V. korizmena nedjelja | Nasilje, žena i Isus

Iv 8,1-11

Kao i prethodne dvije nedjelje, današnji evanđeoski odlomak također predstavlja poziv na meditaciju o Božjem milosrđu koje je ljudima pripovijedao Isus Krist. Milosrđe, sposobno ponovno stvoriti čovjeka i opet otvoriti budućnost onima koji više nemaju nade, može nas potaknuti na obraćenje. Značajno je i to da je ovaj tekst susreta Isusa i žene uhvaćene u preljubu (Iv 8,1-11) u četvrto evanđelje stavljen tek nakon što je dugo ‘lutao’ od jednog evanđelja do drugog, jer su njegov sadržaj i sami kršćani smatrali skandaloznim… Ovoga teksta nema u najstarijim rukopisima, ignoriraju ga latinski oci sve do četvrtog stoljeća i ne komentiraju ga grčki oci prvog tisućljeća.

U zoru, Isus odlazi u Hram u Jeruzalemu. Ljudi hrle da slušaju njegov nauk. Postoji svakodnevna Isusova aktivnost poučavanja u Hramu (usp. Lk 21,37-38), koja je sada narušena nepredvidivim događajem. Događajem koji se predstavlja s obilježjima nasilja. Isusu u Hramu prilaze neki pismoznanci i farizeji: ne mogu podnijeti da je Isus “došao pozvati grešnike, a ne pravednike” (usp. Lk 5,32), niti su u stanju razumjeti da on “prima grešnike i jede s njima” (usp. Lk 15,2), a još manje mogu prihvatiti da im upućuje riječi poput: “carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje” (Mt 21,31). Iz tog razloga “dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: ‘Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?'” (Iv 8,3-5).

Nasilje pismoznanca i farizeja je već u nedostatku poštovanja prema učitelju koji podučava i prema onima koji ga slušaju. Nasilnici vjeruju da su jedino oni važni i stoga se mogu i moraju nametati drugima. Nasilnik mora silom zauzeti mjesto događaja. Zatim je tu fizičko nasilje koje trpi žena koju vuku i dovode, te moralno i psihičko nasilje naneseno ženi riječima koje je izvrgavaju sramoti. Nasilje je izložiti ženu javnom ruglu i poniziti je uzvikujući njezin grijeh s krovova: ‘Ova je žena zatečena u samom preljubu’ (Iv 8,4). Nasilje je u riječima koje se na djelomičan i manipulativan način odnose na Toru (usp. Pnz 22,22-24). Nasilje je u izopačivanju Božje riječi i u dvoličnosti koju evanđelist otkriva kada piše da je pitanje upućeno Isusu zapravo bilo zamka (Iv 8,6). Nasilje je i u toj lažnoj namjeri. U osnovi ovih izraza nasilja nalazi se ujedinjujuća crta: osjećati se i ponašati se kao gospodari. Toliko se osjećaju gospodarima Tore da je koriste iz interesa. Ponašaju se kao gospodari žene koju koriste samo u svrhu optuživanja nje same, a potom i Isusa. Osjećaju se gospodarima Hrama u koji provaljuju ne obazirući se na ono što se tamo događa. Osjećaju da su Isusovi gospodari do te mjere da mu se zlonamjerno obraćaju nazivajući ga učiteljem, ali ustvari s namjerom da ga dovedu u proturječnost sa samim sobom ili sa Zakonom. Osjećaj i razmišljanje o sebi kao gospodaru u korijenu je nasilja. Nasilje se također očituje u postavljanju žene ‘u sredinu’ (Iv 8,3), u središnji položaj koji svi vide, u smrtonosni krug. (Luciano Manicardi)

Toliko je i danas nasilja koje se čini u ime religije i samoga Boga. Tako neki, primjerice, trenutnu agresiju i rat također izopačeno opravdavaju borbom za pravovjerje i tobože Božju stvar. No, u ime Stvoritelja, “svi oblici nasilja moraju se bez oklijevanja osuditi, jer je teška profanacija Imena Božjega koristiti ga za opravdavanje mržnje i nasilja nad sestrom ili bratom. Ne postoji nasilje koje se može vjerski opravdati” (Papa Franjo, Abu Dhabi, 4. veljače 2019.). Osim toga, ovdje valja napomenuti da rat ne počinje djelima, nego mišlju, riječju, pa tek onda djelima.

Farizejsko pribjegavanje Zakonu, spomenuto u današnjem odlomku, formalno je ispravno (usp. Lv 20,10), ali im iz zlih misli, iz srca, proizlaze zle riječi i namjere: “iskušavaju” Isusa, stavljaju ga na kušnju da bi pronašli proturječnost između njega i Božjeg zakona, “pa da ga mogu optužiti”. Čekaju odgovor, no Isus se ograničava na ironično pisanje prstom po tlu sve dok, pritisnut inzistiranjem, ne uzvikne: “Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju”. Samo je Isus, budući da je bez grijeha (usp. 2 Kor 5,21; Heb 4,15; 1 Iv 3,5), mogao baciti kamen, ali on to ne čini. Tada tužitelji tužno odlaze, “jedan po jedan, počevši od starijih”, a Isusa ostavljaju nasamo sa ženom: “ostali su samo njih dvoje, milosrđe i bijednica” (“misericordia et misera”, sveti Augustin). U ljudima koje susreće, Isus ne vidi prije svega grijeh, nego patnju, pa i onu zbog učinjenih pogreški. To je u korijenu njegova milosrđa. To je razlog zašto je njegovo djelovanje skrb i blizina, a ne nasilje.

“Svako nasilje naneseno ženama je skrnavljenje Boga, rođenog od žene” (Papa Franjo, 2020.). “Povijest je ostavila za sobom tragove ekscesa patrijarhalnih kultura, gdje se ženu držalo nižim bićem. […] Ima onih koji misle da su mnogi od današnjih problema nastali počevši od emancipacije žene. No taj argument nije valjan” – piše Papa Franjo – jasno poručujući da je to “laž”, da “to nije točno”, odnosno da je takav stav zapravo “oblik muškog šovinizma” (AL 54). Toliko je još uvijek verbalnog i svakojakog drugog nasilja nad ženama. Rimski biskup nas podsjeća da “pretjerano bojažljiva i strukturirana Crkva može biti vječito kritična prema svim diskursima o obrani prava žena i neprestano ukazivati na moguće rizike i zablude takvih tvrdnji. Nasuprot tome, živa Crkva može reagirati tako da posveti pozornost legitimnim zahtjevima žena koje zahtijevaju veću pravdu i jednakost” (CV 42). Isusovi sljedbenici bi, ugledajući se na njega, trebali biti protagonisti pozitivnih promjena, odnosno promicanja prava i dostojanstva svih obespravljenih i ponižavanih.

Na koncu odlomka čitamo izvanredni zaključak: “Isus se uspravi i reče joj: ‘Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?’ Ona reče: ‘Nitko, Gospodine’. Reče joj Isus: ‘Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti'” (Iv 8,10-11). Pozvan da bira između Zakona i milosrđa, Isus bira milosrđe bez protivljenja Zakonu. Zakon je bitan kao instanca koja može ukazati na grijeh, ali jednom kad je Zakon prekršen, pred konkretnim grešnikom mora prevladati milosrđe. Bez osude, samo milosrđe. I u tome je Isusova jedinstvenost, s obzirom na Stari zavjet, ali – mora se reći – i u odnosu na ponašanje zabilježeno u životu Crkve. Ukratko, Isus nas poziva da živimo milosrđe, jer je ono najprije nama očitovano. “Istina je da se katkad ponašamo poput kontrolora milosti, a ne kao oni koji omogućuju tu milost. No Crkva nije carinarnica, ona je očev dom, gdje ima mjesta za svakoga s njegovim tegobnim životom” (AL 310).

Ovo je nadmoćna poruka Božjeg milosrđa koje poništava svaki grijeh, poruka o njegovu oproštenju koje čak i prethodi obraćenju. Ovdje se krije skandalozna Isusova posebnost koja je odbačena od onih koji se smatraju pravednima, od “kontrolora milosti”, a prihvaćena od grešnika. Tko se prepozna grešnikom taj može doživjeti da Božje milosrđe u Isusu Kristu svaki dan omogućuje novi početak.

Branko Jurić