Sinodalni put Crkve: obrnuta piramida ili bratstvo služenja?

Iako je prošle skoro punih šest godina (7. ožujka 2020.) od kako je Papa Franjo najavio sveopću sinodu o Crkvi i sinodalnosti, iako je objavljeno nešto dokumenata o sinodi,  i onaj završni s Opće skupštine Biskupske sinode iz 2024. (Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje poslanje), većina vjernika u nas o sinodi i sinodalnosti slabo što zna ili čak ništa nisu čuli. Oni imaju svoje molitve i pobožnosti, a sinodalnost u Crkvi i sinodalnost Crkve je stvar onih «gore», biskupa i svećenika.

Razlog neznanja ili odbijanja znanja o sinodalnosti dijelom je u općoj letargiji i samodovoljnosti vjernika koji su tako odgajani da se o vjeri ne treba nešto posebno učiti, nego se u vjeri samo slijedi naslijeđeno i ono što se s oltara kaže. A upravo je jedan od ciljeva sinode da se bolje slušamo, iznosimo svoja mišljenja i da se razumijemo.

Premda je sinodalnost bila izvorni način izgradnje, oblikovanja i poslanja prvih crkvenih zajednica na počecima kršćanstva, oholo neznanje i intelektualni primitivizam uzrokuju kod mnogih automatsko protivljenje na svaki spomen sinodalnosti. Razlog je, treba bez uvijanja kazati, i u velikom otporu što ga pruža većina crkvenih hijerarha, biskupa, svećenika, redovnika, klerikaliziranih medija koji u svome poslanju nemaju za cilj auto/evangelizaciju, nego održavanje postojećega stanja, a to znači zaglupljivanje vjernika i čitatelja.

U pozadini je, ipak, osnovni razlog: poimanje Crkve – ekleziologija koja je zasjenila i teologiju i kristologiju. Za mnoge koji odlučuju u Crkvi, Crkva je važnija i od Boga i od Isusa. Sve je i svi su njoj na usluzi. Oni koji se opiru sinodalnosti smatraju sebe vjernim sinovima Crkve, a Crkvu kao instituciju u kojoj nikakav problem nije njezin način ustrojstva ili odlučivanja, problem takvima nije toliko ni u nemoralnosti i nevjerodostojnosti njezinih poglavara i dostojanstvenika, biskupa, svećenika, teologa, nego u nedovoljnom jedinstvu koje se, prema njima, izražava u poslušnosti poglavaru te u tolikim neprijateljima Crkve koji je tobože ne prestaju napadati. Crkvi trebaju svi služiti, a ne da Crkva služi drugima, izričit je ili prešutan princip tih ljudi. Neki među njima idu čak dotle da su Papu Franju i one koji traže sinodalnu Crkvu proglašavaju necrkvenima ili sredstvom neprijatelja Crkve, čak slugama «nečastivog». U suvremenoj povijesti Katoličke crkve nisu zabilježeni toliki protesti prema papi i njegovu učiteljstvu od strane nekih kardinala, biskupa, svećenika, kao danas.

Što se misli kada se govori o sinodalnom putu ili sinodalnoj Crkvi?

Nije nam nakana niti ovdje možemo iscrpiti sve značenje sinodalnosti. Pokušajmo krenuti od osnovne činjenice vjere koju ispovijedamo o Crkvi i koja je, i kada je ne izgovaramo, u podnožju naših razmišljanja o sinodalnosti.

Crkva je ljudska i božanska zajednica. Kažemo Kristova zajednica. U Vjerovanju ispovijedanje vjere u Crkvu slijedi i neodjeljivo je od ispovijesti vjere u Božjega Duha. To onda znači da zbilji Crkve valja pristupiti tako kao da sve ovisi o nama, i to tako da smo svi odgovorni za Crkvu, a ne samo privilegirani ili visokopozicionirani, koliko god, jasno, odgovornosti bile različite, kao i da – to je drugi sastavni dio ispovijesti vjere u Crkvu – ništa u konačnici ne ovisi o nama, nego o Bogu, o njegovu Duhu, iako smo – treba ponoviti – dužni sve činiti sami, ali upravo tako da smo otvoreni Kristovu duhu koji uvodi u svu istinu, koji ne napušta svojih i onda kada nemaju potvrdu svoga djelovanja, kada doživljavaju poraze i neuspjehe.

Ako dakle imamo u vidu da sve naše misli, riječi i postupanja treba voditi vjera u Božjega Duha koji ne ostavlja svoje vjernike, onda to znači da i sinodalnost, o kojoj treba razmišljati i po kojoj se treba ponašati, kao uostalom i drugim postupcima pape, biskupa, svećenika i uopće vjernika, treba pristupiti s povjerenjem i kritičkom lojalnošću. Povjerenje ovdje ne znači naivnost, nikakav slijepi pristanak, gaženje svoga razuma i volje, nego razumno povjerenje

Vrijedi se u našim ekleziološkim  raspravama, a sinodalnost je skroz crkvena tema, podsjetiti na tu činjenicu djelovanja Duha: ne uvodimo mi, biskupi, svećenici, papa, u svu istinu, niti Duh vodi ljude po našim komandama i željama, kako nerijetko suvremeni «duhovnjaci» tobože određuju Božjem Duhu na koga će silaziti i koje će darova kome davati ili tko je pun Božjega Duha, a tko je opsjednut zlim dusima. Duh istine je božanski Duh, dobar i milosrdan, branitelj i tješitelj, ali «puše gdje hoće», dakle nije isključiv, nikada pristran, nego je slobodan i neuvjetovan. Zbog toga nam je nužno s poštovanjem i skromnošću ophoditi s Duhom u odnosu na Crkvu, da ne upadnemo u grijeh protiv Duha Svetoga, u stanje neduha, pa da naše ljudske postupke, izbore i odluke, na primjer izbore biskupa, bez zadrške pripisujemo volji i izboru Duha Svetoga ili za svoje uske i pristrane interese zaposjedamo instituciju Crkve i određujemo crkvenost.

Ako dakle imamo u vidu da sve naše misli, riječi i postupanja treba voditi vjera u Božjega Duha koji ne ostavlja svoje vjernike, onda to znači da i sinodalnost, o kojoj treba razmišljati i po kojoj se treba ponašati, kao uostalom i drugim postupcima pape, biskupa, svećenika i uopće vjernika, treba pristupiti s povjerenjem i kritičkom lojalnošću. Povjerenje ovdje ne znači naivnost, nikakav slijepi pristanak, gaženje svoga razuma i volje, nego razumno povjerenje.

Povjerenje svakako uključuje aposteriorne zaključke, dakle prijeđeno iskustvo, u našem slučaju crkvenu tradiciju, jer sinodalnost nije novotarija, nego poznata i uz to korisna praksa Crkve. Ona je osnovna oznaka crkvenosti ranih stoljeća kršćanstva, sporadično je prakticirana i kasnije, a u naše vrijeme sa sinodalnošću je iznova započeo II. vatikanski koncil, dok je prvu opću sinodu biskupa sazvao Papa Pavao VI. (1965.). Kroz tih šezdeset godina možemo kazati da su biskupske sinode bile poput malih crkvenih koncila cijele Crkve. Neke su svojim plodnim raspravama i vrijednim dokumentima evanđeoski nadahnule i usmjerile sveukupno djelovanje Crkve u suvremenom svijetu. Jedna takva je svakako ona održana za jubilarnu godinu 1975. i njezin i danas validni dokument o evangelizaciji – Evangelii nuntiandi [Naviještanje evanđelja].

Možemo stoga ustvrditi da nastojanje Pape Franje i njegovih suradnika u pogledu sinode i sinodalnosti djeluju kao izraz crkvenih koncila, ne samo ovoga posljednjeg nego i onoga prvog, jeruzalemskog koncila – svih otvorenih ekumenskih (u smislu svjetske ekumene) susreta odgovornih u Crkvi, susreta punih rasprave u Kristovo ime, a sve u dobrohotnosti i otvorenosti evanđelju i Božjem Duhu.

Franjo, koncilski papa, sa svojim suradnicima smatrao je da je II. vatikanski koncil ostavio neka pitanja otvorenim. Jedno od tih svakako je pitanje odnosa ministerijalnog i sveopćeg svećeništva. Iako je Koncil potvrdio jednako dostojanstvo svih krštenih, ostalo je dakle ono što se naziva najstarijom «šizmom» u Crkvi, nejednakost između laika i klerika. Uključivanje svih vjernika u suodlučivanje o vlastitoj zajednici, primjereno odgovornosti i darovima, jedan je od ciljeva sinode i smisao sinodalnosti Crkve.

I. vatikanski koncil bavio se na poseban način pitanjem papina primata i dogmom njegove nepogrešivosti. Uza sve dobre strane II. vatikanski koncil bio je koncil biskupa. Pokazalo se to sve do u naše vrijeme i sve do u pojedinu lokalnu crkvu. Biskup ima gotovo apsolutnu moć. Njegovo se ređenje smatra višim stupnjem sakramentalnosti ne samo od svećeničkog ređenja nego i od sakramenta krštenja. Predominantna je, iako ekleziološki netočna slika biskupa kao «vikara Kristova» (papa Franjo se te titule i mnogih drugih odrekao), praktično biskup u svojoj osobi «utjelovljuje» sve tri Kristove službe u punoj moći: proročko-učiteljsku, svećeničko-liturgijsku i kraljevsko-vladalačku. Ako to imamo u vidu, i ako poznajemo nerazborite biskupe koji se za sve tri službe smatraju bogomdani u totalitetu, onda nam biva jasno da se mnogi crkveni problemi nalaze upravo u problemu moći, moći crkvenih ljudi, dakle ne samo biskupa, nego svećenika, redovnika, vjeroučitelja, svih onih koji rade u Crkvi ili participiraju na moći Crkve kao institucije.

Poziv na sinodalnost poziv je na novi stil crkvenoga života, manje i veće Kristove zajednice, mjesne, lokalne, krajevne, na koncu na novu odgovornost za univerzalnu, Katoličku crkvu. Riječ je, kako je sam Franjo kazao na 50. obljetnicu od prve biskupske sinode (2015.) o zajedničkom hodu svih u Crkvi, od vjernika preko svećenika i biskupa, kardinala, do crkvenih institucija i pape. To nije puko hodanje, jednih uz druge, bok uz bok, nego u zajedništvu, licem u lice, u osobnoj odgovornosti i zajedničkom sudjelovanju u odlučivanju te u zajedničkom poslanju. Programski naslov za sinodu to jasno i sažima: Za sinodalnu Crkvu u zajedništvu, sudjelovanju i poslanju.

Hodanje zajedno, što je doslovni prijevod grčke riječi sinod, ne znači neko turističko hodanje skupa ili relaksirajuću šetnju ili demonstrirajuću molitvenu procesiju, nego zajednički izlazak iz crkvenih institucija i zgrada i upućivanje k ljudima koji su potrebni Božje riječi, evanđelja mira, kao i ljudske solidarnosti. Zajedništvo podrazumijeva i zajedničko raspravljanje i odlučivanje o bitnim stvarima vjere, gdje se svaki vjernik smatra i njemu se priznaje osobnost i subjektivnost u životu i odlučivanju. Govori se stoga o osluškivanju i uvažavanju osjećaja vjere vjernika (sensus fidei fidelium) i to polazeći od onih rubnih, s periferija – kako stvarno siromašnih tako svih onih koji se nalaze na egzistencijalnim periferijama, svih zlostavljanih ili obespravljenih, svih duhovno siromašnih.

Mogli bismo zahtjev za sinodalnošću shvatiti u slici obrnute piramide: vjernici su na vrhu a biskup na dnu. To bi značilo da se pojedine odluke u Crkvi donose nakon što se pomno saslušaju vjernici, što je moguće više vjernika, ali i ljudi koji nisu katolici, nego kršćani, kao i oni koji su nevjernici, ali s njima katolici i kršćani dijele odgovornost za zajednički svijet. Dakle, nakon što se ispitaju i razluče duhovi, donose se odluke

Mogli bismo zahtjev za sinodalnošću shvatiti u slici obrnute piramide: vjernici su na vrhu a biskup na dnu. To bi značilo da se pojedine odluke u Crkvi donose nakon što se pomno saslušaju vjernici, što je moguće više vjernika, ali i ljudi koji nisu katolici, nego kršćani, kao i oni koji su nevjernici, ali s njima katolici i kršćani dijele odgovornost za zajednički svijet. Dakle, nakon što se ispitaju i razluče duhovi, donose se odluke.

U nekim mjesnim crkvama, nažalost, pojedini biskupi ili poglavari ponašaju se despotski, kao feudalni knezovi. Sve odlučuju sami. Neki maskiraju svoj despotizam prividom obrnute piramide, tobože uvijek nešto pitaju (a ustvari su ili radoznali ili tračari), stvaraju masu vijeća i povjerenstava, da zadovolje slovo Koncila i propise kanonskoga prava, ali su to većinom gremiji poslušnika i klimoglavaca da poglavarima iskažu lojalnost ili da pobožnjačkim brbljanjima suzbiju svaku zdravu kritiku i novi iskorak. Lukavstvom obrnute piramide poglavari daju privid slušanja drugih, privid participacije, a ustvari oni zaključuju i odlučuju ono što su naumili prije sjednice, prije zajedničkog (sinodskog) puta. To je perverznije i od toga da vjernike uopće nisu pitali za mišljenje i da su sve sami radili.

Sinodalnost nije cilj crkvenoga života, nego metoda i stil. Primarno se radi o pitanju moći u Crkvi, o razumijevanju, izgradnji i poštivanju autoriteta u Crkvi, kao i moći Crkve u društvu. Teški problemi u Crkvi kao što su zlostavljanja djece i malenih, odraslih ranjivih, klevete, krađe zajedničkoga dobra, razna  duhovnička nasilja i indoktrinacije, mnogi skandali u Crkvi dolaze najčešće od zloupotrebe crkvene moći i krivog razumijevanja autoriteta. Problem moći u Crkvi nerijetko je vezan uz ekonomsku moć (novac) i političku moć. Slično Isusovom vremenu, u nekim se vremenima religijska (duhovna) moć i politička moć udružuju i uzajamno štite, ucjenjuju prikrivanjima i zataškavanjima, potplaćuju i nagrađuju. Nema tu nekog povjerenja, a ljubavi da i ne govorimo, nego je riječ o golim interesima.

Svaka moć, a tako i duhovna moć, kojoj pripada moć u Crkvi, vrlo je zavodljiva. Bez dualističkoga prezira, svjesni smo snage duha nad tijelom i materijom. Odatle je razumljivo da je duhovno i duhovničko nasilje najgore nasilje, kao što su najgori ratovi sveti (religijski) ratovi, ne samo po svojoj okrutnosti, nego po perverziji motiva i opravdanja, po sakralizaciji zločina. Svi zločini, svi zločinci traže teološko opravdanje, traže metafizičke razloge za svoja djela, traže posvećenje i blagoslov duhovnika, «Božje dopuštenje» za uvjerljivost djelovanja i za umirenje savjesti. Koliko su oduhovljeni i «obogotvoreni» zločini teži i perverzniji, i zašto nije ispravno ako se neki katolici žale kako se to ustalo samo na Crkvu, jasnije će nam biti ako jednostavno kažemo: nije isto ako krade policajac ili neki obućar, ako se bavi kriminalom premijer ili radnik na šalteru; nije isto ako neki zločin čini svećenik ili tzv. obični građanin. Zato Isus govori o strahoti sablažnjavanja malenih, o izopačenju svetoga, te u drastičnoj slici kaže da bi takvima bilo bolje da si objese mlinski kamen o vrat i nestanu u anonimnosti, a ne da se za njih organiziraju dočeci, počasna mjesta, posebni privilegiji i zaštite, da se od zločinaca prave žrtve. Sinodalnost ima za cilj vratiti empatiju za žrtve i to postaviti kao prioritet. Tragično je i negacija je vjere ako kršćani, koji se ugledaju u Isusov križ, veličaju svoje zločince, ljude koji su razapinjali druge, ili koji Isusovom križem, sve kunući se na njega, nosajući ga oko vrata ili sadeći ga po svom teritoriju, čine nepravde i zlo.

U Crkvi se ne prihvaća načelo demokracije. No, ni monarhijski ili hijerarhijski ustroj, čak ako piramidu i obrnemo, nije u skladu s načelom izgradnje evanđeoske Kristove zajednice braće i sestara. Temeljno načelo Crkve, prema evanđelju, jest služenje, a ne vladanje (usp. Mt 20,24-28); autoritet služenja, a ne autoritet dominacije. Nažalost, svjesni smo da upravo tu nastaju velike nevolje, jer se crkveni poglavari, zapravo nitko kao duhovni ljudi, perfidnom majstorijom znaju skrivati iza velikih riječi. Što su nekada na višoj poziciji, to se više licemjerno pokrivaju iza riječi kao što su služenje, poniznost, malenost, odanost Crkvi i sl.

Autoritet služenja (Isus: Onaj tko želi biti prvi neka bude sluga svima) nije tek prazni i nedostižni ideal koji Isus traži od svojih učenika, nego jedina istinska stvarnost zajedničkoga života različitih ljudi na zemlji, model i ključ stvaranja novih odnosa među ljudima. Onoliko koliko mi u Crkvi, u Kristovoj zajednici ostvarimo taj autoritet, toliko ćemo biti vjerodostojni svijetu, i toliko ćemo ostvariti svoje poslanje u svijetu

Kako god bilo, negativna praksa i naši crkveni skandali nikada ne mogu biti načelo našega djelovanja, nego evanđelje i u njemu Isusov poziv ne na licemjerno poltronstvo i koristoljublje pred autoritetima, nego jasno i razborito, slobodno i odlučno služenje počev od malenih i slabih, i to ne samo osobno, pojedinačno služenje, nego zajedništvo služenja. Kristova crkva je zajednica služenja. Sinodalnost govori o zajedništvu u poslanju.

Autoritet služenja (Isus: Onaj tko želi biti prvi neka bude sluga svima) nije tek prazni i nedostižni ideal koji Isus traži od svojih učenika, nego jedina istinska stvarnost zajedničkoga života različitih ljudi na zemlji, model i ključ stvaranja novih odnosa među ljudima. Onoliko koliko mi u Crkvi, u Kristovoj zajednici ostvarimo taj autoritet, toliko ćemo biti vjerodostojni svijetu, i toliko ćemo ostvariti svoje poslanje u svijetu. Nije dakle prva stvar da drugoga pobijedim, da zavladam drugim; nije mudrost života da nipošto ne budem prevaren, nego da ne prevarim; nije mudrost života da samo uživam i da budem lišen svih patnji i briga za druge, nego kako da drugom doista budem koristan, da mu budem na usluzi, da mu služim; kako da taj drugi (maleni, zlostavljani, spolno i rodno različiti od mene, obespravljena žena, stranac, migrant), kako netko tko je teroriziran u mojoj obitelji, maloj i velikoj Crkvi bude prihvaćen i k tome da ne postane slomljen i ogorčen, nego subjekt svoga novog života. Ne dakle da bude moj rob, da mi trajno, u poniženju, iskazuje zahvalnost, niti da bude udvorica ikome, nego Isusov slobodni učenik, dijete Božje.

Sinoda je kod nekih ljudi već uspjela jer su se neki biskupi, svećenici, vjernici uputili na put odricanja od vlasti i moći vladanja, kako u Crkvi tako i od udružene moći s politikom, nacionalizmom i strankama; uputili se u samoodgoj i izgradnju autoriteta služenja. Obratili su se u jednom od najzahtjevnijih Isusovih traženje: Tako neka ne bude među vama, kao što se ponašaju gospodari i vladari u svijetu!

Ako danas govorimo o krizi u Crkvi, krizi duhovnih zvanja te o raznoraznim sličnim krizama u vjeri, onda te krize možemo povezati s krizom autoriteta, i to krizom autoriteta svjedočenja evanđelja što nas dovodi do krize autoriteta nasljedovanja Isusa, odnosno autoriteta služenja. Što, međutim, sve nećemo poduzeti da značimo pred drugima, da se pokažemo, da budemo netko i nešto, što sve, dakle, nećemo učiniti da budemo autoritet?

Dopustiti da mi bližnji, posebno čovjek u nevolji, zlostavljani, obespravljeni, oklevetani, prognani bude autoritet, da me potakne da govorim istinu, da budem pravedan, da se stavim na stranu Isusovih malenih i da im konkretno pomognem, sinodalni je put izgradnje i sebe i svoje zajednice – Crkve. To je stvaranje Crkve služiteljice čovjeku i svijetu («poljske bolnice»), a ne Crkve kao samo na sebe okrenute institucije ili osigurane tvrđave, zaštićene od čovjeka, ljudskih potreba i «buke» svijeta. Sinodalna Crkva je Crkva zajedništva braće i sestara koji misle, razlučuju i odlučuju, vjeruju i djeluju kao bratstvo i sestrinstvo služitelja i služiteljica evanđelja.

Nije, dakle, dovoljno obrnuti piramidu. Treba postati bratom služiteljem! Ako makar malo uspijemo postati služitelji, promijenit ćemo na bolje i sebe i svijet.

---

Fra Ivan Šarčević

---