadilaženje ideologija; buđenje nade i sanjanje budućnosti (usp. Vademecum, 2.3.).

Promjena mentaliteta koju zahtijeva sinodalni proces trebala bi u Crkvi potaknuti veću inovativnost i uključivost, otvorenost duha, „slušanje svakoga, ne zaboravljajući nikoga“ (ni one koji nisu ili su manje crkveno aktivni), suodgovornost svih članova Crkve sukladno njihovim životnim pozivima, službama i karizmama, zajednički hod Božjega naroda unutar Crkve i s cijelim čovječanstvom (usp. Isto). Ova načela ostvariva su samo kroz unutarcrkveni dijalog, koji pretpostavlja ozračje otvorenosti i povjerenja, ravnopravnost među sugovornicima, transparentnost u odlukama, samokritičnost te hrabrost za promjene. Osim što su prirodno usmjereni jedan na drugoga, dijalog i sinodalnost slični su i po ovome: u isto vrijeme su i rizik i avantura, koji podrazumijevaju nepredvidive situacije, koje treba prihvaćati s povjerenjem u Božju providnost.

Provedba Sinode u partikularnim Crkvama

Sinoda o sinodalnosti službeno je završena, ali kao što su papa Franjo i njezini sudionici često isticali, njezini stvarni rezultati tek su pred nama, u trajnoj recepciji i prilagođenoj primjeni njezinih smjernica u partikularnim Crkvama.

Nažalost, ne može se reći da je Biskupska sinoda o sinodalnosti doživjela velik odjek u Crkvi u Hrvatskoj, bilo na hijerarhijskoj, bilo na župskoj razini, a velika većina vjernika s njome se nije uopće ili se tek površno upoznala. Premda su najvažniji dokumenti Sinode prevedeni i objavljeni na internetskim stranicama Hrvatske biskupske konferencije i pojedinih biskupija, treba priznati da je čitav ovaj sinodalni proces u našoj domaćoj Crkvi uglavnom ignoriran, nerijetko i omalovažen. Prije ili kasnije morat će se postaviti pitanje zašto je to tako.

Možda dio crkvenih službenika smatra da je takav sinodalni hod Crkvi u Hrvatskoj nepotreban i da kod nas nema značajnijih problema s kojima bismo se kao zajednica vjernika trebali suočavati. Međutim, velik broj vjernika laika, pa i svećenika, ne dijeli takvo mišljenje i iskreno žale što im tijekom ovog sinodalnoga procesa sveopće Crkve nije dana prilika da se čuje njihov glas. Takvi se vjernici često osjećaju neshvaćenima i napuštenima unutar same Crkve te se ne mogu pomiriti s ustaljenim obrascima crkvenog ponašanja koji su često u raskoraku s današnjim vremenom i potrebama. Sa svoje strane, čini se da se pojedini biskupi i svećenici boje susreta i dijaloga s vjernicima jer nisu navikli na ravnopravne odnose i na preispitivanje vlastitih praksi i stajališta. Za takvo nešto potrebna je, doista, ljudska i duhovna zrelost, koja se ne stječe samo uobičajenom svećeničkom formacijom, nego i interakcijom s civilnim društvom i širom vjerničkom zajednicom. Nije slučajno što se među zaključcima Biskupske sinode nalazi i poticaj za veće uključivanja vjernika laika, osobito žena, u formaciju budućih svećenika, jer je izravno upoznavanje različitih članova Božjega naroda najbolja škola toliko potrebnoga unutarcrkvenog dijaloga.

Unatoč svemu, treba se nadati da će Crkva u Hrvatskoj s vremenom znati prepoznati vrijednost sinodalnog puta i svojim vlastitim iskustvima biti sposobna pridružiti se tom zajedničkom hodu sveopće Crkve u 21. stoljeću.

Članak, izvorno objavljen u reviji Kana – Kršćanska obiteljska revija, 55 (2024.) 11, 24-25, na Polisu objavljujemo uz dopuštenje autora, Tomislava Kovača.