Sveti Toma Akvinski: Anđeoski učitelj u dijalogu s vremenom i vječnošću

Katolička crkva 28. siječnja slavi jednog od najvećih i najbistrijih umova u svojoj povijesti, svetog Tomu Akvinskog (1225.-1274.). Papa Pio V. 1567. službeno ga je proglasio doktorom Crkve, stavljajući ga uz bok svetom Augustinu i svetom Grguru Velikom. Time je istaknuo da se katolici mogu pouzdati u njegovo naučavanje o Bogu i konačnom cilju ljudskog života. Toma Akvinski je također jedan od najznačajnijih zapadnih filozofa. Papa Lav XIII. pisao je da za filozofa nema ničeg korisnijega od marljivog istraživanja tajni prirode i dugog temeljitog bavljenja prirodnim znanostima. A to svojim radovima potvrđuje i sveti Toma, za kojega taj papa kaže da je „posvetio veliku pažnju spoznavanju prirode“, te tako pokazao da

„između sigurnih i prihvaćenih podataka nove fizike, te između filozofijskih principa stare škole nema nikakvog pravog protuslovlja.“

U suvremenim kozmološkim raspravama posebno je zanimljivo Tomino shvaćanje stvaranja materijalnog svijeta. Temelj njegovog izlaganja leži u razlikovanju stvaranja i promjene: stvaranje nije promjena (creatio non est mutatio). Za Tomu to znači metafizičku ovisnost svega stvorenog o Stvoritelju. Prirodne znanosti bave se svijetom u kojem se stvari mijenjaju – od subatomskih čestica do nakupina galaksija – pa gdje ima promjene nužno treba i uzrok promjene. Božje stvaranje shvaća se kao radikalno uzrokovanje cijele stvarnosti, pri čemu je riječ o ontološkom, a ne vremenskom početku svemira. Uzrokovati postojanje ne znači proizvesti promjenu na nečemu već postojećem; stvaranje nije djelovanje na prethodno dostupni materijal. Božje stvaranje jest potpuno uzrokovanje: Bog ne uzima ništa da bi od toga načinio nešto, nego stvara iz ničega – „ex nihilo“, tj. iz apsolutno ničega. Zbog toga je Božje stvaranje misterij, a Božja čuda ostvaruju se u materijalnom svijetu.

Vječnost ovdje ne znači vremensko trajanje, nego odsutnost vremena. To nije beskrajno protezanje vremena u prošlost i budućnost od bilo kojeg trenutka promatranja. Bog doduše supostoji s vremenom i stvorenim bićima, ali ne postoji u vremenu – nije podložan vremenskim odnosima.

Toma Akvinski razlikuje postanak svemira od njegovog početka u vremenu. Početak označava vremenski događaj. Pojam stvaranja „ex nihilo“ ima dva značenja: filozofsko i teološko. Teološko značenje dodaje tvrdnju da je stvoreni svijet imao vremenski početak. Već 1215. godine IV. lateranski sabor svečano je potvrdio da je Bog stvorio „iz ničega“ i da se je stvaranje dogodilo „ab initio temporis“. Sveti Toma razlikuje pojam postanka svemira od pojma početka svemira: početak označava vremenski događaj, dok stvaranje znači izvor postojanja svemira. Čak i da je materijalni svijet postojao beskonačno u vremenu, to ne bi izjednačilo njegovu egzistenciju s Božjom vječnošću. Postojanje u beskonačnom vremenu podrazumijeva neprekinuti slijed vremenskih događaja. Božja vječnost nije vremenska dimenzija, nego vječno sada kojim karakterizira svoj imanentni život.

Božja beskonačnost u odnosu na vrijeme označava se kao vječnost. Bog nije ograničen vremenskom dimenzijom, što se očituje u riječima: „Ja sam onaj koji jest“ – iskaz koji ukazuje na njegovo trajno postojanje u Njemu samom. Vječnost ovdje ne znači vremensko trajanje, nego odsutnost vremena. To nije beskrajno protezanje vremena u prošlost i budućnost od bilo kojeg trenutka promatranja. Bog doduše supostoji s vremenom i stvorenim bićima, ali ne postoji u vremenu – nije podložan vremenskim odnosima. I najvažnije: budući da je Bog izvan vremena, prošlost, sadašnjost i budućnost uvijek su pred njim istovremeno prisutni.

Svemu tome treba dodati da stvaranje za Tomu nije neki jednokratan ili daleki događaj. Ono je trajno i potpuno uzrokovanje postojanja svega što postoji (creatio continua). Svaka stvar, ostavljena sama sebi i odvojena od izvora svoga postojanja, bila bi apsolutno ništa. Nema razlike između izvornog čina stvaranja i Božjeg trajnog uzročnog djelovanja. Toma naglašava da bi sve stvari pale u nepostojanje kad ih ne bi podržavala Božja svemoć. U „De potentia Dei“ navodi kako je djelovanje kojim Bog stvara i djelovanje kojim održava svemir jedno te isto. Bog istom stvaralačkom snagom kojom je sve stvorio neprestano održava stvoreno da se ne vrati u tamu ništavila. Tako su stvaranje „ex nihilo“ i „creatio continua“ dva komplementarna načina tumačenja središnjeg teološkog stava da je Bog istovremeno transcendentan (onostran) i imanentan (ovostran) u odnosu na sve stvoreno. Uzdržavanje svijeta ne znači da Bog uvijek iznova u svakom trenutku stvara svako biće zasebno; radi se o produženju Božjega stvaralačkog čina, koji se ne može svesti na zemaljske kategorije vremena i prostora jer  je to izvanprostorno i izvanvremensko Božje djelovanje, a očituje se kroz ljudske vremensko-prostorne kategorije. Kad bi Bog prestao stvarati, stvoreno bi prestalo postojati. Zato je i vječni svemir, čak i ako nema vremenskog početka kako tvrdi Crkva, i dalje ovisan o Bogu glede svog postojanja.

Božje stvaranje jest potpuno uzrokovanje: Bog ne uzima ništa da bi od toga načinio nešto, nego stvara iz ničega – „ex nihilo“, tj. iz apsolutno ničega.

Zašto je Bog uopće stvorio svijet? Sama Božja svemoć, što pripada njegovoj beskonačnosti, ne objašnjava zašto postoji stvoreno. Ona je nužna, ali ne i dovoljna. Ako se ne prihvati da je Bog beskonačna ljubav i ne razumije da je osobni Bog, razlog stvaranja ostaje nerazumljiv. Svijet postoji zato što Bog u jednom činu stvara, zna i ljubi: biti je dar. Stvaranje nije samo „ex nihilo“ – to i „ex amore Creatoris“, kako navodi Drugi vatikanski sabor „Radost i nada“.

„Kao apostol uma, kao naučitelj istine i obnovitelj intelektualnosti nije sveti Toma pisao za trinaesto stoljeće, već za naše doba“, primjećuje Jacques Maritain i nastavlja:

„Njegovo je doba duha koji vlada stoljećima. On je suvremen pisac, suvremeniji od sviju naših mislilaca.“

Sa 48 godina starosti prestao je pisati. Upitan zašto to čini odgovorio je:

„Došao je kraj mojim radovima. Sve što sam napisao čini mi se da je poput slame nakon stvari koje su mi bile objavljene.“

Na blagdan svetog Nikole, 6. prosinca 1273., imao je viziju Krista, koji mu je rekao: „Dobro si pisao o meni, Toma. Koju nagradu želiš od mene za svoj rad?“ – „Ništa drugo doli tebe, Gospodine!“, odgovorio mu je. Tri mjeseca kasnije, 7. ožujka 1274., prešao je u vječni život.

„U njegovom razmišljanju zahtjevi razuma i snaga vjere pronašli su najdublju sintezu koju je ljudsko mišljenje ikad doseglo, zato što je korjenito čuvao osobitost objave, a da nikad nije ponižavao put koji je vlastit razumu“,

naglasio je sveti Ivan Pavao II. govoreći o svetom Tomi Akvinskom u enciklici „Fides et ratio“ (Vjera i razum). Stoga je potrebno naglašavati iznimni značaj „anđeoskog učitelja“, a što će onda, kako kaže papa Ivan Pavao II.,

„pomoći da se vjernici dublje osvijeste o dubini i iskrenosti vjere do kojih se dolazi kad se vjera poveže s razmišljanjem i kad ga ne odbacuju“.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---