Roberta Nikšić | Pjesme

Petar planina

Petru Gudelju

Svijet kad preuzme umjetna inteligencija
a jezik ogluvi od kakofonije nerazgovijetnih slogova
priroda će ostati jednodušna
vuci će i dalje u planini zavijati
poskoci se jednako pod narom gnijezditi
a munje nad Bijakovom svijetliti.
Svete će tad lutalice planini hodočastiti
među dubovima slušati gdje Petar šumi, šušti, govori
kao čempresi u struku se povijati i
klanjati svetom prajeziku
ti posljednji luđaci.

---

Stabla i pjesnici

Miri Jelečeviću

Ima i takvih pjesnika, stabla im draža od njihove poezije.
Jer znaju, čak i pjesma lisnata, jeste ubica. Polomljena grančica. Smrt drveta.
Pate od dobrote, neizlječive bolesti.
Zato svoje pjesme kače na virtualne štrikove,
i one, uz maestrale, plove punim jedrima na udaljene otoke.
Ponekad, nosi ih južina, i oblaci, što bol i kišu ispuštaju, sve dok posna zemlja ne odobri.
Izniknu joj stabla raznovrsna,
stabla što rastu na vjetrometini, sitna i žilava, čovjek bi rekao nikakva, a ona opet,
nijednom se vjetru i vremenu ne daju oteti,
jer takva se dobrota ne može iskorijeniti.

---

Šetnje Šibenikom

Ispred crkve Gospe vanka grada
Sveti Frane pticama pripovjeda
Onomad, sjećate se, kad se mnoštvo nasitilo
od pet kruščića i riječi Isusove
i vi ste tada bile i nasitile
se mrvicama
jer se i psići nasite sa stola
gospodara
Samo što vi ptičice drugog gospodara i nemate
Osim Njega na nebesima
Kad bi se ljudska čeljad na vas ugledala
u vječnost bi otprhnula.
….
Na podnevnom suncu, Juraj Dalmatinac
u vječnom poslu mekšanja kamena,
lakše mu tako nego s ljudima,
aprilska jara blaža je od ljudske naravi,
a vječnost,
ona nikog ne čeka.
Nego se Juraj sprema vječnosti u pohode,
zaima malo vremena od kamena,
I zato se njegov posao ne završava,
kad mu ruka zadrhti
sunce mu pohiti pomoći
slika nove prizore,
krive se i stare
njegovi smrtnici na pročeljima,
sve dok se ne umanje do prirodne naravi.

---

Možda nije pristojno

Šabanu Šarenkapiću

Noć se od dana rastaje, sezona je
pijana se mladost dosađuje, krstare pjacama kao aveti,
u zraku je doza silovnosti.
Otmjena starost skuplja plastiku, a
Nepalci stolice,
zadnje štekate raspremaju, i vedrina ih ne napušta, iako, došli su u još jednu nigdinu.
Možda nije pristojno, u ovim vremenima, ići na godišnji,
prodavat dušu moru na određeno,
za jedan udisaj vječnosti,
uranjati u veliku tišinu
plavo ništavilo.
Možda nije pristojno
kad smrt kao parobrod dolazi
sječe valovlje i sakuplja morske zvijezde, rakove i školjkice
One nijeme besprijekorno
iz dubina je svojih gledaju
i čekaju
kao jedinu svoju izvjesnost je čekaju
Nju, smrtnu sestricu
A njoj, i koralji i oblaci, galebovi i ribice
i sva stvorenja što lete, gmižu i puzaju
Imaju lice Gazinske dječice
I sve, sve ih odnosi
skuplja s dna morske zvijezde, školjke i rakove.
Vrijede joj više od plastične bočice,
jer smrt zna, što ljudske oči ne vide
jednom je bilo sve, a sada ostaje
veliko plavo ništavilo.
Možda nije pristojno
u ovoj sili i pomoru
ići na godišnji.
Jer nema se što za vidjeti
osim velikog plavog ništavila.

---

Brojevi zvijezde sanjaju

Iliji Jakovljeviću, svjedoku konc logora Stara Gradiška

Za koga to pamtiš Ilija rubovima novina i sakrivaš u tajne postave, moždane vijuge i čuvaš
sa živom glavom da se oslobode
na pokretnoj traci riječi u smrt pakovane
u porodilištu pakla,
đavla u mesiju maskirana gdje polaže
na oltar domovine
ljude brojeve
Male ribe u akvariju što lovca svog čekaju.
On ubija temeljito, iz plana i misije
na krv se privikao i uzvišenu ulogu
U međuvremenu, one plutaju bešumno
zvijezde sanjaju
kad ih brojem imenuju ti ih svedeš na osmicu
postaju beskonačna misao
svjetlopis uspravan
Svet u namjeri da se ne prećuti
Bog jedini
Istina

---

 

Posljednji

Negdje, u blizini izvora hladne rječice,
njena bistra toka,
gdje je voda studen okrepljujuća,
živi Posljednji.
U kući ograđenoj živom, šimšir, ogradom
i prozorima punim neba.
Po najvećim vrućinama
On se pokriva toplim dekama.
Ostala mu stara navika
kad su ga kamenovali
Njega i kuću mu
jer je kuća posljednjega
On se skrivao pod dekama
kao da bi mekoća njihova mogla smekšati kamenice.
I tako skriven je odlučio
da neće otići
od svoje kuće nikuda
I da nije to stvar prkosa
jer iz svoje se kože
ionako pobjeći ne može
Nego je odolijevao pakostima
da je klica zločinačkog naroda
i svoju je nevinost izloženu nosio
kao robu sajmenu
Ostavljali mu ubode
pod rebrima, ispod pojasa, s leđa hinjeno,
On je to podnosio
Jer, u drugoj se koži ne bi snašao
nego činio jedino što je preostalo
nosio izdašno krivnju svoga naroda
Dok se kamenje ne umori od suđenja
ili smekša poput osrčja
Živio sirotanski, neupadljivo
od starog željeza i otpada svojih mučitelja.
Ponekad, činio im uslugu
vukući kola zaprežna, natovarena starudijama,
poput isluženog kljuseta
protrčao bi duž njihovih pogleda.
Taman da pomisle da su ga slomili
da im je lakše živjeti.
Ne znaju
to sveti Ilija goni kola nebeska
a oni se podsmjehuju
To sveti Franjo
mladom ždrijebetu olakšava terete.
U svaku udubinu noža
stabla je posadio
i šuma njegova zazelenila, olistala
Ugodna je hladovina.
Kad zašumi, sve u njoj zaboravlja da je na rani izrasla.
Duboko, duboko demone je svoje zakapao,
Na dno pakla vraćao.
Na mjesto njih, vrt jedan uredio
Posijao mirisnim travama
Vrt gorak, a ljekovit
Uređuje ga, okopava, ispija
Sebe opominje
Kako strašno je
Kad se žrtva u krvnika prometne.

---

Roberta Nikšić, polis.ba

---