Sjećanje bez zlopamćenja

U enciklici Fratelli tutti (enciklika o bratstvu i socijalnom prijateljstvu) papa Franjo naglašava da se bez sjećanja ne može ići naprijed i da ne napredujemo bez cjelovitog i jasnog sjećanja: „Moramo održati živim plamen kolektivne svijesti, svjedočeći nadolazećim naraštajima o užasima koji su se dogodili, što budi i čuva na taj način sjećanje na žrtve, tako da ljudska svijest uzmogne nadjačati svaku želju za dominacijom i uništenjem.“ Moramo se sjećati žrtava, nevino stradalih ljudi, kako bismo izgrađivali društvo u kojem će biti više pravde i bratstva.

Nevino stradalim ljudima pripadaju i dvojica bosanskih franjevaca, fra Nikica Miličević (1957.-1993.), gvardijan, i fra Leon Migić (1937.-1993.), samostanski vikar, koje su pripadnici Armije BiH svirepo ubili na vratima fojničkog samostana 13. studenog 1993. godine. Sjećanje na dvojicu ubijenih franjevaca mora biti ponajprije sjećanje na njih kao osobe. Važno je to napomenuti zbog toga što se kod obljetnica stradalih često događa da u prvom planu nisu konkretni ljudi i njihovi životi nego kolektivi kojima pripadaju. I pokojni, jednako kao i živi ljudi, imaju vlastiti identitet koji ne smijemo prebrzo svoditi na kolektivnu pripadnost. Važno je pamtiti konkretna imena i konkretne sudbine ljudi, njihova lica i oči, njihove riječi i djela, jer ih kolektivno sjećanje može gurnuti upravo tamo gdje se to ne želi – u potpuni zaborav. Kolektivna sjećanja mogu toliko zamutiti sjećanje da se u njemu više ne vide i ne prepoznaju konkretni ljudi.

Važno je to napomenuti zbog toga što se kod obljetnica stradalih često događa da u prvom planu nisu konkretni ljudi i njihovi životi nego kolektivi kojima pripadaju. I pokojni, jednako kao i živi ljudi, imaju vlastiti identitet koji ne smijemo prebrzo svoditi na kolektivnu pripadnost.

Zato ima smisla podsjetiti na riječi koje je ondašnji kroničar fojničkog samostana fra Miroslav Krajinović zvani Car (1921.-2002.) zapisao o svojoj subraći. Bili su to miroljubivi ljudi koji su u ratnom vihoru nastojali sačuvati mir među ljudima i biti pravedni prema svima neovisno o njihovoj vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti. Kroničar bilježi i sljedeće: „Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo poslije obavljenih dužnosti otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao: ‘Daju nama dajmo i mi drugima’. Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi, ‘šta kome treba nek napiše’ i zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio.“

Iz ovih nekoliko rečenica koje je samostanski kroničar zapisao o ubijenim fratrima, možemo zaključiti da su dvojica fojničkih franjevaca nastojali živjeti prema Evanđelju Isusa iz Nazareta i prema primjeru svetoga Franje Asiškog koji se s ljubavlju i blagošću odnosio prema svim Božjim stvorenjima i zauzimao za mir među ljudima. Činjenica da u svijetu, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti, često stradaju dobri i blagi ljudi, ne bi nas smjela obeshrabriti u zauzimanju za mir i dobro, nego naprotiv još više osvijestiti koliko je i jedno i drugo dragocjeno u čovjekovom životu i njegovim odnosima.

Koliko god sjećanje na nevino stradale ljude izazivalo unutarnji bijes i navodilo na mržnju prema počiniteljima zločina, ne smijemo dopustiti da nas obuzmu takvi osjećaji. U našoj domovini Bosni i Hercegovini upravo je najviše zlopamćenja, i osobnih i kolektivnih, koja nam ne dopuštaju da izađemo iz začaranog kruga zla. Tako se ogrješujemo o nevino stradale jer njihovu smrt iz prošlosti koristimo kao generator naših mržnji u sadašnjosti. Na taj način prihvaćamo logiku života kojom su se vodili zločinci. Isus iz Nazareta u cijelosti odbacuje mržnju, osvetoljubivost i nasilje i traži od svojih učenika da budu blagi i milosrdni i prema svojim neprijateljima. Teško nam je i slušati te riječi, ali ako želimo biti na Isusovom putu, onda moramo odustati od svega što može naštetiti našim bližnjima.

Prošlost ne možemo promijeniti, ali iz prošlosti možemo učiti. Brutalno ubojstvo dvojice fojničkih franjevaca i mnogih drugih ljudi u našoj domovini trebalo bi nas potaknuti da svoju sadašnjost i budućnost tako gradimo da više nitko ne mora umrijeti zato što je drugačiji, što ispovijeda drugu vjeru i što pripada drugom narodu, jer su upravo zbog toga mnogi ljudi stradali u posljednjem ratu, uključujući i dvojicu fojničkih franjevaca. Moramo naučiti poštivati naše razlike i osloboditi se straha od drugoga. U zemlji koju razdiru vjerske i nacionalne mržnje, potrebni su ljudi koji će druge promatrati kao svoju braću i sestre, a ne kao povijesne ili sadašnje neprijatelje.

Upravo je na osobnom opraštanju inzistirao Isus iz Nazareta tražeći od svojih učenika da uvijek opraštaju, pa i svojim neprijateljima i mučiteljima. Budući da se opraštanje prvenstveno veže uz Boga, kad opraštamo, postajemo slični Bogu. Opraštanje je osobni čin i nitko nas u tome ne može zamijeniti.

I o opraštanju se često govori u našem društvu, posebno na obljetnicama stradanja, ponekad površno kao da je lako oprostiti, ponekad radi političke korektnosti jer svi o tome govore, a ponekad i licemjerno da bismo prekrili želju za osvetom. Iz iskustva znamo da je opraštanje zahtjevan i mukotrpan proces koji traje cijeli život. Opraštanje se ne može svesti na riječi, ono nije pojedinačan čin, nego stav koji treba izgrađivati i živjeti cijeli život. Zbog toga i ima malo stvarnih opraštanja u međuljudskim odnosima, jer ona su doista zahtjevna. Koliko god nas fascinira sposobnost opraštanja ljudi koji su pretrpjeli veliko zlo, moramo razumjeti i one koji to ne mogu. Opraštanje je dar, za njega je potrebno vrijeme, nekad i cijeli život.

Kad govorimo o opraštanju moramo imati na umu i to da ne možemo opraštati u ime drugih ljudi. Javne isprike za učinjena zla pripadnika naših kolektiva imaju smisla radi relaksiranja odnosa među ljudima različitih vjera i nacija, ali nikad ne mogu nadomjestiti osobno opraštanje. Upravo je na osobnom opraštanju inzistirao Isus iz Nazareta tražeći od svojih učenika da uvijek opraštaju, pa i svojim neprijateljima i mučiteljima. Budući da se opraštanje prvenstveno veže uz Boga, kad opraštamo, postajemo slični Bogu. Opraštanje je osobni čin i nitko nas u tome ne može zamijeniti.

Kad se sjećamo stradalih koji su ubijeni od pripadnika druge vjere i druge nacije, kao što je to slučaj sa stradanjem fojničkih fratara, postoji opasnost da krivnju za njihovu smrt učitavamo kolektivu kojima pripadaju zločinci. To je, nažalost, čest slučaj na ovim prostorima i u tu zamku upadaju jednako i političari, i vjerski službenici i vjernici. Važno je svaki put naglasiti da počinitelji zločina imaju svoje ime i prezime i onda kad se skrivaju ili kada ih štite institucije. Zato nije ni korektno ni pravedno zločine pojedinaca iz prošlosti koristiti kao sredstvo stigmatizacije i demonizacije cijelih kolektiva.

Isus iz Nazareta u cijelosti odbacuje mržnju, osvetoljubivost i nasilje i traži od svojih učenika da budu blagi i milosrdni i prema svojim neprijateljima. Teško nam je i slušati te riječi, ali ako želimo biti na Isusovom putu, onda moramo odustati od svega što može naštetiti našim bližnjima.

Istodobno, važno je da se svatko osobno suoči sa zločinima koji su počinjeni u ime kolektiva kojima pripada. Sjećanje na naše žrtve ne smije nas učiniti slijepima za suočavanje s našom grešnom prošlošću nit nas otupiti za kajanje za grijehe. Proživljena patnja u prošlosti nikad ne smije postati izlikom za sadašnje zlo. Kad netko umisli da je sve dobro, bio to pojedinac ili neka zajednica, to je u pravilu samozavaravanje i to je najveća prepreka u našem odnosu s Bogom i bližnjima. Sveto Pismo nas poučava da samo onaj čovjek koji preuzima odgovornost za svoja djela može biti subjekt pred Bogom.

Nevina smrt ljudi, neovisno o tome kojoj zajednici pripadaju, ne bi smjela biti razlog podjela, razdora i novih mržnji. Upravo suprotno, ona bi trebala biti poziv na zajedništvo, na zajedničko suprotstavljanje svakom zlu i svakom zločincu. U našoj zemlji se više poštuju ratni zločinci, nego njihove žrtve. Više se cijeni vjerske i nacionalne fanatike, nego one koji se zauzimaju za mir i dijalog. Ovakve obljetnice nas pozivaju da uvijek budemo na strani žrtava, da poštujemo tuđu patnju, i da se opiremo svakom zlu i svim zločincima, posebno onima u vlastitim redovima.

Fra Nikica Miličević i fra Leon Migić voljeli su život, svoj fratarski i svećenički poziv, svoj fojnički samostan i zavičaj, i svoju domovinu Bosnu. Oni nisu željeli umrijeti. Oni su žrtve iracionalne mržnje. Njihovo stradanje ne smije biti povod novim mržnjama i novim stradanjima. Neka njihova mučenička smrt bude sjeme novog života, boljih odnosa, snažnijeg povjerenja i veće solidarnosti, u Fojnici i u cijeloj našoj domovini Bosni i Hercegovini.

---

Drago Bojić

---

---