Dva djela, jedan grijeh: moralna ocjena uvoza otpada i šutnje koja ga je pratila

Slučaj Gospić, promatran kroz prizmu katoličkog morala, zahtjeva razlikovanje dviju razina odgovornosti: prvo je čin počinjenja – uvoz i nezakonito odlaganje desetaka tisuća tona opasnog otpada – i drugo je čin propusta – tjedni, mjeseci, možda i godine šutnje onih koji su, u ovoj ili onoj mjeri, znali ili su morali znati, a nisu progovorili. Katolička moralna teologija te dvije stvarnosti ne miješa, ali ih ni ne razdvaja posve: grijeh počinjenja i grijeh propusta stoje jedan uz drugoga, i ozbiljna moralna prosudba mora obuhvatiti oboje.

Sam čin uvoza otpada, ocijenjen prema kriterijima katoličke moralne tradicije, teško je svesti na tek regulatorni prekršaj. Riječ je o povredi barem triju razina pravde koje moralna teologija razlikuje. Prekršena je pravda među ugovornim stranama jer je otpad uvezen pod lažnom deklaracijom, kao »sekundarna sirovina« umjesto opasnog otpada – što je čin prijevare u samoj srži transakcije. Prekršena je distributivna pravda, jer je teret zagađenja neproporcionalno pao na zajednicu koja od te trgovine nije imala nikakve koristi – Liku, demografski i gospodarski marginaliziranu, dok su profit ubrali posrednici stotinama kilometara dalje. I prekršena je, možda najdublje, ono što se u novijem socijalnom nauku naziva pravdom prema stvorenju: obveza da se prirodni resursi, uključujući tlo i vodu, čuvaju kao dobra povjerena na upravljanje, a ne kao prostor za jeftino zbrinjavanje tuđeg problema.

Iz katoličke perspektive, težina ovoga čina ne mjeri se isključivo novčanom štetom ili brojem kažnjivih dijela u kaznenom zakonu, nego onim što tomistička tradicija naziva materijom grijeha – ovdje je materija teška, jer posljedica uključuje dugotrajno, možda nepovratno zagađenje podzemnih voda spojevima koji ostaju u okolišu desetljećima. Kad se teška materija spoji sa svjesnim pristankom onih koji su znali što uvoze i zašto to prikrivaju, riječ je, moralno govoreći, o teškom grijehu, a ne o pukoj nesmotrenosti.

Papa Ivan Pavao II. u Sollicitudo rei socialis uveo je pojam koji je za ovaj slučaj gotovo skrojen: strukture grijeha. To su, prema njegovoj definiciji, obrasci ponašanja utemeljeni na osobnom grijehu koji se, jednom ukorijenjeni u institucije i prakse, učvršćuju i djeluju samostalno, otežavajući promjenu čak i onima koji bi je htjeli provesti. Slučaj Gospić teško je objasniti djelovanjem jednog zlog aktera; on je nastao suradnjom niza karika – poduzeća koja su otpad izvozila, posrednika koji su ga uvozili, inspekcijskih tijela koja nisu provjeravala, lokalnih vlasti koje su možda gledale na drugu stranu. Svaka karika, promatrana zasebno, može tvrditi da je samo obavljala posao ili propustila jednu provjeru. Zbroj tih propusta jest katastrofa. Upravo je to ono što papa Ivan Pavao II. naziva grijehom u pravom smislu, jer se strukture grijeha »učvršćuju konkretnim djelima osoba koje ih uzrokuju, podržavaju ili se njima koriste za vlastitu korist« – što znači da raspršenost krivnje ne oslobađa nijednog sudionika od osobne odgovornosti, nego je, naprotiv, umnožava.

Druga polovica moralne slike jest šutnja koja je uslijedila. Katolička moralna tradicija poznaje kategoriju grijeha propusta jednako ozbiljno kao i grijeh počinjenja. Biblijska slika koja najbolje osvjetljava ovu vrstu odgovornosti jest lik stražara iz Knjige proroka Ezekiela: onaj tko je postavljen da upozori zajednicu na opasnost, a šuti, snosi krv onih koji zbog njegove šutnje nastradaju (Ez 33, 6). Ta slika primjenjuje se na svakoga tko je, prema mjeri svojega položaja i znanja, imao sposobnost upozoriti, a nije to učinio.

No moralna teologija ovdje traži preciznost, ne paušalnu osudu. Stupanj krivnje za šutnju ovisi o trima čimbenicima koje klasična moralna analiza uvijek razlikuje: znanju, sposobnosti djelovanja i blizini objektivnoj opasnosti. Onaj tko je doista znao za uvoz otpada – inspektor koji je potpisao propusnicu, dužnosnik koji je ignorirao dojavu, susjed koji je vidio kamione i posumnjao, ali je šutio iz straha ili koristi – snosi tešku moralnu odgovornost, usporedivu s odgovornošću samih počinitelja. Onaj tko doista nije znao, jer mu informacija nikada nije bila dostupna, ne može biti proglašen krivim za šutnju koja pretpostavlja svijest o onome što se prešućuje. Između te dvije krajnosti postoji široka siva zona: oni koji su nešto naslućivali, ali nisu istražili dalje, koji su čuli glasine i odlučili da to »nije njihov posao«, koji su se zadovoljili udobnošću neznanja umjesto da postave neugodno pitanje. Upravo ta siva zona – ne izravno sudioništvo, nego kultivirano nezanimanje – najčešće je mjesto na kojem se strukture grijeha najlakše učvršćuju, jer ne zahtijevaju zlu volju, samo dovoljno ravnodušnih ljudi.

Ima, međutim, i poseban oblik šutnje koji zaslužuje vlastito ime, jer se ne rađa iz neznanja ni iz straha, nego iz nečega suptilnijeg: iz stranačke lojalnosti koja se, kod dijela vjernika, ponaša kao da je sama po sebi članak vjere. Bez obzira na konkretan politički trenutak, moralno pitanje za vjernika nastupa onda kada obranu neke političke opcije prihvati bez kritičkog propitivanja – isključivo zato što dolazi od »njegove« strane. Obrazac je prepoznatljiv: isti vjernik koji bi bez oklijevanja tražio najrigoroznije sankcije da je ista ekološka katastrofa otkrivena pod suprotnim političkim predznakom, u ovom slučaju traži olakotne okolnosti. Takvo ponašanje nije kršćanska razboritost, nego stranačka pripadnost prerušena u razboritost. Katolički socijalni nauk, koji poziva na brigu za zajednički dom neovisno o tome tko je na vlasti, u tom se slučaju svodi na retoriku koja se poziva samo kada je politički besplatna.

Ovo nije poziv da vjernici napuste svoje političke izbore ili da o svakom pitanju budu jednako sumnjičavi prema svakoj strani – takva bi ravnodušnost bila i sama oblik izbjegavanja odgovornosti. Poziv je uži i konkretniji: da mjerilo kojim se prosuđuje težina ekološke i zdravstvene katastrofe ostane isto mjerilo neovisno o tome tko sjedi u ministarskoj fotelji, i da se pitanje »je li ovo istina i je li ovo pravedno« nikada ne zamijeni pitanjem »šteti li ovo mojoj stranci«. Kad se to dvoje zamijeni zadržava se sav jezik brige za zajednički dom, dok se srce, u trenutku kad ta briga postane politički neugodna, tiho povlači.

Upravo zato ispravan katolički odgovor na ovakav slučaj nije kolektivna prozivka – pokazivanje prstom na »one koji su znali i šutjeli« kao apstraktnu, bezimenu masu – nego poziv na ispit savjesti kod svakoga tko se u njemu prepoznaje. Kolektivna osuda bez imena i dokaza sama postaje oblik nepravde, jer prebacuje odgovornost s konkretnih osoba na neodređenu zajednicu, čime paradoksalno olakšava savjest upravo onima koji su stvarno krivi – oni se mogu sakriti u mnoštvu neimenovanih »sukrivaca«. Ono što moralna teologija traži jest suprotno: da svatko tko posjeduje relevantno znanje ili položaj postavi sebi konkretno pitanje – jesam li ja, u okviru svoje uloge, imao priliku upozoriti, spriječiti ili barem posumnjati naglas, i jesam li tu priliku iskoristio ili sam radije šutio jer je šutnja bila jednostavnija?

Za Crkvu kao instituciju, ovo pitanje ima dodatnu težinu. Ako socijalni nauk uči, kako to Laudato si’ izrijekom kaže, da su krik zemlje i krik siromašnih jedan te isti krik, onda šutnja crkvenih zajednica u pogođenim krajevima – ako je uopće postojala, a to zaslužuje vlastito, pošteno ispitivanje, ne pretpostavku – ne bi bila tek propust angažmana, nego propust prepoznavanja vlastitog poslanja.

Moralna ocjena slučaja Gospić stoga zahtijeva dvostruko razlučivanje. Čin uvoza otpada zahtijeva pravednu sankciju: utvrđivanje konkretne krivnje, konkretnih imena, konkretne naknade štete zajednici koja je oštećena. Utvrđivanje konkretne krivnje i naknada štete primarno su predmet pravosuđa – Crkva ne zamjenjuje sudove. No, moralni glas Crkve nije samo paralelan; on je dužan pratiti i podržavati pravne procese, podsjećajući da pravda bez istine nije pravda, te da se odgovornost ne smije razvodniti u anonimnost sustava. Propovijedanje i sud idu ruku pod ruku: sud kažnjava, a propovijed budi savjest.

Šutnja koja ga je pratila zahtijeva nešto drugo: obraćenje savjesti, ne kaznu, jer se propust često ne može dokazati na sudu, ali se uvijek može priznati u vlastitoj nutrini. Spajanje ta dva zahtjeva u jedno – tražiti od institucija pravdu, a od pojedinaca iskrenost – jedini je put kojim se katolička moralna misao može ozbiljno suočiti sa slučajem koji je, na kraju krajeva, jednako toliko test hrvatskog pravosuđa koliko i test savjesti svih onih koji su, u ovoj ili onoj mjeri, znali više nego što su bili spremni reći.

Krešimir Cerovac, polis.ba