www.polis.ba

RUSKA CRKVA TALAC VLASTITIH ODLUKA

Moramo radikalno preispitati impulse i principe koji su nas doveli do sadašnje katastrofe, jer formula sadašnjeg rata u Ukrajini je vrlo jednostavna: oružje plus ideje. Putin je u ovoj formuli dao oružje, Crkva je dala ideje. Ideje koje pokreću ovaj rat ne dolaze od Kremlja već su izvorno formulirane u Crkvi

O. Kiril Hovorun, rođen 1974. godine, arhimandrit je i svećenik Ukrajinske pravoslavne crkve (Moskovske patrijaršije). Publicist je i teolog. Bio je bliski suradnik patrijarha Kirila. U intervjuu za LA NUOVA EUROPA analizira kobne odluke koje su dovele Rusku pravoslavnu crkvu do svrstavanja na političkom planu, razbijajući njeno interno jedinstvo. Intervju je vodio M. Dell’Asta. S talijanskog za Polis.ba preveo Marinko Pejić.

Jasno zauzimanje stava metropolita Onufrija iz Kijeva (poglavara Ukrajinske pravoslavne crkve pod moskovskom jurisdikcijom, o. pr.), na sam dan invazije, bilo je prvo među pravoslavnima, je li vas iznenadilo ili ste to očekivali?

Recimo da je to bilo predvidljivo iznenađenje. Činjenica je da je metropolit Onufrije već u veljači 2014. godine kada je Rusija okupirala Krim i započela rat u Dombasu izdao javno saopćenje u kojem je poticao Putina da zaustavi rat. Budući da je bio primas Ukrajinske pravoslavne crkve njegova je izjava bila vrlo važna, vrlo snažan potez. Ali poslije, tijekom cijelog narednog perioda niskog intenziteta rata, metropolit je šutio; ne samo da je šutio, već je i određenim gestama pokazivao kao da želi naglasiti svoje distanciranje od onoga što se događalo u Ukrajini.

Ostala je čuvena njegova javna gesta u Radi (Ukrajinski parlament) pred diplomatima, novinarima, političarima i javnošću: na poziv da se ustane na minutu šutnje u čast poginulih, tri biskupa Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata, Onufrije, Antonije i Jona jedini su ostali sjediti. Ova gesta pokazuje da Onufrije nije prihvaćao priznati što se događalo u Zemlji. Stoga, na temelju njegove duge šutnje i sličnih gesta, njegova izjava od 24. veljače 2022. godine bila je prilično iznenađujuća.

S druge strane izjava je bila ipak predvidiva, jer nije se moglo više šutjeti, bilo bi to samoubojstvo za Ukrajinsku pravoslavnu crkvu. Osjećao se primoran nešto reći. Rekao bih da je njegov apel bio častan i uspješan, ali nije dovoljan da se osigura da se glas Pravoslavne crkve trajno veže uz kampanju protiv rata i agresije. Drugi biskupi su ga, naravno, slijedili; pravo iznenađenje je bio istup biskupa Odese, Agafangela, koji je dao sličnu izjavu. On je, inače, uvijek bio filorus, štoviše, bio je na čelu filoruske frakcije u Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi. Ipak je osudio agresiju, što nije mala stvar.

Bilo je i nekih lokalnih inicijativa, neki su biskupi tražili od Onufrija da preispita kanonski status Ukrajinske pravoslavne crkve. Ali Onufrije nije odgovorio; za sada je ostao samo na izjavi od 24 veljače. Izvjesni broj biskupa, također, prestao je pominjati patrijarha Kirila na liturgiji. Metropolit Onufrije na neki način daje svoj pasivni pristanak na ovu odluku, iako ga on osobno nastavlja pominjati. Stoga, dokle god metropolit Onufrije ostaje u zajedništvu s Kirilom i oni koji su ga prestali pominjati ostaju preko metropolita u zajedništvu s patrijarhom. Prestati pominjati patrijarha više je simboličan čin, koji nema stvarnu važnost u Crkvi.

Koliko se otprilike biskupa i svećenika do sada distanciralo od patrijarha Kirila?

Službeno oko 15 biskupija od 53 je izjavilo da prestaje pominjati patrijarha. Ali stvarni podaci su još nepoznati. Koliko još biskupa i župnika to neslužbeno čini? Vjerojatno je isti omjer koji postoji u Ruskoj crkvi u cjelini između onih koji prosvjeduju i većine koja šuti. Naprimjer, Apel svećenika Moskovskog patrijarhata potpisalo je oko 300 svećenika, ali Ruska pravoslavna crkva broji oko 40.000 svećenika. Lako je izračunati postotak.

Čini mi se da Onufrijev apel sadrži vrlo važnu poruku upućenu svim ukrajinskim pravoslavcima bez razlike na crkvenu pripadnost: „Molim Vas da ostavimo sukobe i nesporazume i da se ujedinimo u ljubavi prema Bogu i našoj domovini“. Je li bilo kakvog odgovora od autokefalne Pravoslavne crkve Ukrajine?

Po sebi apel je bio upućeno cijelom društvu. Autokefalna ukrajinska crkva je do sada ignorirala apel, možda jer Onufrije nije bio dovoljno eksplicitan. Autokefalna ukrajinska crkva ima svojih internih problema jer je dugo bila izolirana. Vrlo joj je teško izići iz svoje mentalne i intelektualne izoliranosti i osjećaja samoobrane. To su kompleksi koji su sazrijevali desetljećima i teško ih je nadići.

Onufrijeva ideja ostavljanja prošlosti iza sebe je dobra, drugačija od pozicija koje je uvijek držao. Autokefalna ukrajinska crkva ranije za njega kao da nije ni postojala. Sada je počeo priznavati Autokefalnu crkvu kao mogućeg partnera. Postoji nada, optimista sam. I sa strane Autokefalne crkve bilo je izjava, ali bez konkretnih koraka. I jedna i druga Crkva su dale dobre izjave, ali bez konkretnih poteza, međutim sada više nije vrijeme govora, sada narod stradava i umire i riječi nisu dovoljne, potrebna su djela, koja se još uvijek ne vide.

Malobrojni ili ne, svećenici koji su prestali pominjati patrijarha Kirila kakav izbor imaju u budućnosti?

Nekoliko je mogućih putova i svatko bira svoj osobno. Prva mogućnost je da sve ostane kao prije. Tako bi htjeli neki metropoliti, kao Antonije (Pakanič) iz Boryspola, ravnatelj crkvene administracije, ili Pavel Lebed, iguman Kijevo-Pečerske Lavre. Meni se čini da je očekivanje ovih metropolita kako je moguće da sve ostane kao u prošlosti iluzorno, da ne vodi računa o stvarnosti. Ukrajinska pravoslavna crkva koja priznaje poglavara u Moskvi neće moći zadržati status quo koji je nastao poslije prosinca 2018.godine, kada je nastala Autokefalna crkva. Njene strukture se već raspadaju. Mislim da se jedan broj metropolita još uvijek nada kako bi Putin mogao pobijediti i okupirati Ukrajinu. Oni su kolaboracionisti, ponekad i vrlo aktivni. Nisu brojni, ali su utjecajne figure, koji svoju budućnost vide samo u „putinovskoj Ukrajini“. Vjerojatno shvaćaju da ako Putin bude srušen, za njih neće biti budućnosti u neovisnoj Ukrajini.

Ovo je ipak neznatna manjina. Zatim, tu je veći broj onih koji misle da ne mogu više ostati u jedinstvu s Ruskom pravoslavnom crkvom, osobito nakon što je patrijarh Kiril dao one sramne i, iz ukrajinske točke gledišta, zaista kriminalne izjave. Oni traže druge putove, naprimjer, željeli bi da metropolit Onufrije traži autokefaliju za Ukrajinsku pravoslavnu crkvu. Mnogi razumiju da je patrijarh nikada neće dati i zato bi htjeli da je Onufrije jednostrano proglasi. Međutim, to bi bilo ponavljanje geste iz 1992. godine metropolita kijevskog Filareta, koji je tada optužen za šizmu. Mislim da je taj put ćorsokak koji nigdje ne vodi.

Rješenje koje bi bilo najviše u skladu s tradicijom i kanonima Pravoslavne crkve jest ući u jedinstvo s Autokefalnom crkvom. To je rekao i ekumenski patrijarh Bartolomej sugerirajući ga kao najlogičnije rješenje. Ali postoji jedan problem: većina onih koji ne želi ostati u Moskovskoj crkvi ne želi ući u Autokefalnu ukrajinsku crkvu. Iz različitih razloga. U nekim slučajevima zbog propagande zadnjih godina kako je to šizmatička Crkva, bez Božje milosti, nekanonska. To je ista propaganda koja poziva na raskol s Ekumenskim patrijarhatom i Crkvama koje su ga podržale

Rješenje koje bi bilo najviše u skladu s tradicijom i kanonima Pravoslavne crkve jest ući u jedinstvo s Autokefalnom crkvom. To je rekao i ekumenski patrijarh Bartolomej sugerirajući ga kao najlogičnije rješenje. Ali postoji jedan problem: većina onih koji ne želi ostati u Moskovskoj crkvi ne želi ući u Autokefalnu ukrajinsku crkvu. Iz različitih razloga. U nekim slučajevima zbog propagande zadnjih godina kako je to šizmatička Crkva, bez Božje milosti, nekanonska. To je ista propaganda koja poziva na raskol s Ekumenskim patrijarhatom i Crkvama koje su ga podržale. Danas smo svjedoci kako je ova propaganda bila uspješna, narod se boji povezivanja s Autokefalnom crkvom. Postoji, uz to, i problem sa samom Autokefalnom crkvom koja je dala lijepe izjave ali nijedan konkretan potez. Vjernici vide ove signale, čuju izjave poput: naša su vrata otvorena, ali se boje da ne budu smatrani drugorazrednim pravoslavcima. Paradoksalno je da je ovaj put koji je bi bio najispravniji istovremeno se i najmanje prakticira.

Postoji još jedna mogućnost, provizorna i prelazna, ona koju bih ja savjetovao, a to je da se prihvati odluka Sinoda carigradske crkve iz listopada 2018. godine, koji je vratio status kijevskoj metropoliji na onaj prije 1686. godine, dakle, prije nego je stavljena pod jurisdikciju Moskve, koja ju je zapravo anektirala. Carigradski sinod je poništio ovu odluku o premještanju jurisdikcije vraćajući kijevsku metropoliju u njen izvorni status u ondašnjoj prostornoj rasprostranjenosti, koja je uključivala aktualnu Bjelorusiju i baltičke zemlje (što između ostalog objašnjava otkuda pravoslavci u Litvi koja je katolička zemlja).

Ova odluka sinoda otvara put osobito kleru Moskovskog patrijarhata u Ukrajini, ali i u Bjelorusiji, koji bi na ovaj način bili dio Ekumenskog patrijarhata bez potrebe traženja prethodnog dopuštenja. U svakom slučaju, ovo bi bilo samo prijelazno rješenje. Završna točka bi bila novi sabor.

Vjerujete li da iza Kirillovih izjava koje su izazvale toliki skandal stoji jednostavno osobni kompromis, ucjena kojoj se podvrgava, ili je to čvrsto uvjerenje, štoviše, ekleziologija?

Ako je plod određene ekleziologije, vizije u koju on iskreno vjeruje, onda je veoma drugačiji od onoga što sam upoznao kada sam radio s njim. Onda smo često raspravljali o Ukrajini, o budućnosti Ukrajinske crkve, govorim o 10-13 godina ranije, odmah nakon njegovog izbora za patrijarha. Koliko se sjećam njegovih tadašnjih ideja, bile su radikalno drugačije, kod njega se dogodila duboka promjena ako vjeruje u ono što danas govori.

Moj dojam o njegovoj homiliji jest da se radi prije svega o političkoj izjavi, ne crkvenoj i pastoralnoj. Politička izjava koja nije upućena urbi et orbi već jednoj konkretnoj osobi, predsjedniku Ruske federacije.

U trenutnoj situaciji Putin shvaća da je cijela njegova pratnja pod velikim pritiskom, da pokušava pobjeći od nadolazeće katastrofe. Iz tog razloga pokušava identificirati tko će ga izdati. Elita oko njega reagira na različite načine: neki bježe, ni više, ni manje; drugi mu, naprotiv, do kraja izjavljuju odanost. Čini se da Putinu znači patrijarhova izjava: možete računati na mene, ja vas neću izdati. Tvoj kraj će biti moj, ja sam spreman. Ne znam zašto se tako odlučio, ali to je njegov izbor.

Mnogi glasovi tvrde da ovaj besmisleni rat iziskuje jednu novu teologiju, koja ne nastaje iz apstraktne spekulacije, već iz iskustva zajedničke nesreće i zajedničkog kajanja. Ne više „klerikalna“ već univerzalna teologija, koja vidi veličinu tragedije koju su neki članovi „bogonosnog naroda“ pokrenuli. Koja bi dakle odbacila filetizam …

To je upravo ono što ponavljam: potrebna je jedna nova pravoslavna politička teologija, koja promišlja o realnosti rata i poslijeratnog perioda, koja bi podrazumijevala određene korake. Da bi se to dogodilo moramo pogledati iskustvo drugih Crkava, osobito Katoličke crkve. U periodu između dva rata Katolička crkva je podržavala nove ideologije. Bilo je poznatih ličnosti kao Carl Schmitt, katolik koji je bio ideolog nacizma. Ili teolozi koji su kao reakciju na komunizam prihvatili nacističku ideologiju. Ali mislim da je Katolička crkva dobro nadišla ovo iskušenje zahvaljujući II. Vatikanskom koncilu, koji je stvorio novu političku teologiju. Sličan proces se dogodio u protestantskoj teologiji. Kao što znamo, protestantska je Crkva u 30′ godinama pretrpjela još veće iskušenje nacističke ideologije, ali poslije rata nastupila je radikalna revizija, koja je nazvana „teologija nakon Auschwitza“. Ja mislim da smo mi pravoslavci došli do točke u kojoj apsolutno trebamo jednu našu „teologiju nakon Auschwitza“, jednu političku teologiju u duhu II. Vatikanskog koncila.

Izvor fotografije: REUTERS/Denis Sinyakov

Moramo radikalno preispitati impulse i principe koji su nas doveli do sadašnje katastrofe, jer formula sadašnjeg rata u Ukrajini je vrlo jednostavna: oružje plus ideje. Putin je u ovoj formuli dao oružje, Crkva je dala ideje. Ideje koje pokreću ovaj rat ne dolaze od Kremlja već su izvorno formulirane u Crkvi. Nisu to ideje puno različitije od onih u drugim Crkvama, isti je to etno-filetizam u svom radikalnijem obliku.

Ono što danas pokreće Rusiju definirao bih kao „nacionalizam civilizacije“, gdje se posebna jedinstvenost pripisuje ne toliko jednoj naciji, koliko jednoj civilizaciji, to je jedan oblik mesijanizma. I ako se to spoji sa snagom oružja, imamo rat. Zato sada treba pobijediti u ratu i uništiti oružje, ali i ponovno promisliti ideje.

Utječe li ova politička teologija na ekleziologiju?

U pravoslavlju politička teologija jest ekleziologija. Trenutno radim na jednom teološkom programu koji predviđa spajanje teologije, ekleziologije i praktične teologije. Sada je cilj „deputinizacija“ ruske teologije, da je se oslobodi od onih elemenata koji su doveli do ovih strašnih posljedica. Ali ne boluje od „putinizma“ samo ruska teologija, može je se vidjeti i u drugim Crkvama, naprimjer, rumunjska teologija prije rata je bila fašistička. I danas vidimo unutar nje određene struje koje ponovno rehabilitiraju fašističke teologe. U tom smislu sam vrlo impresioniran djelovanjem don Luigia Struzza koji je demontirao fašističku teologiju. On je pisao o „klerofašizmu“ i ja mislim da mi danas imamo posla s istim fenomenom, samo sada u Ruskoj crkvi. Moramo se osloboditi fašizma.

Etno-filetizam i Ruski svijet imaju dakle iste korijene?

Gledao sam kako se rađala ideologija Ruskog svijeta, kako je rasla u krilu Crkve. Prije deset godina sam prosvjedovao, iako ne javno. Pisao sam pisma patrijarhu, nastojao sam ga uvjeriti da je to pogrešna ideologija. Kada sam vidio da nije koristilo, dao sam ostavku. Glavni razlog zbog kojeg sam napustio strukture Moskovskog patrijarhata je upravo ideja Ruskog svijeta. Već tada sam vidio koliko je opasna. Njena geneza je sljedeća: u početku 90′ godina ideologiju Ruskog svijeta formulirali su neki ruski liberalni politolozi, intelektualci vezani uz tzv. Metodološku školu moskovskog Državnog sveučilišta. U početku je to bila laička ideja i imala je sasvim drugo značenje. Govorilo se da je poslije pada SSSR-a Rusija bila slaba, jer su najinteligentniji Rusi odlazili u inozemstvo. Tako je sav intelektualni potencijal Rusije, koji je bio koncentriran na periferiji, u zemljama zapadne Evrope, trebalo ponovno usmjeriti od periferije prema centru, za izgradnju nove Rusije u demokratskom smislu. Ovo je bio izvorni sadržaj Ruskog svijeta. Kasnije, početkom 2000-tih, ovu ideju je preuzela Crkva, koja ju je radikalno transformirala; glavni protagonist te transformacije je bio patrijarh Kiril, tada još metropolit.

Koju je korist Kiril vidio u Ruskom svijetu?

U početku je to za njega bila misionarska ideja, preko koje je mislio privući u Crkvu postsovjetske mase. Ali već tada sam vidio tu klicu nacionalizma. Kiril se kao osoba počeo mijenjati kada se njegov misionarski žar pretvorio u nacionalizam. Vidjelo se to već nakon dvi tri godine poslije izbora za patrijarha.

Tako je izvorna ideja Ruskog svijeta izokrenuta: Rusija je centar, ona je snaga, njene ideje su takvo važne da ih treba proširiti na periferiju, da bi došla pod kontrolu Moskve. To je u osnovi imperijalna ideja: proširiti politički utjecaj Rusije preko ideja.

Tijekom prva dva svoja mandata, Putin nije imao neku vlastitu ideologiju, nije bio vizionar, naprotiv, imao je prilično skučen pogled, bilo mu je važno obogatiti se i dobro prodati naftu i plin. U njegovim očima Rusija nije bila drugo nego veliki distributer plina. Crkva je Putinu ponudila novu viziju, novi jezik za imperijalni projekt. Stoga, iako se može učini prestrog sud, mislim da bez Crkve Putinov imperijalistički plan ne bi bio moguć, Crkva mu je pružila potrebnu koncepciju, dala mu je jezik, nadahnula mu je ovu megalomaniju.

Stvoriti novu političku stvarnost preko tzv. meke moći. Budući da je Moskovska crkva višenacionalna, širi se na Bjelorusiju i Ukrajinu i na ex-sovjetska područja, nametnula se kao kanal za širenje ove ideje. Preko Crkve bi se moglo uključiti teritorije izgubljene na kraju Hladnog rata pod kontrolu Moskve. Ovo je ideja Ruskog svijeta u svojoj crkvenoj verziji. Crkva je uspjela nagovoriti Kremlj da ova ideologija može poslužiti kao baza njegove politike. Tijekom prva dva svoja mandata, Putin nije imao neku vlastitu ideologiju, nije bio vizionar, naprotiv, imao je prilično skučen pogled, bilo mu je važno obogatiti se i dobro prodati naftu i plin. U njegovim očima Rusija nije bila drugo nego veliki distributer plina. Crkva je Putinu ponudila novu viziju, novi jezik za imperijalni projekt.

Stoga, iako se može učini prestrog sud, mislim da bez Crkve Putinov imperijalistički plan ne bi bio moguć, Crkva mu je pružila potrebnu koncepciju, dala mu je jezik, nadahnula mu je ovu megalomaniju.

Prihvaćaju li pasivno biskupi i obični ruski svećenici ovu ideju ili je po vašem mišljenju odobravaju?

Ono što mogu vidjeti po reakcijama i prosuditi po onom što se objavljuje, rekao bih da je ova ideja vrlo popularna u Ruskoj crkvi. Ako vidimo da je oko 300 svećenika javno potvrdilo da je protiv, nemojmo ipak zaboraviti da je tisuće svećenika podržava, tako i biskupa. Nemaju obraza javno to izjaviti. U njihovim očima ideja Ruskog svijeta predstavlja civilizaciju dobra, dok je sve izvan njega civilizacija zla. Zapadni svijet želi uništiti „Svetu Rusiju“.

Zanimljivo je kako ideologija Ruskog svijeta ne pripisuje sekularizam samo zlom zapadnom svijetu, već i Katoličkoj crkvi, koja je na strani zla i bori se protiv dobra na čijoj je strani Rusija. I zato, u retorici mnogih biskupa i svećenika misli se ako Rusija ne uspije pobijediti ukrajinske naciste, Ukrajina će postati katolička i sekularizirana. To je čista teorija zavjere, pusto urotništvo. Krivnja je na globaliziranom Zapadu, čiji je dio i Katolička crkva, koji želi uništiti rusku civilizaciju.

Vi, dakle, tvrdite da je Crkva u svemu ovome imala kobnu ulogu?

Da, imala je odlučujuću ulogu. Reći ću i više, da bez Crkve, bez ideologije Ruskog svijeta, koju je Crkva stvorila preobrazbom izvorne ideje, ovog rata možda ne bi ni bilo …

Strašno…Ovo objašnjava Dokument pravoslavnih teologa (talijanski i engleski prijevod Dokumenta, o. pr.) o Ruskom svijetu. Je li ikada bilo jasnijeg zauzimanja pozicije o etno-filetizmu od davne 1872. godine, kada je za ovu herezu bila optužena Bugarska crkva?

Veoma sam sretan da se pojavio ovaj dokument. U njemu se zrcale razmišljanja koje sam i ja razvio svih ovih godina. Ovaj dokument predstavlja, u konciznom ali jasnom obliku, manifest nove teologije koju očekujemo, koja je analogna „teologiji nakon Auschwitza“. Možemo je nazvati „teologijom nakon Ruskog svijeta“, ili „nakon ukrajinskog rata“. To je važan dokument koji ocrtava načela po kojima se treba ravnati u sljedećim desetljećima pravoslavna politička teologija, u duhu II. Vatikanskog koncila. Mislim da još moramo puno naučiti od Koncila, s njegovom sjajnom obnovljenom teologijom.

Može li se etno-filetizam smatrati zajedničkom bolešću pravoslavlja?

Da, to je raširena bolest, zajednički problem. Prisutan je naprimjer u grčkoj teologiji, koja ima u sebi ovu struju, po kojoj je grčka kultura jedinstvena i ima posebna prava u suvremenom svijetu. Mnogi suvremeni grčki pravoslavni teolozi misle tako, kritiziraju Zapad, zapadnu Crkvu. Istovremeno ima drugih grčkih teologa koji smatraju da je grčka kultura nesumnjivo puno dala svijetu, ali to joj ne daje nikakvo specijalno pravo, ne čini je boljom Crkvom ili narodom. Ova struja se može definirati inkluzivnom, kada teolog ne smatra vlastiti narod apsolutno posebnim. Ova linija grčke političke teologije je protiv ekskluzivizma jedne civilizacije…

Što je potrebno za stvarno prihvaćanje poziva sadržanog u dokumentu teologa, sabor?

Da, sabor. U međuvremenu, u točci u kojoj smo sada, treba početi raspravljati i osuđivati nove varijante Ruskog svijeta, i raspravljati o deputinizaciji Crkve.

Bez obzira na sve, ima li nade?

Nada uvijek ostaje. Kao kršćani moramo se uvijek nadati…


Izvor: LA NUOVA EUROPA. Prijevod: Marinko Pejić, polis.ba