Sveti Martin Turski

U prijašnja vremena posebno, a u nekim krajevima i danas, sveti Martin Turski je vrlo omiljen svetac. Iako ga se slabo poznaje, važno je mnogima da se na njegov dan, na Martinje, «krsti vino», peku guske, da se ljudi druže, piju, jedu i vesele. Sveti Martin je zaštitnik vina i vinara, gostioničara, ljudi koji se žele izvući iz jarma alkohola; zaštitnik je siromaha i vojnika, konja i gusaka… Najnovije što je vezano za sv. Martina je to da od 2005. postoji europski pokret «Stopa svetoga Martina» kojim se žele označiti putovi i povezati sve crkve i mjesta koja nose ime ovoga sveca te istaknuti martinsku evropsku baštinu.

Martin se, pretpostavlja se, rodio 316. u Savariji, naselju u kojem su se križali rimski putevi, danas Szombathelyu (hr. Sombatelu), u zapadnoj Madžarskoj, jugoistočno od Beča. Otac mu je bio rimski tribun, vojnik, pa je obitelj, dakle i sina, imenom mali Mars (Martinus), selio po svojim vojničkim logorima. I Martin je s 15 godina stupio u vojsku u Paviji (331.). Služio je za vrijeme careva Konstantina II. i Julijana Apostate. S 18 godina se krstio i napustio vojsku. Njegov ulazak u kršćanstvo veže se uz događaj koji je zaodjenula vrlo poučna legenda. Naime, ulazeći u francuski grad Amiens, ugledao je siromaha koji se tresao od studeni. Sažalio se nad njim i odsjekao mu polovicu svoga vojničkog ogrtača. Nimalo bez utjecaja na njegovo obraćenje, a smatra ga se i Martinovim učiteljem, bio je biskup Hilarije iz Poitiersa, poznat po borbi protiv arijanizma (nauka koji je nijekao Isusovu istobitnost s Bogom Ocem).

Vrijedilo bi istražiti kako se Martin ponašao prema vlastitoj supruzi (biskupi su tada bili oženjeni) kada je odlučio naspustiti svijet i posvetiti se askezi, monaštvu te osnovati samostan u Ligugéu, mjestu koje je dobio u vlasništvo od učitelja i prijatelja, Hilarija, prvi dakle samostan na Zapadu (361.), kao i kako se unutarnje nosio s biskupskom službom u gradu Toursu, a koju je, usprkos ustezanju pa i bježanju, većinom se tvrdi, bio prisiljen preuzeti (370.).

I kao biskup Martin je navlačio na sebe bijes klera i vlasti jer se protivio brisanju razlika između onoga što je Božje i onoga što je carevo, zavodljivosti cezaropapizma koji će odrediti kršćanske Crkve u budućnosti. Bio je protiv uplitanja političke vlasti u ingerencije Crkve, kao i protiv skupljanja privilegija od vlasti od strane crkvenih ljudi.

Sveti Martin, prvi zapadni redovnik, asket i neumorni putujući propovjednik, misionar panonskog dijela Ilirika, prilično omiljen svetac ne samo Zapada nego i pravoslavnih, ipak je prekriven legendama tako da i mi današnji ne možemo lagano stići golim faktima njegova života. Vjerujemo ipak da i u anegdotalnoj baštini ima istine i da i nama suvremenim ljudima barem nekoliko stvari iz Martinova legendarija mogu biti uzorom.

Nimalo beznačajan i uvijek iznenađujući je čin ako netko napusti vojsku ili ne želi služiti vojsku. Martin je ostavio vojsku, ostavio je oružje i nasilje kao put rješavanja ljudskih konflikta i socijalnih nejednakosti. Može li komu ovo biti primjer? A gestom darivanja polovice svoga zaštitničkog mantila, Martin je istaknuo Isusov evanđeoski put milosrđa. Vrlo je plastično i nezaboravno to da se Martin obratio kad mu je uvečer istoga onog dana kad je susreo promrzlog siromaha, na san došao sam Gospodin Isus, zaogrnut istom onom polovicom ogrtača kojim je on obdario promrzloga. Martin nije znao, kako to evanđelje i kaže, da je odijevajući gologa odjenuo samoga Isusa (usp. Mt 25,36).

Za naše prilike i za našu kršćansku egzistenciju čini se da može biti inspirativno i Martinovo povlačenje od bučnog trijumfalizma u koje je upalo izvanjštinjeno kršćanstvo nakon što mu je Konstantin udijelio slobodu. Možemo samo slutiti kakva je bila euforija kada kršćani i Crkva izlaze iz režima prisilne šutnje i skrivanja, prezira i šikaniranja, iz građanstva drugoga reda i kad postaju politički subjekti i protagonisti društvenih tokova, kada uzimaju stvarnu moć i mogućnost, ne samo duhovnu, nego političku i vojnu, kada među kršćanima i crkvenim ljudima ima onih koji se žele osvetiti onima koji su ih tlačili. Martin živi u vremenu kada kršćanstvo sve manje biva osobni izbor a sve više amalgam cezaropapizma, politička odluka za društvene privilegije, državna religija, a svećenici klerici države, sluge i poluge vlasti.

Martin je bježao od etatiziranja kršćanstva, jurudiziranja evanđelja i heleniziranja naviještanja Isusa Krista. Zato se povlačio u osamu i samostan. I kao biskup Martin je navlačio na sebe bijes klera i vlasti jer se protivio brisanju razlika između onoga što je Božje i onoga što je carevo, zavodljivosti cezaropapizma koji će odrediti kršćanske Crkve u budućnosti. Bio je protiv uplitanja političke vlasti u ingerencije Crkve, kao i protiv skupljanja privilegija od vlasti od strane crkvenih ljudi.

U ovom kontekstu nimalo beznačajno nije Martinovo protivljenje smaknuću Priscilijana, biskupa grada Avile. Ovaj je optužen i osuđen za gnostičko-manihejsku, dualističku herezu koja prezire tijelo i instituciju braka. Njega je uz pomoć nekih biskupa smaknuo u Trieru car Maksim (380.), usprkos protivljenju biskupa Martina, milanskog biskupa Ambrozija i samog pape Siricija. Koliko se zna, ovo je prvo smaknuće nekog kršćanskog heretičara od strane političke, državne vlasti. Nije, međutim, posve jasno je li Priscilijan doista bio heretik. U svakom slučaju nije evanđeoski, nego protuevanđeoski ubijati čovjeka zbog «delikta» mišljenja i govora. Martin se tomu protivio.

Martin nas uči da se čuvamo kažnjavanja ljudi, svakog nasilja nad ljudima koji ne misle poput nas, da imamo strpljivosti s onima čija nam istina djeluje hereza – podivljala istina i da povrh svega budemo milosrdni prema onima koji se u ovom svijetu smrzavaju od neimaštine, ljudske hladnoće, prezira i isključivosti.

Ima još značajnih momenata iz Martinova života koji nam mogu biti za pouku. O tome piše Martinov životopisac Sulpicije Sever, sada dostupno i u nas: Život svetoga Martina (prev. s latinskog Stjepan Kušar, Zagreb 2023.). Jedan je, međutim, Martinov čudesni «susret» krajnje aktualan za svako vrijeme, pa zavrjeđuje i našu pažnju. Riječ je o poznatom, toliko puta propovijedanom i u katehezama spominjanom, ali uvijek proročko-provokativnom ukazanju Martinu, ukazanju đavla. Nečastivi, novozavjetno-apokaliptičkim rječnikom kazano antikrist, ukazao se Martinu u liku Gospodina Isusa. Martin se posve zbunio. Onako kako je zamišljao svoga Gospodina bio je: lijep, uredan, blaga pogleda, meka i ljeporječiva govora… No nešto Martinu nije izgledalo uredu. Nečastivi ga zavodljivo očarava i pita kako to da ne prepoznaje svoga Gospodina. I onda odjednom, aha, to je to. Martin postavlja pitanje na čijem odgovoru sve stoji ili pada: A rane? Gdje su ti rane?

Martin nas poučava da ne mislimo da je zlo odmah uočljivo i prepoznatljivo, da je zlo crno i ružno, nego da budemo oprezno povjerljivi, da otvoreno sumnjamo i u one što su lijepo odjeveni, čak i u one koji se zaogrću svetim haljama, i u one koji nas očaravaju medenim, zavodljivim i svetim riječima o Bogu i Isusu.

Biskup Martin nas poučava da svaku svoju službu, i onu u Crkvi, osobito službu Isusovih nasljednika, smatramo da nas nadilazi, da se ne oholimo da znamo sve, da možemo sve; nego budemo skromni i uvijek više radimo, da kombiniramo rad i molitvenu šutnju, slušanje Boga i pomaganje drugima.

Martin nas uči da se čuvamo kažnjavanja ljudi, svakog nasilja nad ljudima koji ne misle poput nas, da imamo strpljivosti s onima čija nam istina djeluje hereza – podivljala istina i da povrh svega budemo milosrdni prema onima koji se u ovom svijetu smrzavaju od neimaštine, ljudske hladnoće, prezira i isključivosti. I naravno, da se družimo i radujemo s ljudima, uz kapljicu vina, ali bez pretjerivanja, umjereno, jer Isus je tu s nama, s nama nastavlja svoju večeru na našim gozbama/agapama.

Fra Ivan Šarčević